Jezik

Nove političke okolnosti uslovljavaju i nova pravno-politička rješenja, te je i Crna Gora, nakon referenduma, suočena s donošenjem novoga Ustava. Nova država se i ne može baš pohvaliti dugom ustavnom tradicijom (svega stotinjak godina), ali joj svakako treba odati priznanje na frekventnosti njenih promjena, te njenim bogatstvom u inovativnom smislu. Jer, neke mnogo razvijenije države mogu vjekovima opstati i bez Ustava, kao npr. Velika Britanija, dok s druge strane, crnogorski Ustav jedva je poživio 15 godina. I to 15 godina u formalnom smislu, a svakako znatno manje, ako uzmemo u obzir njegovo dugo kršenje i besprizorno obesmišljavanje.

Većina Ustava (dakle, ne svi) propisuju, pored ostalog, i službeni jezik kojim se u državi govori, pa je i crnogorskom Ustavu zapalo da reguliše i to, za nauku vrlo jednostavno, a za politiku nerješivo, pitanje. Da nema jezika, kao najvišeg oblika komunikacije, čovjek ne bi bio čovjek, pa je po mom mišljenju ovo pitanje značajnije od nekih drugih kojima se, makar deklarativno, pridaje veći značaj. Upravo zbog tog suštinskog značaja jezika i njegove funkcije, a uzimajući u obzir interesantnost jezika kao fenomena (pogotovo na našim prostorima), osjetio sam potrebu da nešto o tome i kažem.

Jezik je sistem, čija je primjena u komunikaciji, a koji se sastoji od seta simbola i seta pravila po kojima se upravlja manipulacija simbolima. Set pravila o kojima je riječ naziva se gramatika. Ova pravila su neophodna, jer jedan set simbola može biti upotrijebljen, a da ipak ostane primitivan ili bezizražajan, upravo zbog odsustva jasnog i pravilnog odnosa između simbola. Kako jezik ima i svoju fizičko-neurološku komponentu, jezik je jednako biološki i kulturološki fenomen, a njegova sadašnja forma rezultat je biološke i istorijsko-kulturne evolucije. Tako se evolucija jezika kanališe u dva procesa – biološka evolucija moći govora i istorijsko-kulturna evolucija jezika. Istorijsko-kulturna evolucija podrazumijeva repeticiju individualnog procesa sticanja, odnosno usvajanja, jezika unutar populacija i preko generacija. Pojedinci koji su usvojili jezik svoje zajednice mogu da stupe u verbalnu komunikaciju. Putem raznovrsnih činova komunikacije postiže se i raznovrsnost efekata, namjernih i nenamjernih. Agregacija tih efekata objašnjava kako biološku evoluciju moći jezika (govora), tako i istorijsko-kulturnu evoluciju jezikâ.

Ova istorijsko-kulturna evolucija jezika ne samo da je dovela do varijeteta potpuno različitih jezika, već i do razlika unutar jezika. Svi ljudi govore bar po jedan jezik, a većina vjerovatno govori i više od jednog. Ali, svakako, svi govore ili poznaju više dijalekata. Svi dijalekti počinju od istog sistema, a njihove djelimično nezavisne istorije ostavljaju različite djelove „roditeljskog“ sistema netaknutim.

Na svijetu postoje desetine, a možda i stotine, jezičkih grupa, od onih ogromnih, kao što je indoevropska grupa, pa sve do onih koje se sastoje samo od jednog jezika, kao što je baskijska. Hiljade godina jezičke evolucije uslovile su toliku diferencijaciju jezika da naučnici smatraju da se mijenjanje jezika toliko brzo odvija da je nemoguće provjeriti odnose grupa starijih od oko deset hiljada godina. Ovo na osnovu vremenske dubine utvrđenih jezičkih grupa i količine promjena za period od hiljadu godina.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, pitamo se: Da li crnogorski jezik zadovoljava (socio)lingvističke standarde ili je za njegovo uvođenje u svjetsku porodicu jezika dovoljna politička odluka dvije trećine sadašnjeg skupštinskog saziva? Ako bismo odlike jezika kao sistema i sredstva komunikacije primijenili na tzv. crnogorski jezik, utvrdili bismo da on ne posjeduje ni specifični sistem, ni set simbola uređenih samo njemu svojstvenim pravilima (gramatikom), niti je njegova istorijsko-kulturna evolucija bila toliko bogata da bi dovela do njegove diferencijacije u odnosu na već pomenuti roditeljski sistem srpskoga jezika.

Istorijska evolucija jezika na našem prostoru dovela je do razlike u izgovoru nekada postojećeg JATa, koje se pretvorilo u ije, e i i, na osnovu čega su i postali ijekavski, ekavski i ikavski izgovor, od kojih su ijekavski i ekavski književni, a savršeno su razumljivi unutar zajednice–grupe koja se tim jezikom služi. Razumljivost upućuje na identitet simbola kojima se osobe služe u komunikaciji, tj. prostije rečeno: simbol koji govornik pripisuje određenom pojmu izaziva predstavu tog istog pojma kod slušaoca, te se razumijevanje svodi na upotrebu istih simbola za označavanje istih pojmova. Jedna od odlika jezika je arbitrarnost simbola, koja se ogleda upravo u pripisivanju određenog simbola određenom pojmu, a to opet zavisi od zajednice koja jezik koristi. Tako npr. nada na španskom znači ništa, dok u srpskom ima sasvim drugačije značenje.

Dakle, isti simbol dodijeljen je različitim pojmovima, pa je i komunikacija između srpskog i španskog govornika nemoguća, što u srpsko-crnogorskoj situaciji nije slučaj. Ono što je ovdje značajno jeste da su i srpska i „crnogorska“ govorna zajednica usvojile iste simbole koje pripisuju istim pojmovima, tako da je njihov psiholongvistički obrazac istovjetan, a jezik kojim se služe jedan te isti. Nesporno je da u sintaksičkom, semantičkom, leksičkom, pragmatičnom, psihološkom i sociološkom smislu radi se o jednom jeziku koji ima jedinstven sistem, što upućuje na zaključak da ne postoje nikakvi, a kamoli dovoljni, naučni razlozi ni uslovi za odvajanje crnogorskog iz jedinstvenog živog bića srpskoga jezika.

Međutim, kako na našim prostorima ništa ne može proći glatko iako je sve jasno, tako se u čisto naučno pitanje miješa politika, pa se po onoj narodnoj miješaju babe i žabe, te par ekselans naučni problem rješava politika. Tako se i dešava da se političkim argumentima opovrgavaju naučne istine, mimo svake logike, a i poštenja.

Spekuliše se tezama da nova politička realnost, gle čuda, zahtijeva i novo jezičko određenje, pa se sve čini da se fizička egzistencija crnogorske nacije i države osigura kreacijom novoga crnogorskog jezika, što predstavlja najgrublje izvrtanje sistema vrijednosti i bespoštedno ruganje nauci o jeziku koja, da podsjetimo, postoji već dvije i po hiljade godina, počev od Paninija, tvorca 3.959 pravila sanskritske morfologije! Tako odjednom država stvara jezik, a ne jezik državu, te nacija postaje obilježje jezika, a ne jezik nacije. Dakle, nezapamćeno u istoriji i etnologiji, prvo se stvorila nacija, pa tek onda jezik, iako je jezik jedno od neophodnih obilježja zahvaljujući kome nacija može postati nacija. I tako ulazimo u circulus vitiosus, u kome jezik stvara naciju, a nacija jezik. Jedno drugo rađa, iako je to sasvim nemoguće u biološkom, a teško zamislivo i u filosofskom smislu.

Očigledno su oni koji su smislili ovo sociolingvističko opravdanje, zaboravili na osnove te nauke koje je udario Viljem Labov, a koji utvrđuje da sociolingvistička varijabla treba da bude: visoka u frekvenciji, imuna na svjesnu supresiju, te da bude integralni dio jedne veće strukture i na kraju, lako mjerljiva na linearnoj skali. Uzmemo u obzir i da se istraživanje jezika kao socijalne institucije vrši ustaljenim sociološkim tehnikama koje uključuju podatke upitnika, te sume statističkih podataka, zajedno sa informacijama stečenim direktnim posmatranjem. Rezultati primjene ovih metoda i tehnika na crnogorski slučaj su već dobro poznati. Uzgred budi rečeno, jedan od savremenih trendova u sociolingvistici je i fokusiranje tema kao što su jezik i nacionalizam, te jezik i etnicitet. Vjerovatno bi naučnici koji se time bave imali mnogo toga da kažu o uzavrelim crnogorskim nacionalno-jezičkim strastima i njihovim rješenjima u vidu terora nad naukom i strukom.

Ako bi se prihvatilo određenje crnogorskog kao službenog jezika, došlo bi ne samo do očiglednog nezadovoljstva većeg dijela društva, već i do dugoročnih socio-psiholoških posljedica. Naime, izvrnuo bi se ustaljeni unutrašnji poredak u društvu, te spoljašnji odnos društva i jezika. Desio bi se paradoks da ne bi društveno-kulturna zajednica obrazovala jezik i uticala na njega, već bi jezik formirao društvo i vršio uticaj na njegove promjene. Tako bi velike društvene grupe koje se služe normiranim, kodifikovanim jezicima koji su tradicionalno utemeljeni, morale da ustuknu pred malom grupom govornika jezika vještačkoga imena i izvještačenog sadržaja. Time bi srpski jezik, čije ime već odavno nije samo usko nacionalno obilježje, već istorijsko-lingvistički fakticitet, ustupio mjesto crnogorskom, koji će biti samo moćno oružje u rukama nacional-šovinističkih snaga. Na nasilni čin u tom smislu upućuje i sami predlog da jezik kojim se govori ostane isti a da se promijeni samo njegovo ime. Time se prirodno ustanovljeni i praksom potvrđeni jezik samo pretvara u vještački, silom nametnuti zajednički imenitelj koji ima za cilj stvaranje obezglavljene asimilovane mase lišene svakoga individualnog i kolektivnog identiteta i specifičnosti.

Zaključujem da bi uvođenje crnogorskoga kao službenog jezika u novi Ustav Crne Gore predstavljalo kršenje svih lingvističkih, socioloških, psiholoških, istorijskih, logičkih, pa i statističkih, principa i rezultata do kojih je nauka došla, a realitet ljudskog života i djelanja potvrdio. Radilo bi se samo o jednom lingvističko-političkom inžinjeringu koji, kao i svaka protivprirodna pojava, ne bi mogao nikakvoga dobra donijeti ni Crnoj Gori ni Crnogorcima.

Valjalo bi i napomenuti da glavni protivnik ovakvog nasilja nad duhovnom i jezičkom vertikalom Crne Gore nisu ni Srbi, ni srpski jezik, već sjenka Njegoševe veličine čiju grandioznost ne mogu uzdrmati niti promijeniti čak ni ovakvi pokušaji vještačke mutacije u lingvističkoj laboratoriji crnogorske oligarhije. Na kraju, ostajem u nadi i uvjerenju da će ovaj članak, pisan na srpskom jeziku, razumjeti svi koji ga pročitaju.