Boemi za volanom

U tišinu porodičnog doma Sokočanina Budimira - Buda Mijatovića, čovjeka za koga kažu da je imao neslućene fizičke predispozicije za višeboj, pa i za sportove koji nisu u porodici atletike, ukoračio sam u sniježnom oktobarskom danu s namjerom da sa domaćinom ne razgovaram o sportu, već da zabilježim sjećanja na njegove drugare, braću po volanu vozače sokolačke, kojima je sudbina drumove podarila kao životne saputnike. Nakon srdačnog pozdrava, neizbježne čaše šljivovice, šum magnetofonske vrpce počele su da pokrivaju uspomene, doživljaji iz šezdesetih minulog vijeka.

Uzdasi su prvi progovorili.
Bilo je to, prijatelju, doba najrazigranije mladosti. Volan ti je tada bio na glasu. Na teferičima, igrankama, sijelima, šoferi su bili meta pogleda djevojačkih. Nije slučajno nastala i pjesma "Blago majci koja ima kćeri, pa joj kuću obilaze šoferi". Generacije mladića stasalih za vojsku nakon Drugog svjetskog rata, prosto su se otimali za autojedinicu, kako se tada zvao jedan od najpopularnijih rodova u vojsci. Šoferi "ŠIPa "Romanija", preduzeća koje je od Sokoca grad napravilo, decenijama su bili istinski ambasadori svog zavičaja u bivšoj Jugi, počinje priču Budimir, koji je jedanaest godina, od šezdesete minulog vijeka, bio član šoferske porodice "Autotransporta", da bi ga, potom, životni putevi odveli iz te firme. Ipak, ostao je i dalje vjeran volanu, teškom i lijepom pozivu. Ko da zaboravi Mlađena Šarenca, jednog od prvih vozača na Romaniji, koji je bio i šofer i automehaničar. Imao je najvišu prvu klasu u šoferiji. Vozio je, kako kaže Bude, fudbalere "Glasinca" kamionom na gostovanja. Bio je majstor svog zanata i avionom je mogao upravljati. Nema ga među živima.

Tu je, sjećanja kazuju, Rajko Banović, koji je ostao upamćen po boemskom životu, uživanju uz čašicu i grlenu romanijsku pjesmu. Vozio je Rajko kamione i autobuse i do velikih evropskih gradova. Život mu uzeli krvnici u sarajevskim Pofalićima u potonjem ratu, kada je ovo srpsko naselje mržnja progutala. Dugo će se pamtiti i drugi likovi onih koji su krstarili drumovima, a danas su u carstvu nebeskom. Nižu se imena. Dule Šupić, koga su Kanere, kako veli Bude, zvale aždajom, jer za njega snijeg, najstrašnije nevrijeme i najteži posao nisu predstavljali ništa. Mirko Mijatović, gospodin u najsitnijim detaljima, što je, nakon najtežeg vozačkog dana, kući dolazio uparađen, kao da se vraća iz ministarskog kabineta. Božo Madžgalj, šeret posebnog kova, čovjek spreman da u najsumornijem času nađe riječi koje su rađale osmjeh.

U onom, tehnički siromašnom vremenu, kada planinske prevoje Romaniju, Čemerno i Han - Pogled pritisnu smetovi, šoferska bratija intervenciju zimske službe i prohodnost čekala je u drumskim mehanama. Popije se i koja više, udari piće u krvotok, a mora se obaviti posao. U pijanstvu se desi i poneka havarija na kamionima. Nakon terevenki, raport kod šefa Mila Romine. U jednom takvom susretu rukovodstva i šofera, prisjeća se Bude, Božo se javi za riječ. Atmosfera teška, kao olovo, a Božo će: "Šefe, popijemo ponekad i previše, mora se priznati. Ja predlažem da se, kada se pije, obavezno mezi. Biće manje nevolja. To je moj prijedlog, a vi ga ne morate prihvatiti". Tako Božo otkravi namrgođenog i nezadovoljnog upravnika.

I Lazo Kezunović ostavio je mnogo toga za pamćenje i prepričavanje. Bio je gromada od radnika. Mogao je i dan i noć biti za volanom. I na daleke ture sam je odlazio. Stizao normu za dvojicu. Mića Antonić je došao iz Malog Zvornika na Romaniju. Volio je piće i žene, boemisanje u kasnim noćnim satima.
Iz Šumadije je na gorovite romanijske prostore stigao Miloje Obradović, kome su kolege i prijatelji odmah "prišili" nadimak Srbin. On je, kroz posebnu boju osmjeha, kazuje Bude, kao niko od šofera romanijskih volio pjesmu i druženje u kafanama. Bio prvi kada je trebalo organizovati lumpovanje koje je morala pratiti muzika. Dugo će putovati sjećanje na Šumadinca opčinjenog Romanijom. Njegove kolege i danas često do suza raznježi pjesma "Kosio sam seno dole kraj Morave", kojom je Srbin počinjao i završavao svoj kafanski šou, u kome su konobari, pjevači i svirači "liječili" finansijske nevolje.

Klizi priča o vozačima sokolačkim, njihovom životu na točkovima, udarništvu, pijanstvu, nesebičnom davanju sebe svojoj profesiji. Iz sjećanja Budimirovih izranjaju nova lica koja je sudbina odvela tamo gdje počivaju pravednici.

I Dušan Sokolović ostavio je nešto posebno za pominjanje. Volio je kratke ture do Kaljine i Knežine. Vele, nije htio na daleka putovanja zbog pića i kafana. Ni šefovi se nisu ljutili zbog toga. U trenutku kada se otvorila stranica sjećanja na kojoj je bilo "ispisano" ime Luke Cvijetića, Budovo lice potpuno pokri osmjeh, koji se pojavljuje samo kada najdraži uđu u uspomene.


Luka je živio burno, kao da je koračao kroz život vođen sloganom "živi brzo kraće traje". Nije pretjerano volio obaveze, hijerarhiju u kolektivu, ali vozilo za koje je bio zadužen bilo je čisto kao apoteka. Pijanstvo i boemstvo često su ga vodili na korak do smrti. "Fortuna" je uvijek bila na njegovoj strani. Padao je u vode Drine, niz litice romanijske Čerešnice i sa mostova, zbog čega je dobijao i višemjesečne suspenzije. Kada kazna prođe, opet po starom. Te nemire, čovjek široke duše, nosio je do smrti.
U Budimirovim penzionerskim snovima često "navrate" Slavko Ećimović, poznato i priznato šofersko ime, Radovan DundićKajmak, kome su nadimak dali zato što mu je otac nekoj atraktivnoj dami na sarajevskoj pijaci poklonio pozamašnu količinu visokokvalitetnog hanpjesačkog kajmaka, Milija Janjić iz Stjenica, čovjek koji je zbunio komisiju na polaganju teorijskog dijela ispita za vozača, kada je sve što je pročitao u knjigama doslovce izgovorio, Miloš Beatović, koga će pamtiti po savršenstvu u odijevanju, ljepoti i kulturi ophođenja, po čemu se izdvajao i među 500 vozača beogradskog "Automobilskog", gdje je radio nakon odlaska iz "Autotransporta" Vujadin Golijan, Trifko Renovica, Rade Gajević, Rade Stanić, Neđo Ećimović - Amerikanac, Timoš Malović, Milorad Pržulj, Mile Tomić i drugi iz niske biserne majstora za volanom, čije duše žive u rajskim odajama.

Nešto toplo zasija u Budovoj duši kada na sokolačkim ulicama sretne ljude koji su takođe pronosili ime "Autotransporta" i drvne industrije Milanka Kneževića i Sofrena Samardžiju, koji se i sada mogu vidjeti u kafanskom društvu sa daleko mlađima od sebe, kako, uz čašicu, besjede o minulim šoferskim doživljajima, Milanka Curovića, Nenada Kezunovića, koga su, zbog reli vožnje, prozvali "pilotom", Danila Zoranovića, tihog, ozbiljnog i radnog čovjeka, Petka Jankovića, Rajka Bajagića, što mu bijaše žestoka konkurencija u bacanju kamena s ramena, Veljka Renovicu, gorostasa svilene duše, Slobodana Perovića, kome nije bilo ravnog u gromkoj romanijskoj pjesmi, Milanka Đajića, vatru od čovjeka, tihog Mila Curovića, vječito nasmijanog Ratka Đurkovića, Slobodana Markovića, Paja Đerića, Đorđa Šarenca, Radomira Zečevića i druge koji čuvaju uspomene na svoje kolege koji su napustili ovozemaljski život.

Sjećanja na "Autotransportove" neimare sigurno bi bila siromašnija bez pominjanja imena automehaničara, električara, limara, tapetara, kovača, ljudi bez kojih se nije moglo bezbijedno jezditi drumovima širom bivše Jugoslavije i Evrope. To cy, sjećanja Budova govore: pokojni Mlađen Šarenac, Mirko Đukić, Petko Delić i Slobo Mirjanić, te oni koji su među živima: Bajo Bjeković, Sreten Mirjanić, Relja Koprivica, Bude Gajević, Ljubo i Vaso Janković, Dragiša Lizdek, Sofren Čolović i Dragan Samardžija. Naravno, to su imena onih što su, među prvima, gradili poštovanje i respekt sokolačkog " Autotransporta".

U sjećanjima se nađe i poneka pukotina, lagano zamračenje, pa i zaborav, zbog čega je nemoguće pomenuti sva imena koja su trebala da budu sastavni dio ove priče. Budimir, nakon posljednjih uzdaha u kazivanju, u šum magnetofonske trake izgovori: "Molim rodbinu i prijatelje upokojenih vozača i žive radnike "Autotransporta" da mi oproste ako sam zaboravio neko ime. Minulo vrijeme i burni događaji u njemu, ostavili su ožiljke u mojim uspomenama na draga lica".

Priča stade, tišina i sjeta preliše lice Budimirovo, sa koga čitam bol zbog sadašnjeg trenutka nekada moćne firme, čija su vozila i vozači bili ponos malog grada. Kida mu dušu što Autotransportova moderna građevina, sagrađena za buduće doba, samuje, što, opkoljena sablasno pustim betonskim "poljem", bez vozila i vozača, čeka da neko, za sitne novce, kupi ono što je uz znoj i muku radničku stvarano decenijama.