Nepriznavanje krize

Niko nije nadležan

Prijedlog projekta „Promijeniti sistem – savladati krizu“ prvo je upućen Ekonomsko-socijalnom savjetu koji ga je razmatrao 04.05.2011. godine i „konstatovao da nije nadležan za razmatranje istog“. Predloženo je da se „obratimo Vladi RS odnosno resornom ministarstvu...“. 
 
Vlada RS u svom odgovoru (broj: 04/11-1692/11 od 21.06.2011. godine) navodi da se „sa tezama i ocjenama pokreće preispitivanje cjelovitog društvenog sistema i za to su primjerenije adrese Predsjednik Republike Srpske i Narodna skupština Republike Srpske“. 
 
Narodna skupština Republike Srpske u svom odgovoru broj: 01.1080/11 od 01.07.2011. godine navodi da „nije nadležna za razmatranje istog“. 
 
Predsjednik Republike Srpske nije odgovorio.
 
Sama suština našeg problema je što u našem političkom sistemu nema nikoga ko je odgovoran za narod, njegovu sudbinu. Nema onog koji je obavezan da ustane u zaštitu naroda. U ovom slučaju da proglasi krizu kako bi se zaustavilo daljnje uništenje naroda. Onaj koji je, po svom položaju, najodgovorniji, koji bi morao da uzme narod u zaštitu, čak i ne odgovara na prijedloge mogućeg rješenja. A vlastitih prijedloga, da se problem riješi, nema.
 
Nepriznavanje krize 
 
Kriza je toliko vidljiva da je teško vjerovati da je vlast ne vidi. Nepriznavanje je posledica nemoći vlasti da je riješi. Odatle i ovoliko odbijanje njenog priznavanja. Kada se nešto ne može da riješi izgleda da je najlakše ne priznati ga. Ali to neće dovesti do rješenja. Svi elementi neravnoteže, nestabilnosti i krize su prisutni. 
 
Nezaposlenost
 
Ogromna je nezaposlenost, usporen rast BDP, visoka zaduženost, prijeteća ogromna inflacija. 
Sa svakim šestim zaposlenim stanovnikom spadamo u red najnezaposlenijih naroda svijeta. U ovakvoj ogromnoj nezaposlenosti broj nezaposlenih se uvećava. 
U vremenu ove Vlade (2006. - 2010.) broj zaposlenih se smanjio sa 248.139 (2006) na 244.453 (2010) odnosno za 3.686 radnika. Među zaposlenim je i ogroman broj onih koji idu na posao ali im se ne isplaćuju plate, ne uplaćuju doprinosi, ili su te plate toliko mizerne da je teško govoriti o nekoj zaposlenosti. Realno je pretpostaviti da ih je preko četrdeset hiljada. Tako izlazi da je u Republici Srbskoj oko 200.000 zaposlenih koji primaju plate i kojima se redovno uplaćuju doprinosi. Uglavnom su to zaposleni u državnim organima, javnim preduzećima, fondovima, društvenim službama. Ako je u Republici Srbskoj oko 400.000 domaćinstava onda izlazi da u pola domaćinstava nema ni jednog zaposlenog, a u drugoj polovici je zaposlen samo jedan član. To je dovoljan pokazatelj krajnje krize u zaposlenosti.
 
Zaduženost
 
Izuzetno je visoka kriza zaduženosti. Ako je postojeće inostrano i unutražnje zaduženje Vlade oko 5 milijardi KM, a prosječan rok otplate kredita 15 godina sa prosječnom kamatom od 3,5 %, ukupo kreditno zaduženje iznosi 8,4 mrd. KM. Doda li se tome i platni deficit od 1,9 mrd. KM dolazi se do iznosa od 10,3 mrd. KM. Po domaćinstvu to iznosi preko 25.000 KM. To je ogromno zaduženje. S obzirom na ogromnu nezaposlenost, mogućnosti vraćanja su skoro nikakve. Ovoliko zadužiti nezaposlen narod je nezamislivo. 
 
Rast bruto društvenog proizvoda
 
Vlada ne obezbjeđuje rast bruto društvenog proizvoda iz kojeg bi se vraćali dugovi. Umjesto da ostvari razvoj Vlada je u vremenu svog trajanja (2006. - 2010.) proizvela ogroman gubitak od 3,6 mrd. KM. Potrošila je 3,8 mrd. KM, a ostvarila oko 200 miliona rasta BDP. 
Gubitak u poslovanju sa inostranstvom, gubitak u zemlji, rast zaduženja. To su pokazatelji sve opasnosti u kojoj se nalazimo. Kako zarađivati za život i kako vraćati dugove? 
I ovakvo stanje se ne označava kriznim. Ne prihvata se postojanje krize. 
Zaista se postavlja pitanje šta bi trebalo da nam se dogodi, kakvi bi trebali da izgledamo, pa da naša vlast prihvati postojanje krize? Sav problem je što će se sve ovo razriješiti spontano, samo od sebe, ali na najgori mogući način. 
Umjesto da prizna krizu i pristupi njenom rješavanju, što je obaveza vlasti, ne priznavajući krizu Vlada gura narod u provaliju izuzetne prijeteće inflacije, kao najgoreg načina spontanog rješenja problema. Sve će se to uskoro dogoditi kada prestane da važi čvrst kurs, odnosno kada prestane da funkcioniše Valutni odbor, a KM ode na tržišno vrednovanje. Inflacija (ili deflacija, svejedno) će biti u ogromnom porastu. Dok će cijene u zemlji višestruko rasti (ili padati – deflacija) i obarati životni standard građana do granica ugrožavanja biološkog opstanka višestruko će porasti inostrane obaveze, koje se naravno neće moći podmirivati. 
To je upravo scenario propadanja u dužničko ropstvo koji se toliko puta ponovio širom svijeta. Narod uništen, a niko nije kriv. Vlada bez podnošenja krivice uništi narod. To je prijetnja pred kojom se neposredno nalazimo. 
Kako nema mogućnosti da oni koji, ne priznavajući krizu dovedu do uništenja naroda, budu privedeni na odgovornost (od čega ne bi bilo ni neke velike koristi) ostaje silna potreba da se postojeća vlast spriječi u daljnjem ekonomskom uništavanju naroda.