BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Prava se osvajaju

Prava se osvajaju
11.11.2007. god.

Tokom pregovora o novom ustavu uvjerili smo se, još jednom, da vladajuća koalicija uopšte nije imala namjeru da uvaži crnogorsku realnost i da su za nju opozicioni predlozi neobavezna kozmetika. Naročito je došlo do izražaja uporno odbijanje vlasti da se na razuman način suoči sa opravdanim zahtjevima političkih predstavnika srpskog naroda. Na postkomunističkim prostranstvima, doduše, funkcionišu razne vrste diskriminacije, ali tako krupan prekršaj - da se prava trećine vlastitog stanovništva hladnokrvno brišu iz pravno-političkog poretka - zaista nigdje ne postoji.

Srpska lista je više puta istakla da bi bilo pravedno, pošteno i miroljubivo da se novi ustav prilagodi nacionalno i konfesionalno heterogenoj društvenoj osnovici, a ne ovako: da bude oktroisan sa očiglednom namjerom da svojim dejstvom homogenizuje društvo po mjeri trenutne parlamentarne većine. Naišli smo na potpuno nerazumijevanje. Trenutna većina očigledno smatra da joj je sve dozvoljeno i time izvrgava ruglu samu ideju ustavnosti kao ograničavanja i kontrole vladavine.

Ovom antidemokratskom poslu mi ne želimo da dajemo privid legitimiteta. Neke druge opozicione stranke postigle su sporazum sa vlašću koja otvoreno krši elementarna demokratska načela i spremna je da proizvodi teške društvene konflikte. To je veliki prekršaj. i opozicionog fer-pleja, i demokratije – jer je očigledna činjenica da Crnom Gorom ne upravlja normalna, odgovorna i smjenjiva politička elita, već grupe organizovanog kriminala koje pustoše nacionalnu ekonomiju.

Na udaru crnogorske vlasti danas se nalazi srpski narod – nije dobro ako drugi narodi podupiru tako očigledno nasilje, računajući da će im tuđa šteta biti od trajne koristi. Ovo ne može biti ni trajan ni legitiman posao.

Na unutrašnjem planu, dakle, stvari su manje-više jasne. Imamo na djelu direktan i surov plan postepene asimilacije srpskog naroda, koji čini trećinu stanovništva RCG, a lišen je uobičajenih mehanizama pravno-političke zaštite svog identiteta i svojih životnih interesa. U takvoj situaciji, naravno, politički predstavnici srpskog naroda obavezni su da svoje djelovanje u potpunosti prilagode imperativu i dugoročnoj strategiji opstanka.

Važan, možda i presudan element te strategije svakako predstavlja odnos tzv. međunarodne zajednice prema srpskom pitanju u Crnoj Gori. Do sada, međutim, sva naša nastojanja bila su ignorisana ili marginalizovana, mada smo mi svoju nacionalnu politiku definisali u skladu sa najsavremenijim međunarodnim iskustvima i standardima. I pored svega, čini mi se da su na ovom planu takođe najbitniji upornost i oslonac na sopstvene snage, sa napomenom da su predstavnici srpskog naroda obavezni da izvuku pouke iz onoga što demokratski Zapad primjenjuje prema zemljama u tranziciji.

A kako tu stoje stvari, izvanredno svjedoči jedan od najvećih autoriteta u ovoj oblasti, kanadski profesor Vil Kimlika. On kaže: „Prosta činjenica da se prema nekom narodu postupa nepravedno danas nije dovoljna da bi se zadobila pažnja i saosjećanje Zapada! Kad je Zapadu potreban saveznik, kao u slučaju Turske, on zatvara oči pred rđavim postupanjem prema manjinama, čak i kad to ima ozbiljne implikacije na međunarodnu bezbjednost.“

Evo kako on razmatra, recimo, pristup OEBS-a prema teritorijalnoj autonomiji: „OEBS je faktički podržavao teritorijalnu autonomiju u nekoliko država: u Ukrajini (za Krim), u Moldaviji (za Gagauziju i Trans-Dnjestar), u Gruziji (za Abhaziju i Osetiju), u Azerbejdžanu (za Nagorno Karabah) i jedno vrijeme u Srbiji (za Kosovo). OEBS kaže da su ovi slučajevi „izuzetni“ i „netipični“, ali, koliko se meni čini, jedini način na koji su oni izuzetni i netipični jeste taj da su manjine prigrabile vlast protivzakonito i vanustavno, bez saglasnosti države! Svi osim Krima – oružanom pobunom!“

Poenta je dakle u tome što vrsta „nacionalne pravde“ koju neko dobija zavisi od vrste moći koju neko upražnjava! Drugim riječima, tamo gdje su manjine prigrabile vlast, država može samo da pošalje vojsku (ako je ima) i da započne građanski rat. OEBS ih naravno od toga odvraća i preporučuje da se pregovara o autonomiji, da se uspostavi neki oblik federalizma ili konsocijacije koji pruža, post festum, pravno priznavanje realnosti na terenu. Takav slučaj imali smo u Makedoniji.

Nasuprot tome, kad god se neka manjina za svoja prava zalagala mirnim i demokratskim sredstvima, poštujući vladavinu zakona, OEBS je bio na strani većine, s obrazloženjem da je najvažnija stabilnost i da ne treba povećavati napetost u regionu.

Da ponovim: Ukoliko manjine prigrabe vlast, OEBS to nagrađuje tako što izvrši pritisak na državu da prihvati neuobičajeno visok stepen autonomije; ukoliko većina odbija čak i da raspravlja o predlogu koji je uputila mirna i zakonu privržena manjina, OEBS nagrađuje većinu tako što izvrši pritisak na manjinu da bude „pragmatičnija“!

Kimlika svoju analizu ovako zaključuje: „Dobro bi bilo kada bi OEBS savjetovao državama da prihvate snažne oblike konsocijacije, uz garancije za koalicionu vlast i manjinski veto u zakonodavstvu. To bi zaista osiguralo da manjina ne može da bude preglasana u bilo kojim ključnim odlukama koje se tiču njene kulture i institucija.“ Upravo to je tražila Srpska lista, a o kvalitetima i uspješnosti tih rješenja u Belgiji i Švajcarskoj pisao je takođe vrhunski zapadni teoretičar, Arend Lajphart.

Međutim, to OEBS ne čini. On samo površno insistira na skupu obrazovnih i kulturnih prava koja su veoma ograničena po obimu, i koja imaju slab pravni status, to jest mogu biti ignorisana i opozvana.

Zbog ovih očiglednih nedoslednosti i dvostrukih standarda Zapada, na Istoku je vrlo popularna takozvana igra čekanja. Većina država čeka da uđe u EU zato što smatraju da, kad jednom budu primljene, neće više nikad biti podvrgnute ponižavajućem nadzoru manjinske politike, i imaće istu slobodu kao Francuska ili Grčka da se proglase homogenom centralizovanom unitarnom državom. Manjine sa Istoka takođe željno čekaju da uđu u EU zato što misle da će tamo početi da dobijaju ista prava kao Katalonci, Škoti, Flamanci, južni Tirolci... Oni uočavaju da većina zapadnih demokratija omogućava teritorijalnu autonomiju, službenu dvojezičnost, univerzitete na manjinskim jezicima, i/ili konsocijalno pravo veta, i pitaju se zašto i one ne bi dobile ta prava jednom kad se nađu „u Evropi“. Međunarodna zajednica, dakle, vrši pritisak bez iskrenog mijenjanja stanovišta bilo većine, bilo manjine, u pogledu onoga šta je zaista pravedno. Tako se samo odlažu sukobi.

Po našem mišljenju, čak i ako zapadne države ne mogu, ili ne bi trebalo da istočnim državama nameću „višenacionalniju“ koncepciju države, mogu makar više da učine kako bi naglasile da takva koncepcija predstavlja normalan i prirodan model za multietnička društva. To je ono što je u RCG tražila Srpska lista, kao legitiman predstavnik srpskog naroda. To nije uvaženo, najavljena je asimilacija, i mi ćemo sada morati da se branimo kako znamo i umijemo.



  • Izvor
  • Slobodna misao
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Nepotpisani sporazum se fokusirao na neutralnost Ukrajine i nudio joj bezbednosne garancije

  Ruske trupe su pogodile ukrajinske industrijske objekte u Dnjepropetrovsku i pogodile avion MiG-29 na parkingu za avijaciju na aerodromu Dolgincevo u Dnjepropetrovskoj oblasti. Ukrajins


Postrojenje General Dinamics u Kamdenu napravilo je bojeve glave za rakete Javelin poslate u Ukrajinu

Ambasador Ruske Federacije u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko, kaže da Zapad, po naređenju SAD, radi na eskalaciji odnosa sa Rusijom. Ruski diplomata dodaje da Zapad na svakom koraku radi protiv...



Ostale novosti iz rubrike »