Necrnogorci

Umrijećemo mladi, talentovani i neshvaćeni. Umrijećemo u najboljim godinama i najcrnjim danima. Nova Crna Gora nam je spremila grob. Grob koji nam odavno kopa. Ne čujući šta govorimo, na shvatajući šta mislimo. Tako nam grob kopa. Bez emocija, krajnje promišljeno i racionalno.
Crna Gora ne priznaje nikog osim sebe. Sebe kakvu sebe poželi da vidi. Ili neko drugi. Koga je ona izmislila. Ili još prije, od koga je izmišljena, oduševljavajući se tuđom izmišljotinom, misleći stvarno da je to ona.
Hvatajući se u to kolo već je sebi na grobu poigrala. A ne da ne poigra nama, braćo.
Ako se svidi novoj Crnoj Gori, da ubije staru, ubiće je ili živa biti neće. Ubiće je, prethodno opravdavši to ubistvo. Na sudu koji je sama smislila. Da presudi sebi za sve bivše podvige. Dokazaće da ubija Crnu Goru iz velike brige za njen život, njenu budućnost. Ubiće je pa neka je jedina na svijetu. Što će staru Goru da nosi na leđima, kad može bez tog bremena. Bez te srednjovjekovne mazije. Bez nje se tek može uspraviti. To je ta uspravna, nova Crna Gora. Prazan klas, koji se ponosi tuđim zrncima. Takva se sebi sviđa. Samofascinirana svojom racionalnom prazninom i uspravnošću.
To je nova vitalnost Crne Gore. I time će pokazati moć. Moć da sebe učini prividom. Fantastičnim prividom koji će sam sebe ludo da obožava. To je nova, evropska, evroamerička Crna Gora, koja je evoluirala do državotvorne fantasmagorije. Do samofascinacije koja se ne može ne primijetiti. To je njena nova adaptibilnost, virtuelna egzibicija, koju će neko da primijeti, makar neka kamera Si-En-En-a.
Tako je i Njegoš postao prvi crnogorski apatrid. Nova Crna Gora ga je istjerala iz svog groba, iz svoje kuće, i to - krampama, maljevima, šapama, eksplozivom. Nikad se teroristi nijesu popeli na toliku visinu. Teroristi uz zaštitu države kojoj kidaju glavu. To se nikad nije ni moglo desiti, da država pronađe teroriste da sama sebe skrati za glavu. Niti su ikad niotkog takvi teroristi bili nagrađeni, kao što su tada bili nagrađeni od Crne Gore. Ni Njegoš tu više ništa nije mogao učiniti. Kad su tako navalili na njega, nije mu više bilo ležanja. Morao se dizati kako je znao i umio. U sto komada, ali morao je napustiti svoju kuću. I time nam je nešto poručio, posljednji put. A njegova nijedna poruka ne gubi važenje.
Mladi, plameni, najumniji Njegoš. Kuću je sebi bio napravio, tu gdje mu se najviše svidjelo da živi, gdje mu je duši bilo najmilije. Ali džaba. Ne daju to njegovi novi Crnogorci, novi dželati. Ni u grobu ne može da počiva koliko hoće. Ni u kakvom hoće. Ležaće u grobu kakav mu mi napravimo. Tako govore novi, minotaurom nadahnuti Crnogorci.
Neće nam i mrtav zapovijedati. Ništa neka se ne pravi važan što je pravoslavni vladika i što je napisao Gorski vijenac. Neće mu ni on ostati kakvog ga je napisao. Eto mu Luče i nebesa. U nju mu se nećemo metati. Ali Gorski vijenac je ostavio nama. I neka digne ruku s njega. Dosta što ga je napisao. Sad ćemo ga mi malo preuzeti i prilagoditi životu. Šta će nam Gorski vijenac koji ne odgovara životu. Nema više pretraživanja srpskog lavirinta, nema ni poturica, ni Crnogoraca. Posebno ne onakvih Crnogoraca, jednoumnih i divljih. Što im je progonjenje poturica duši poslastica. Nema više progonjenja, istrage i istraživanja. Gorski vijenac bi trebalo u tome zaustaviti, s glave ga skratiti. Posebno vladiku Danila i Igumana Stefana.
Ne mogu više duhovnici da vode Crnu Goru pa ne mogu ni Gorski vijenac. Nije ovo Sveta, nego Crna Gora.