Dejtonski sporazum postao najveća prepreka islamizacije BiH

Različite političke opcije koje su u BiH postale prepoznatljive još uoči posljednjeg krvavog rata, manje-više aktuelne su i danas na istom tom prostoru. Nepomirljive razlike među njima traju i danas.

Najjača i najagresivnija je opcija unitarne BiH zasnovana na "Islamskoj deklaraciji" bošnjačkog ratnog vođe Alije Izetbegovića, koja negira Dejtonski sporazum. Njen moto je, u suštini, negiranje da je BiH složena, multietnička i multikulturalna zajednica. Krajnji cilj je da se kroz takav politički sistem dođe do pozicije jedan čovjek - jedan glas, što bi naposljetku značilo da državom vlada jedan, najbrojniji, narod - Bošnjaci (muslimani).

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Teroristička mreža u Bosni i Hercegovini" o tome piše i mr Slobodan Radulj, tvrdeći da ta "politička opcija muslimanske države na Balkanu ima ogromnu podršku zemalja islamskog svijeta i nekih izlobiranih krugova sa Zapada".

Imajući u vidu na koji način je rat vođen, i da nije ostvaren ratni cilj vođe muslimana Alije Izetbegovića, taj rat je, i poslije Dejtonskog sporazuma, vođen drugim sredstvima. Tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju, podnesena Međunarodnom sudu pravde u Hagu, jedan je od dokaza za to.

Da bi se bolje shvatilo koliko je ovo ozbiljan problem treba se podsjetiti i na neke istorijske činjenice na osnovu kojih je mnogo lakše prepoznati nastojanja određenih političkih i vjerskih struktura čije interese u ovoj zemlji, po svemu sudeći, zastupa bošnjačka politička elita iz Sarajeva.

U pomenutoj Raduljevoj knjizi o korijenima islamskog terorizma, od kojeg danas mnogim zemljama svijeta prijeti najveća opasnost (a i BiH se pokazala kao izuzetno plodno tle za terorističke aktivnosti) stoji sljedeće:

Na tajnom sastanku odabranih muslimanskih vjerskih i političkih predstavnika održanom u Teheranu, 1928. godine u čijem su radu učestvovali i predstavnici iz Evrope, odlučeno je da se započne zajedničko djelovanje i stvaranju plana za planetarno širenje Muhamedovog učenja, čiji je konačni cilj stvaranje Kalifata, tj. jedinstvene muslimanske države na nivou planete Zemlje.

Višeetapni plan

Poneseni uspjehom ovog inicijativnog sastanka, ponovo se, takođe u Teheranu, 1930. okupljaju zvanični predstavnici vjerskih i političkih zajednica islamskog svijeta.

Na ovom inicijativnom sastanku bili su prisutni, najvećim dijelom, vjerski učitelji, tj. uleme. Poslije niza polemičkih rasprava, a svjesni da su pod budnim okom Boga koji je preko svojih zemaljskih proroka predao poruku o objedinjavanju i ujedinjenju svih Muhamedovih sljedbenika, konačno je donesena odluka da se kao filozofski princip preuzme učenje medrese koja će sprovesti povratak Kurana i autentičnim hasidima onako kako ih oni tumače. Izvršiće se objedinjavanje islama, koji treba da iznađe osnove za jedan novi politički sistem imanentan Muhamedovom učenju, a naravno suprotan zapadnim modelima.

Na ovom sastanku usvojena su dva dokumenta - projekat plana "Džihad - 3000" i projekat strategijsko-operativnog dejstva u njegovoj realizaciji. U nacrtu projekta plana "Džihad - 3000" između ostalog se ističe:

Polazeći od poruke koju su proroci primili, da je neophodno objediniti sve muslimanske snage i da je potrebno stvaranje izvornog muslimanskog halifata na čije će čelo ponovo doći prorok Muhamed, kao Veliki halif, kada za to dođe vrijeme, pristupilo se izradi projekta kojim će se stvoriti preduslovi za odigravanje "tako radosnog i veličanstvenog događaja".

Za stvaranje jedinstvenog muslimanskog kalifata, izvorno tumačeći Kuran, nije bitno vrijeme i nisu bitne nacije, bitni su samo muslimani iskreno predani vjeri za koju su spremni da podnesu svaku žrtvu koja se od njih zahtijeva. Sam Bog će odlučiti kada će se to desiti, a njegovim poštovaocima je dato da taj plan realizuju. Shodno tome, plan nije vremenski ograničen, bitno je postizanje cilja, koji je radi lakše praktične realizacije podijeljen na etape za koje ovozemaljski tumači Prorokovog učenja smatraju da je realno izvodljiv.

Za ostvarenje prve etape okvirno je određena 2000. godina, a djelovanje u tom periodu se odnosi na učvršćivanje i stabilizaciju zemalja koje su u punom smislu dostigle status radikalno islamizovanih. Prema osnovnoj zamisli, te zemlje će biti praktični nosioci projekta u prvoj etapi, jer pružaju punu sigurnost i imaju infrastrukturne sposobnosti za njegovu realizaciju (Iran, Avganistan, Indonezija i Liban kao istureno komandno mjesto prema Izraelu).

Druga etapa odnosi se na rušenje režima u zemljama arapskog svijeta koji su sekularizovani i njihovo pretvaranje u radikalno islamske (prije svih Egipat, Alžir, Irak, Saudijska Arabija i još nekoliko manjih).

I za ostale etape plan je veoma precizno razrađen. Po osnovu instituta Hidžre, kada jednom islamskom zemljom zavladaju nemuslimani i kada se tamo više ne mogu ostvarivati muslimanski zakoni, pripadnici islama se moraju iseliti u prvu muslimansku zemlju i tamo se organizovati za povratak na "svoja ognjišta". Znači, sve zemlje koje su nekada bile pod muslimanskom vlašću, moraju se ponovo vratiti pod tu vlast. Kako je ovaj proces upravo započeo u BiH i zakakavskim zemljama, treba im u ovoj (trećoj!) etapi pružiti potrebnu pomoć. Dalje je predviđena i akcija za stvaranje odgovarajuće vojne sile kojom se želi postići unifikacija oružanih sistema i osvajanje sopstvene proizvodnje da bi se postigla nezavisnost od zapada, prije svega od SAD.

Korišćenje gramzivosti Zapada

Tajno razvijanje i proširenje veza, prvenstveno sa SAD i Njemačkom, radi korišćenja njihove postojeće vojne i državne strukture, peta je faza velikog plana. Polazi se od toga da su ove zemlje u svojoj biti imperijalne, a time i gramzive, a svoj plijen hoće što prije. One ne razmišljaju u vremenskim epohama, već u četvorogodišnjim mandatima, pa se treba tako postaviti da im se nagovijesti mogućnost plijena, a onda im ga dati otrovanog. Za diobu plijena SAD i Njemačka će se neminovno posvađati i taj momenat treba iskoristiti za prodor islama.

Potom treba stvoriti privremeni tajni pakt sa Rusijom i Kinom, koji će u tom trenutku biti od obostrane koristi. Rusija posjeduje visoke vojne tehnologije koje je spremna da proda bilo kome ko dobro plati, jer se nalazi u nezavidnoj ekonomskoj i političkoj situaciji, a Kina predstavlja branu Americi u Aziji i sa njom će dugoročno imati sporove. Rusi će misliti da pridobijanjem muslimanskog svijeta jačaju front protiv SAD i Njemačke, a ne razmišljaju o tome da će, kada ove dvije zemlje budu islamizovane, i oni sami predstavljati lak plijen za tako ojačani islam.

Zatim bi uslijedilo i objedinjavanje svih službi bezbjednosti islamskih zemalja na nivou panislamske tajne službe sa centrom u Teheranu.

I na kraju, išlo bi se na islamsku radikalizaciju sunitskog vjerskog elementa, stvaranjem sunitskog džihada, koji će paralelno sa šiitskim prevazići postojeće razlike. U tom cilju je zakazan sastanak vodećih vjerskih poglavara, koji će tumačeći Kuran, iznaći vjerske doktrinarne elemente koji to dopuštaju i napraviti objedinjavajuću vjersku doktrinu.

Centar sunitskog džihada biće u Sudanu...

Nepunih 80 godina kasnije ne može se pronaći nijedan ozbiljan argument koji bi osporio autentičnost navedenog plana, ali mnogo toga ukazuje da se ono što je dogovoreno u Teheranu, nekad brže, nekad sporije ostvaruje.

Tako je ideja panislamskog jedinstva, rođena u islamskim centralnim prostorima, veoma snažno zapljusnula i Jugoslaviju i njene muslimane već od vremena prvih pokušaja da se obnovi kalifat.

Vrlo brzo poslije toga BiH je kao isturena ekspozitura islamskog svijeta i, ujedno, i protektorat međunarodne zajednice postala plodno tle za mnoga teroristička djelovanja.

U toku raspada Jugoslavije, islamske zemlje, pogotovo one sa Bliskog istoka iskoristile su taj period za radikalizaciju domaćih muslimana. Naime, poznato je da su balkanski muslimani najumerjeniji muslimani na svijetu. To je bila savremena zajednica muslimana, kako kaže prof. Miroljub Jevtić, "koja je rasla pored viskija, svinjetine, mini sukanja, diskoteka i seksualnih sloboda, ali kada je došla prilika da se bira, izabrala je Aliju Izetbegovića, koji je protiv svih tih sloboda". A Izetbegović je izabran jer je imao punu podršku Islamske zajednice. Glavni ideolog njegove SDA je bio, a i danas je islamski teolog Haris Silajdžić.

Radulj u svojoj knjizi "Teroristička mreža u BiH podsjeća da je Silajdžić kroz program Stranke demokratske akcije i svojim javnim istupanjem učinio to da je ta najumerenija zajednica islamskih vjernika u svom "Takvinu", što znači kalendaru za 1992. godinu, prije početka rata objavila tekst koji je napisan i izgovoren još 1939. godine.

Tekst je naslovljen sa "Džihad u islamu" i na 68. stranici "Takvina" stoji: "Islam teži da uništi sve države i vlade bilo gdje na licu zemlje, koje su suprotstavljene ideologiji i programu islama. Svrha islama je da uspostavi državu na temelju svoje ideologije i programa, bez obzira koja nacija postaje nosilac islama ili pak koja nacija je potkopana u procesu osnivanja ideološke države. Islam traži zemlju - ne samo njen dio nego cijelu planetu", navedeno je u knjizi "Teroristička mreža u BiH".

ZELENA TRANSVERZALA

Već tokom Prvog svjetskog rata mnogi muslimani su pristupili kao dobrovoljci turskoj vojsci ili su sarađivali sa austrougarskim okupatorima. Zahvaljujući toj podršci i saradnji katoličke crkve organizovana je "Sjenička konferencija", na kojoj je donesena "Sjenička rezolucija" o otcjepljenju Sandžaka od Srbije i Crne Gore. Muslimani su se nadali da je to jedna etapa ka ponovnom spajanju sa islamskim kalifatom koji bi trebao da u predjelu, koji spaja BiH sa Kosovom i Metohijom omogući dalju vezu sa Turskom (tzv. zelena transverzala), navodi se u knjizi "Teroristička mreža u BiH".

VEHABIJE

Poslije rata u BiH u posljednjoj dekadi prošlog vijeka, broj vjerskih škola, medresa, povećao se sa jedne na šest. Postoji bar desetak vjerskih časopisa koji izlaze u Sarajevu i Zenici, poput "Novih horizonata" ili "Saff-a", koji se bave temama palestinskog džihada i "ko u Bosni jede svinje". Jedan broj ovih časopisa posvećen je učenicima medresa i omladini, a njihovo izlaženje uglavnom finansira Visoki saudijski komitet za pomoć BiH.

Posljeratni fenomen u BiH su i vehabije među domaćom omladinom. Oni se na ulicama Sarajeva, Zenice, Tuzle prepoznaju po karakterističnim kratkim bradama i pantalonama sa skraćenim nogavicama.

PROPAGIRANJE TERORIZMA

Do onih najradikalnijih grupa koje direktno propagiraju terorizam kao sredstvo u svetom ratu moguće je doći samo preko interneta. Takav je slučaj sa bosanskom grupom "Ensarije Šerijata" koja dijeli istu ideologiju sa Osamom bin Ladenom i na svom sajtu poziva na nastavak džihada i uništenje svih nevjernika. Postojanje ovih grupa govori o jednom zatvorenom mišljenju o kome se gotovo ništa ne zna.

Zato lokalni i strani analitičari smatraju da glavna prijetnja od terorizma ne dolazi od bivših mudžahedina koji su se naselili po BiH, već od mlađe generacije Bošnjaka, one ispod trideset godina, koja je stasala u ratu i u kojoj vlada kriza. A za formiranje terorističke ćelije potrebno je samo nekoliko voljnih da se upuste u to.