Prirodni ekološki inspektori

Da li vam se desilo da šetate šumom ili da planinarite, a da niste vidjeli lišajeve (i mahovine)? Sigurni smo da je odgovor NE. Vidjeli ste ih na veoma raznovrsnim podlogama: kori drveća, stijenama i zemljanom supstratu, čak i na podlogama koje su nastale kao proizvod ljudskih djelatnosti. Najvažniji uslov za razvoj i opstanak lišajeva je stabilnost podloge u dugom vremenskom periodu.
A šta su lišajevi? Ponekad veoma liče na mahovine, tako da nijesmo sigurni da li su jedni ili drugi. Mogu biti korastog, listastog ili žbunastog izgleda, različitih nijansi crvene, žute, sive ili mrke boje. Možda su niže biljke! Ili,... Lišajevi su jedinstvena grupa živih organizama koji su sastavljeni od predstavnika dva različita carstva - gljiva i algi (ponekad, umjesto algi ili zajedno sa njom bivaju prisutne i neke modrozelene bakterije).

Ko je gazda, a ko je gost?

Na to pitanje je veoma teško odgovoriti. Jednostavno, alge i gljive u tijelu lišaja uzajamnom pomoći (simbioza) omogućavaju opstanak jedni drugima. U ovakvoj strukturi, alge i gljive su se izmijenile (naročito gljive) i u tolikoj mjeri izgubile svoju samostalnost, da se ne nalaze slobodno u prirodi. Kombinacija ovih organizama rezultirala je u oko 20 000 vrsta lišajeva koje su danas poznate širom svijeta.
Sigurno se pitate, pa kako se onda lišajevi razmnožavaju!? Za njih je karakteristično bespolno razmnožavanje. Naime, iz svakog komadića talusa koji sadrži i algalnu i fungalnu komponentu, može nastati novi lišaj. Takođe, na samom talusu se razvijaju specifične strukture tzv. izidije i soredije, iz kojih se razvijaju nove jedinke.

Kako rastu i gdje žive?

Kao i mahovine, i lišajevi imaju nizak nivo organske produkcije, pa zato sporo rastu. Vodu i mineralne materije upijaju cijelom površinom talusa, tako da u većoj mjeri ne zavise od podloge koju nastanjuju. U periodima suše, talus gubi vodu, postaje krt i smanjuje nivo fizioloških aktivnosti do granice preživljavanja. U ovakvom stanju (anabioza), lišajevi preživljavaju nepovoljne uslove staništa i samim tim imaju sposobnost življenja u ekstremnim ekološkim uslovima, kao što su pustinje, polarni regioni ili vrhovi visokih planina. Naime, mnoge vrste lišajeva naseljavaju visokoplaninska područja, gdje iznad gornje šumske granice grade tzv. lišajsku zonu. Najveća visina na kojoj su sakupljeni lišajevi je 7000 m, na Himalajima. Na Antarktiku je zabilježeno oko 350 vrsta (pojedine vrste zabilježene su blizu južnog pola). Zona tundre se smatra carstvom lišajeva, dok u tropskim predjelima lišajevi "vode žestoku bitku" oko prostora. Naime, usled velike konkurencije za svjetlost i prostor, javljaju se tzv. foliozni lišajevi koji u obliku tanjih ili debljih skrama prekrivaju površinu listova.

Kada su objavljeni prvi radovi iz Crne Gore?

Kao i u drugim zemljama u okruženju, i kod nas se prvi radovi pojavljuju u 19. vijeku. Lihenofloru Crne Gore istražuju strani istraživači, koji zajedno sa ostalim prirodnjačkim materijalom (cvjetnice i mahovine) sakupljaju lišajeve i daju ih na obradu drugima (Kurber, 1867; Zahlbruckner, 1888). Prema literaturnim podacima koje su objavili ostali istraživači (Kušan, Murati i Savić) na području Crne Gore do sada je registrovano 284 lišajskih taksona, sa stalnom tendencijom rasta broja poznatih vrsta.

Centri diverziteta lišajeva u Crnoj Gori?

Prema zapažinjima brojnih lihenologa (naučnici koji proučavaju lišajeve), centri diverziteta, odnosno raznovrsnosti i brojnosti lišajeva, često se poklapaju sa centrima diverziteta vaskularne flore. To su područja koja su u dužem vremenskom periodu stabilna, tj. van su domašaja i intervencija čovjeka. Na primjer, veoma interesantnim smatraju se planinski masivi Durmitora, Prokletija, Komova, Orjena, kanjoni Tare, Morače i druga slična područja.
Posljednja, ozbiljnija istraživanja lišajeva u Crnoj Gori, obavila je Sanja Savić (Prirodnjački muzej, Beograd), koja je u okviru projekta "Floristička i vegetacijska istraživanja Durmitora" (period od 1996-1998. godine), sakupljala lihenološki materijal na području NP Durmitor, dijelom u kanjonima rijeka Tare i Sušice, preko središnjeg platoa do planinskog dijela Durmitora i njegovog najvišeg vrha (Bobotov kuk). Tom prilikom je zabilježeno 127 vrsta lišajeva, od čega je 39 taksona registrovano kao nove vrste za područje Crne Gore.


Bioindikatori zagađenja

Dug život, neodbacivanje starih djelova i akumulacija mnogih materija u talusu čini lišajeve pouzdanim indikatorima stanja životne sredine. Već je sredinom prošlog vijeka nestanak lišajeva iz Luksemburškog parka u Parizu doveden u vezu sa prisutnim aerozagađenjem. Od tada se intezivno radi na istraživanjima lihenoflore u seoskim i urbanim, industrijskim sredinama širom svijeta, čime je potvrđena selektivna osjetljivost lišajeva na različite stepene kvaliteta vazduha. Šta to znači? Istraživanjima je zaključeno da su lišajevi naročito osjetljivi na povišenu koncentraciju sumpordioksida, najvećeg gradskog zagađivača, tako da se na osnovu kvalitativnog i kvantitativnog sastava flore lišajeva (prisustvo ili odsustvo određenih taksona), može utvrditi stepen aerozagađenja nekog područja.
Nakon havarije nuklearne elektrane u Černobilu, maja 1986. godine, mnogim istraživanjima je potvrđeno da lišajevi, preko radioaktivnih padavina, akumuliraju radionuklide i da mogu predstavljati dobre indikatore nivoa radiozagađenja. Istraživači sa Instituta za primjenu nuklearne energije u Zemunu, sproveli su slična istraživanja 1995. godine u NP Durmitor na Žabljaku i pokazalo se da su lišajevi, mahovine i gljive akumulirale dio radioaktivnih elemenata. Naravno, lišajevi u svom talusu akumulišu i teške metale, pokazala su brojna istraživanja koja su sprovedena u mnogim zemljama.


Zaštita lišajeva

Lišajevi nisu direktno obuhvaćeni dosadašnjim međunarodnim konvencijama o zaštiti ugroženih biljaka i životinja (Bern, 1979; CITES, 1973 i dr.), kao i Evropskom crvenom listom globalno ugroženih biljaka i životinja (ECE/ENVWA/20) koju je Ekonomska komisija za Evropu UN (ECE) 1991. godine usvojila. Međutim, na osnovu jednog projekta koji je sproveden 1989. godine, 209 vrsta makrolišajeva je uključeno u crvenu listu i smatra se ugroženim na području Evrope. Mnoge evropske zemlje rade nacionalne programe za očuvanje ugroženih biljnih i životinjskih vrsta u koje su uključeni i lišajevi. Na primjer, u Švedskoj se od 1984. godine radi na zaštiti ugroženih vrsta, tako da njihova lista ukljuje 214 lišajskih taksona od čega se čak 17 vodi kao iščezle.
Od vrsta koje se nalaze na crvenoj listi makrolišajeva EZ, na području Crne Gore i Srbije je registrovano 11 vrsta (uvršćene su u listu potencijalno globalno značajnih vrsta). U Crnoj Gori je do sada registrovana samo jedna endemična vrsta – Pertusaria servitiana Erkichs. koja je rasprostranjena u centralnom dijelu Crne Gore, mada je potrebno izvršiti provjeru taksonomskog statusa ove vrste.


Zbirka Prirodnjačkog muzeja bogatija

Posljednjih nekoliko godina, Crna Gora ima čast da ugosti dr Helmuta Mayrhofa, Univerzitetskog profesora iz Graca. U saradnji sa asistentima i studenatima Prirodno-matematičkog fakulteta, odsjek biologija, iz Podgorice, sakupljen je obiman lihenološki materijal na području Biogradske gore i u "Botaničkoj bašti Dulovine" u Kolašinu, a koji se trenutno obrađuje u laboratorijama u Gracu. Dr Mayrhofer je prošle godine bio gost Prirodnjačkog muzeja Crne Gore. Oduševljen lihenološkim materijalom koji smo sakupili u kanjonu rijeke Morače i njenom slivnom području, predložio je da sa svojim kolegom (dr Peter Bilovitz) uradi determinaciju. Sa ovog područja je identifikovano 47 taksona koji pripadaju novoj, najmlađoj zbirci Prirodnjačkog muzeja Crne Gore – Zbirci lišajeva.


U Japanu za salatu, u Francuskoj za parfeme

Vjerovali ili ne, lišajevi ponekad čine dio ljudske ishrane. Naime, ljudi iz sjevernih subarktičkih regiona u vrijeme oskudice hrane, odgovarajućim pripremama spremaju taluse nekih vrsta lišajeva koji su jestivi, ali bezukusni (ponekad su gorkog ukusa). Međutim, u Japanu se lišaj roda Umbilicaria (nazvan Injatake) sakuplja i sprema kao salata koja se smatra delikatesom. Smatra se da je intezivno sakupljanje ovog lišaja dovelo u pitanje njegovu brojnost na ovim prostorima.
Lišajevi su važan izvor hrane za životinje arktičkih predjela: irvasi i karibui tokom zime koriste u ishrani lišajeve roda Cladonia i Cetraria. U pustinjama Libije ovce se prehranjuju lišajem koji se nekad nalazi u vidu debelih naslaga na zemlji i stijenama.
Neki lišajevi su bogati esencijalnim uljima i derivatima depsida, tako da je komercijalno sakupljanje ovih vrsta za potrebe industrija parfema i dalje aktuelno, na primjer, u južnoj Francuskoj.
Iz lišajeva se dobijaju veoma cijenjene purpurne boje, za koje su i stari Grci znali. Sve do 19. vijeka u južnoj Evropi su se koristili lišajevi roda Rochella za dobijanje industrijskih boja, dok su se neke druge vrste koristile na sjeveru, za bojenje vune. Do današnjih dana, neki lišajevi se koriste za dobijanje različitih nijansi purpurne, crvene, oker i braon boje.


Đedova brada

Primjena lišajeva u medicini ima dugu istoriju. U starom Egiptu, u 17. i 18. vijeku p.n.e., najvjerovatnije je korišćena vrsta Pseudevernia furfuracea. Hipokrit je koristio lišaj Usnea barbata za liječenje nekih bolesti. (Ovaj lišaj je u velikoj količini zastupljen na četinarima u NP Durmitor. Poneko ga zove "đedova brada".).
U srednjem vijeku se trgovalo nekim vrstama lišajeva, koje su visoko cijenjene od strane medicinara. U narodnoj medicini se korišćenje lišajeva očuvalo do dana današnjeg. Naime, lišajska supstanca-žuti pigment ili usninska kisjelina je antibiotik širokog spektra djelovanja i koristi se za tretiranje spoljašnjih upalnih procesa i površinskih rana.