Pisma drugu Milu (Pismo broj 1.)

 

Edicija „Pisanje uz vjetar“ by Zoran Janković; 15.12.2011

 

***

 

A oči se ne mogu ofarbati kao kosa. Polako pišem, rekoh, jer sam čuo da ti više pisma ne čita onaj frfljavi i frljavi Pero Simić. Džabe mu što je novinar sto godina kad nikad nije naučio izražajno čitati. A i ne čita Ti onako kako jeste napisano. Izmišlja. Improvizuje, da Tebi ugodi. Zato Ti pisma sad čitaš sam, a i ja Ti, zato, sam i polako pišem. Da možeš polako čitati.

 

Poslao bih ti i para u pismu, ali sam se sjetio tek pošto sam ga zatvorio. A ne znam ni odakle mi. Jer pare nisu problem, para nema! Ženin minimalac i majčina penzija otišli su nam na režije i podmiru i nismo sve ni isplaćali. Ponešto smo uzeli i „na fišek“. Trebalo bi da pošaljem onoj starijoj, na studijama što je, koju marku, a ne znam kako ću. Ti dobro znaš da ja, iako imam skraćenice i ispred i iza imena – ne radim. Šta, ne znaš? Pa kako ne znaš kad si me Ti bez posla ostavio. I niko više ne smije da me primi. Od Tebe ne smije!

 

No, neka te sve ovo ne sikira, imaš ti i preča posla: strukturni dijalog, pa evroatlantske integracije, pa autoputevi, lobiranje i ludiranje, administracije i zajebancije, Kopanje, Bobari, Stankovići, Antonići… djeca na studijama po Kipru i Milanu… nije tebi ni malo lako. Nemoj se samo sikirati, molim Te. Matere Ti, nemoj. Ako Ti zapne za šta, samo kaži. Tu smo, naši smo. „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…“! Samo jaši svi smo naši. Prodaćemo mi nešto iz kuće i doturiti Ti. Mi, Jankovići. Ako ništa drugo dići ćemo kredit za tebe a na naše ime.

 

A Ti nam nastavi, onako lijepo kako samo Ti umiješ, da handriš onu Sarajčad; da im prkosiš Republikom Srbskom; to je nama najvažnije. Ništa nam bitnije od toga nema. Kad ih ono Ti karaš nama je srce ko Trebević. Skupa s predajnikom. To nam je duševna hrana.

 

Malo su nam problem ove duge zimske noći; godina prođe noć nikad, nikako da svane, a crijeva krče, ali… nema veze. Gledaćemo RTRS po svunoć. Banjalučko a naše. A na proljeće će trava da ozeleni. Ako zimus ne zaplati svo korijenje.

 

Izvini što Ti ne persiram. Glupo mi, nekako. Jesi predsjednik ali nisi trudan da Ti se obraćam u množini. Kad čujem da sam sebi persiraš, kao nekad Njihova Veličanstva što su činila, počeću i ja. A, koliko vidim i čujem, taj dan i nije tako daleko. Možda već u nekom narednom pismu.

 

Ja Te oslovih sa „druže“! Ljutiš li se? Izvini ali… ne znam kako bih drugačije. Gospodin – nisi! Ne može biti gospodin neko ko novinaru FTV-a kaže da „se jebe“. I to još novinarki! To gospoda ne radi. Ne, ne, fuj to, Mile! Aport! Možda su njeni preci građani, Sarajlije i gospoda unazad pet generacija, a tebi još praziluk viri iz… ahm! A, ako ćemo istinu govoriti, nisi Ti ni Banjolučanin, pa čak ni Laktašanin. Ti si seljak-čo’ek i to se iz Tvog ponašanja – vidi.

 

Jer gospodin-čovjek nikad ne bi gledaocu, u tv programu uživo, rekao „Aj’ ne seri!“ A ti si to rekao!

 

Ja te oslovih „druže“ iako mi nisi drugar. Prije bi ovdje „legao“ pojam antipodan drugarstvu. A ni meni se samom ne sviđa ovo „drugaranje“ koje su koristili još u Frankovom, fašističkom režimu, a kasnije preuzeli komunisti. Tebi možda odgovara jer si bio komunista, sve dok si od toga ima koristi. Ja nisam. Onda si bio reformista. Ja nisam. Onda si bio nacionalista. Ja nisam. Onda si bio Europljanin. Ja nisam. Danas si – šta? Šta god da jesi ja to – nisam. I neću biti!

 

Izvini na ovom mome ekskurcu upućenom tebi. Nego, bloga Ti Tvoga, kako si mi, ’nako Milorade. Ni druže ni gospodine. Ja sam dobro i zdravo koje i Tebi želim. Na isti način. Vele da Tvoj (naš) budžet ima problema sa likvidnošću!? Ako stvarno hoćeš to da riješiš poslušaj mene, ćelavu budalu. Sve goste sa svoje krsne slave spakuj pravo u Foču, u „onu ustanovu“ od republičkog značaja. Pola budžeta će ti odmah ostati u leru. Svi ti oni dolaze isključivo zbog golemih sinekura i sinekurčina (sinekura-dobro plaćen, državni posao bez ikakvog rada i odgovornosti, op. aut.) koje kod tebe i od tebe primaju. Odbi to od kuće. Motkom. Govnjivom. Ostavi samo one koji su ti prije rata na slavu dolazili. Pomenućeš me.

 

Nego, kad smo već kod slave, Hoćeš li sad za Nikoljdan kod nas, u Rogaticu. Imenjak ti Milorad, Milorad Jagodić, počinje da slavi krsnu slavu. Kako „kako“ – lijepo „počinje da slavi krsnu slavu“! Do sada je nije slavio, išao je kod brata u Beograd. A prije rata bježao je napolje dok se lomio slavski kolač. Ovo mu je prva godina da on slavi. Kad je čuo da si ga planirao za kandidata za načelnika opštine Rogatica na sljedećim izborima i da ne voliš ljude koji ne slave, odmah je odlučio da počne. „Ko ne slavi krsnu slavi izijo mu međed kravu“! Partija to do njega očekuje, nije šala. Navikao je on da ispunjava partijske zadatke. Rat je bio ohoho odmakao dok su ga uspjeli ubijediti da iz SKJ pređe u SDS. I prešao je. Onda je, dok je SDS bio u krizi, na partijskom sastanku izjavio kako će svi prije njega napustiti i preći u SNSD; kao je on posljednji ušao u SDS ali će ga posljednji i napustiti. Od riječi je on, nema tu šta. Međutim, prešao je kod tebe čim si mu obećao da će ostati direktor šumarstva.

 

Nađi mu se, mene Ti. Sevap je. Ne zna on uz koju čašu se iznosi kolač, kad se prislužuje svijeća, kojim redom se kraci pale, kad se uzima prekadnja, kad se lomi kolač, gdje ko sjeda za časnu trpezu, ko koju čašu nazdravlja… Razumi ga, prvi mu je put. Nije šala prvi put u pedeset i nekoj! Kad si mogao organizovati sjednicu Vlade RS u Rogatici samo da bi najavio njegovu kandidaturu za načelnika možeš mu i pomoći da proslavi.

 

Eto, toliko od mene. Za ovaj put. Pisaću Ti još, budi siguran u to! Ne moraš mi odgovarati, nemaš ti kad. A da mi odgovaraju Simići i Bokićke –nemoj. Jelenskih ti rogova. I… pozdravi sina-studenta. Kad se uščujete. Gdje ono, bješe, on studira, u nekakvoj Milanki ili Milanu? Da, Milanu. Je li to Krajina? Visoka ili niska? Ne znam ja baš mnogo geografije, samo od Drine do Romanije, dalje ne ’odam. Auto mi u januru puni dvadeset dvije godine, pa od kuće smijem da odmaknem samo onoliko koliko ga žena i ja možemo dogurati nazad.

 

Kažu mi da je taj Milano nekakvo inostranstvo. Lažu, ja im ništa ne vjerujem. Pogan je narod. Pogan i zavidan. Znam ja da si ti najveći Srbin-patriota i da nipošto ne bi dijete poslao da (na)kupi znanje izvan Republike Srpske. Ti si dosljedan u akciji „kupujmo domaće“. Imamo mi sad fakulteta kao prije rata fabrika. Isto si se tako ponio i kćerka kad ti je studirala. Poslao si je na Kipar. Je li to ono lijevo od Srbca? Kod Čekrčića, odmah iznad Haj Nehaja? Jeste, pa da, zašto da djeca gooooooooooleme pare ostavljaju po bijelom svijetu kad mogu i kod nas ovdje. Kupiti fakultet. Kupujmo domaće.

 

Neka se mali ništa ne sikira ako padne koji ispit, neka čuva zdravlje i nek ne pije vruć vode. Svašta se ovdje čulo, pa i da se dijete zabavlja sa nekakvom muslimankom. Lažu smradovi, ne bi on to ocu u atar.

 

Nego… sad mi pade nešto na pamet: ako on studira, ko mu vraća milionske kredite i od kojih para, i ko mu vodi firme?

 

Vita jela zelen bor želim brzi odgovor!

 

 

 

Srdačno tvoj, Zoran Janković, Rogatica na Istoku