BANJALUKA NA BARIKADAMA - BUDI SRBIN UZ SRBINA,

Znaju Srbi zapadno od Drine šta je to tuđinski jaram, okupatorska čizma, zbjeg, osjećaj napuštenosti i strepnje za sutra. Znaju i šta je borba za svoje ognjište, za bezbjednu budućnost  svoje djece, avakumovska borba koju Srbi vode od pamtivijeka, za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. 

 

Zato i saosjećaju tako snažno sa patnjama Srba i na Kosovu i Metohiji, pa su se masovno odazivali pozivima za prikupljanja pomoći za svoju braću u brojnim akcijama u kojima je učestvovao narod cijele Republike Srpske. 

 

 

 

Ovaj put nismo nosili nikakvu materijalnu pomoć, rekoše nam: „Imamo svega, samo dođite, to je sad najveća pomoć“.

 

Poslije jutarnjeg Bogosluženja i Molebana za srbski narod na Kosovu i Metohiji održanog u Hramu Hrista Spasitelja, krenuli smo iz Banjaluke put Kosova.

 

Za većinu od nas ovo je bio treći, četvrti odlazak na Kosovo i kako reče jedan od nas:    „Ko jednom dođe na Kosovo i odstoji bar jednu Liturgiju, dobiće snagu Lazara i Miloša, dobiće zauvijek Kosovo u srcu i uvijek će mu se vraćati“.

Zato i jesmo odmah poslije  kraćeg okrepljenja krenuli u obilazak braće na barikadama.

 

I gdje god da smo došli, od Rudara, Kosovske Mitrovice, Leposavića, Zupča, do Zubinog Potoka, Brnjaka i Jarinja, dočekivali su nas dobrodošlicom, suzom u oku, radošću, aplauzima. Najveće oduševljenje izazvali smo organizovanim dolaskom do mosta u Kosovskoj Mitrovici, u koloni, sa transparentom na kojem je pisalo „Od Kosova do Putina budi Srbin uz Srbina“, u potpisu- Banjaluka, Republika Srbska.

 

 

 

„Hvala vam draga braćo, hvala što nas niste zaboravili, što nam dođoste da podijelimo ovu našu muku“, kroz suze nam govori sredovječni domaćin na barikadi u Jarinju, gdje smo i proveli cijelu noć. 
Nama neprijatno, mi ostajemo samo dvije noći, a oni su ovdje mjesecima. Naš domaćin kao da osjeti našu nelagodu pa nastavi: „Vidite gore, na brdu, ono je moja kuća, moj voćnjak, vi ga ne možete voljeti više od mene. Ako ga ja ne branim, ako ja nisam na prvoj liniji, ni Rusija nas spasiti ne može. Vama hvala što ste večeras sa nama, eto poslaćemo desetak naših kućama, da se naspavaju, odmore malo...i time ste nam mnogo pomogli, a mi ostajemo ovdje, doćiće možda još neko da nas obiđe, malo odmijeni...ima valjda još Srba među Srbima“.
 

 

 

A noć hladna, jesenja, kiša pada cijeli dan i veče, odasvud samo magla i tamne sjenke. Beograd  daleko, Skupština, Vlada i Predsjednik zauzeti nekim drugim poslovima negdje između Brisela, Prištine i Vašingtona.

Srba među Srbima još ima, dok smo mi odlazili, na Jarinje je došla grupa momaka iz Hercegovine.
Ima još u Srbalja junaka, a najbolji od njih su ovi, koji svemu uprkos žive na Kosovu i Metohiji. Kakva je to volja, kakva snaga i riješenost u tim ljudima, to bez Hrista biti ne može. Mjesecima na barikadama, desetak godina u neizvjesnosti i oprezu, čitav život u borbi,  na strašnom mjestu, a oni ostaju i opstaju. To se samo sa Hristom može. 

 

 

 

Silan  je to narod, ovi ljudi, djeca Svetog Save, Miloša i Lazara. Svojim su se ostankom na Kosovu upisali u onu vječnu, slavnu, nebesku Srbiju.

A mi, kako ćemo i kuda? 

 

Samo je jedan odgovor uvijek bio i biće: