Otvoreno pismo vladike Grigorija Visokom predstavnika za BiH

Poštovani,
Obraćam Vam se povodom novonastalih događaja u našoj Republici, koji su potresli ne samo političku javnost, nego i sav srpski narod u Republici Srpskoj i BiH.

Riječ je o Vašim najnovijim odlukama koje se tiču kvoruma i načina glasanja u BiH, a koje su protivustavne i direktno majorizuju odluke srpskih predstavnika u Parlamentarnoj skuštini.

Smatramo da se ovim odlukama ruše ne samo prava srpskih građana u oba entiteta, nego da se dovodi u pitanje i postojanje Republike Srpske u najskorijoj budućnosti.

Države postoje da bi se brinule za narod i uređivale život svojih žitelja na humanim i zakonskim osnovama. Dva entiteta u BiH nastala su upravo iz pokušaja da se ratna surevnjivost naroda na ovim prostorima poništi pravnim i legalnim izmirenjem i podjelom unutar bivše jugoslovenske republike. Uloga Visokog predstavnika nije drugačije bila viđena niti određena nego tako da on bude privremeni nadziratelj tamo gdje jedni do drugih žive oni koji su doskora bili u sukobu. Umijeće istančane diplomatije i politike govori da je u ovakvim specifičnim uslovima nužna mudrost i velika promišljenost, kako bi se na zdravom temelju gradilo državno uređenje u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.

Danas je ugrožena sloboda srpskog naroda u sopstvenoj državi, i zato se oglašavam kao njegov arhijerej, da ne bi bilo iznevjereno narodno nadanje.

Uistinu, znamo da ne treba čovjek da očekuje ovdje na zemlji mnogo pravde i blagostanja, da je zemaljsko za malena carstvo, i da ga zrelo osjećanje prolaznosti ne vezuje za ono što se dešava sada i ovdje. No čovjek je biće na granicama svjetova, dotiče se i jednog i drugog, prožet je sa oba svijeta i carstva. I u oba mu je od Boga data sloboda.

Čuvajući sopstvenu slobodu, čovjek čuva vrijednosti na kojima ona počiva, jer nije u ljudskoj prirodi da bude ropski poslušna svima i svakome.

U krajnjoj liniji, moralan je postupak sačuvati se od neslobode, jer tako čuvaš i onoga ko pokušava da ti je oduzme i pokazuješ odgovornost za njega. Srpski narod je odgovoran narod, pred Bogom i pred ljudima, i za sebe i za one koji su u njegovom okruženju. Ne spletkari i ne kuje zavjere, izlazi sam pred sebe i pred bilo koju vlast jasno i određeno, otvoreno da čuje i da razgovara o složenim prilikama, ali očekuje i da se čuje i njegova riječ.

Jasno je da ne živimo u vremenima kada je trebalo smirivati kandžijom bosanske begove, niti miriti hercegovačke ustanike protiv turskog zuluma, slati Omerpašu Latasa ili Benjamina Kalaja da "sviđaju prilike" u Bosni. Ova država nije u sklopu niti jedne druge koja bi raspolagala njenim ljudima i teritorijama kao sopstvenim, nego je ustavno i zakonski podijeljena i ujedinjena, jasno je njeno ustrojstvo i poznati su razlozi baš tog i takvog ustrojstva.

Države nastaju iz istorijskog slijeda događaja, imaju svoje utemeljenje u identitetu naroda koji ih nastanjuju, u njihovoj geografskoj, nacionalnoj, vjerskoj srodnosti. Takva vrsta nastanka nije strana nijednoj evropskoj zemlji. Zašto bi bila strana nama koji živimo ovdje i sada,  na teritoriji koju od vajkada nastanjuje srpski živalj zajedno sa ostalim narodima?

Crkve i manastiri, pisane knjige i spomenici, arheološki i graditeljski tragovi, predanje i toponimi ove zemlje pričaju priču o tome. A priča o ovoj zemlji je slojevita i duboka, treba zaželjeti a onda i naučiti kako da se razumije.

Naš narod pamti predanje koje ova zemlja nosi u svojim njedrima, a to je hrišćansko predanje i Srbi imaju biblijski etos uzdanja u Boga i silu Njegovu, po riječima psalmopjevca Davida: Bog nam je utočište i sila, pomoćnik u nevoljama koje nas snađoše veoma. Zato se nećemo uplašiti kad se zemlja zatrese, i premjeste se gore u srca mora. Želja nam je da svaki naš pokret i postupak bude ovim predanjem zakvašen, dostojanstven i mudar, kako sada tako i u svakom vremenu.

I molimo naš narod da se u svim prilikama, pa i u ovoj, ponaša dostojno čovjeka i lika Božijeg, Hristovog, u čovjeku.

A prilika i neprilika je bilo i biće ih. No ne oblikuju one ljude nego ljudi njih, i u tome je šansa za ovu zemlju.

Bosna i Hercegovina nije, kako često kažu, zemlja smutnje i nužnosti, "vrtlog moranja vremena", tamni vilajet sudbine, niti su ljudi ovdje osuđeni jedni na druge; rekli bismo radije da su usmjereni jedni na druge i treba da budu obradovani jedni drugima. I da tako treba da žive i da se ponašaju.

S poštovanjem,
+Episkop Zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije