BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Najskuplja srbska riječ

Najskuplja srbska riječ
08.10.2011. god.

Kosovo je najskuplja srbska riječ. Oh, kako je to samo prdimahovinasta fraza. Kao i sve što se tiče budućnosti srpske nacije, a što se obilato rabi u kontekstu estradne misli srbskih državnih tvorevina - meni se ta sentenca, odvajkada, neopisivo gadila.

Rame uz rame sa "Kosovo je srbski Jerusalim“, ili one najiskurvanije "Kosovo je srce Srbije". Umjesto toga, postavlja se samo jedno konkretno pitanje:

Kad ste vi (ako ikada) posljednji put bili na Kosovu?
 

Nakon tolikih godina, fraze više ne pomažu. I prije raspada SFRJ, a pogotovo nakon agresije NATO na SRJ, malo ko se odvaživao da ide na Kosovo. Osim ako nije bio ozbiljno ohrabren rodbinskim vezama ili religioznim zanosom. Izuzetak je bila ona veoma posjećena ekskurzija na Gazimestan, pošto je samo jedna spontana rečenica „Niko ne sme da vas bije“, proizvela Mesiju Iz Očaja.

Tako i danas svi Srbi pričaju o Kosovu, a gotovo ga niko nije vidio. Kosovo je, zapravo, nekakav pojam iz udžbenika za osnovnu školu. Neko mitsko mjesto iz umjetničkih djela i nešto što ćete bez dileme braniti ako vam neko poturi mikrofon pod nos i natjera vas da pričate u kameru.


Srbe od 2008. godine veliki dušebrižnici i poštovaoci ljudskih prava ubjeđuju da donesu odluku o Kosovu. I to samo jednu – da ga se odreknu. O nečemu što nijeste nikad vidjeli sopstvenim očima, teško da se može donijeti pravilna odluka. Pogotovo što apsolutno ista logika po kojoj se Prištini daje nezavisnost, nikada nije analogna kada je Banja Luka u pitanju.

Ako uskoro odlučite da idete na Kosovo ravno, podsvjesno se sjetite vjerovatno najuspješnijeg diverzanta uz Gavrila Principa, koji je na Gazimestanu poslao na ahiret izvjesnog Murata. Poslije toga, mnogi su se na prostoru tzv. Balkana prozvali njegovim imenom, ali Obilić je ostao samo jedan.

E, Obilići, sivi tići, danas vam, kad ste iz Republike Srpske, najskuplja srbska riječ ima cijenu. Jasnu i preciznu.
 

60 KM


Carina, drumarina, mostarina, štagod; zatekne vas na prelazu u dominion KFOR-a. I to je ta cijena. To je živa para koju morate platiti za to što srbski poslanici ne priznaju međunarodni subjektivitet i stolicu u UN, švercersko-maloprivrednoj štaciji na mitološki prezasićenom tlu, koje važi za ishodište srpske samobitnosti.
 

Ovdašnji zeleni karton ne vrijedi u „južnoj srbskoj pokrajini“. Dakle, pošto odbijamo da na sebe primimo Lazarevu kletvu (Ko ne došao u boj na Kosovo, od ruke mu ništa ne rodilo...), na prelazu će vas sačekati pripadnici šiptarske državne zajednice, koji će zahtijevati 60 konvertibilnih ili manje konvertibilnih maraka osiguranja za vaša kola, kojima namjeravate završiti hodočašće i ispuniti zavjet ka "najskupljoj srbskoj riječi".
 

Jeste li spremni da platite tu cijenu?
 

Prvi put sam na Kosovo (i Metohiju) otišao 1996. godine. Sa svjetonazorima formiranim u toku rata, bilo me sramota što me roditelji nikada nijesu odveli tamo. U Socijalističkoj Republici Makedoniji (koja je još udaljenija) sam, naprimjer, bio.

Toliko sam dugo slušao, učio, pratio, priče o Marku Kraljeviću; da sam smatrao svojim opštim obrazovanjem, da vidim šta je ispalo od duela sa Musom Kesedžijom. Onaj Prilep, grad bijeli, i tako to. O Gračanici, Dečanima, Pećkoj patrijaršiji... da i ne guslamo.

U nadi da je Vila Ravijojla na našoj strani, krenuli smo put tih čuvenijeh namastira i to tristaćem '77. godišta, sa tablicama na kojima je pisalo BL ovako kako čitate. 
Sa sve 4S. Zbog istinitosti spomenara u sajbersvijetu, valja navesti da sam bio u društvu Zorana Crnčevića, Bojana Popovića i Zorana Bundala.

Nakon tog putovanja, najskuplja srbska riječ više za mene nije bila mrtvo slovo na papiru. Vidio sam i šta je Priština, i šta je Prizren, i šta je Peć, i Orahovac, i tralala. Sreli smo i Srbe i Šiptare, ali nam ovi posljednji, zbog jezika kojim smo pričali i tablica koje smo ponosno nosili, nijesu htjeli odati put. Npr. kuda da skrenemo za Veliku Hoču. Primjera radi, prije neki dan ubiše čovjeka baš u Hoči, te sam ja, kao navigator, propričao po nuždi i šiptarski.
 

Ku është rruga për të Pejës?

Od tada sam bio još nekoliko puta na Kosovu, a posljednji put prije mjesec dana. Peć, patrijaršija, Goraždevac. Mogu reći da se mnogo toga promijenilo.
 

Nekada je Milošević riješio problem tako, da preko Kosova dobija izbore pobjeđujući u 100% albanskim biračkim mjestima, na kojima su ih u istom procentu i bojkotovali. Istovremeno čineći državnim aparatom Šiptarima ono, što su oni činili Srbima od 1945. godine. Samo bez silovanja, lupanja grobalja, mačaka u bunarima, tj. primoravanja na prodaju imovine i iseljenje.
 

Može se reći da se Srbski živalj na Kosovu pomalo i degenerisao takvom politikom, i lako privolio ostatak nacije da je sve u redu, i da se ništa ne rješava. Kad se malo bolje razmisli, zapošljavanje svih Srba u državnim institucijama AP Kosovo i Metohija, ma koje boje, oblika ili kvalifikacija bili; nešto je što se kod nas u Srbskoj oblilato primjenjuje. Samo što su Srbi zamijenjeni sa članovima vladajućih stranaka i članovima njihovih porodica. U ovom prvom slučaju, to je dovelo do oružanog ustanka.
 

Problem se gurao pod tepih, ali je ispao ručno rađeni, albanski, sa 1999 čvorova spoljne agresije, kao nagrada za rasistički pristup u čišćenju zemlje od Srba, pod krinkom samoupravnog socijalizma. Danas se skupila jedna lijepa ekipa NATO zemalja, koja sponzoriše narko-kartel, državnih simbola neodoljivo nalik na one koje kod nas zovu „zajednički organi“.
 

Nekad i sad
 

Prije 1999. sam se u Prištini osjećao mnogo, mnogo sigurnije i normalnije nego u Sarajevu ili Zagrebu. Nakon intervencije zastupnika mira, reda i multikulturalnosti; pričali smo engleski u ozbiljnom strahu, jer je par mirovnjaka slovenskog porijekla (Bugari, Poljaci, Česi...) platilo glavom u sred bijela dana na ulici, i to usljed neupućenosti napadača kako to zapravo zvuči srbski. Kad je malo odmeklo, negdje oko 2006. u radnji ste govorili da ste Hrvat ili da parlate „bosanski“, ali ipak žurno utrčavajući u kola kojima radi motor.
 

Jednom mi se desila nezgoda da sam se zatekao u kolima koja je vozila Irkinja, a pukla nam je guma i savila se felna od kvaliteta putne mreže. To ništa nije neobično, osim što smo imali svešteno lice na zadnjem sjedištu. I bili južno od Ibra. Kačket i sunčane naočari takve mogu maskirati jedino u gitariste Zi Zi Topa. Prestravljeno lice Irkinje, dok je objašnjavala predusretljivim prolaznicima da nam ne treba pomoć, motivisala me do te mjere, da vjerovatno nikad nijeste vidjeli da se točak promijeni tom brzinom. A ni ja. Svaki bi me automehaničar za zeta poželio.
 

Kad smo došli u Obilić, shvatio sam da su irski altruisti mimo odobrenja odlučili da odu ranije sa posla i pomognu nam oko slobode kretanja, pošto su sedmicu dana ranije u istom tom mjestu zaklali tročlanu porodicu i zapalili im kuću.
 

Danas je to sve malo drugačije...
 

Danas se na Kosovu ipak malo lakše diše. U smislu da te niko neće pretući, upucati ili pljunuti, ako čuje da pričaš jezik koji je nekada bio fakultativan i u školi i na univerzitetu. Naravno, samo u slučaju da ne pokušavate da glumite turistu, već u gradu obavite osnovne životne potrebe bez puno zadržavanja. Srbi koji ove 2011. žive dole, kažu da je to zato što su sve nasilne strukture, zvanične i nezvanične, instruisane da prestanu sa siledžijstvom.
 

Otkako je nezavisnost proglašena, te priznata od strane sponzora iz 1999. godine, vijesti avganistansko-iračkog pedigrea sa terena „jedne uspješne instalacije demokratije“, ne odgovaraju onima koji su uložili svoj novac i ugled u taj proces. Pogotovo što se nalazi u Evropi.
 

Zato su ekspresno odbačene sve tekovine projekta po imenu BiH, koji je prekalemljen na Kosovo. Nekada smo imali potpuno iste saobraćajne dozvole i gotovo iste tablice na kolima. Danas je od toga svega ostala još jedino gotovo potpuno ista zastava. Stil autora se odlično prepoznaje, sa jasnim naglaskom na to da će pravila igre uvijek ići na srpsku štetu, bez obzira gdje se projekat izvodio.
 

Npr. na zvaničnoj tabli, zvaničnog graničnog prelaza Kula, ima toliko neprimjerenih pravopisnih grešaka na srbskom jeziku, što uz činjenicu da su svi putni pravci označeni šiptarskim terminom, a srbskim na latinici, jasno pokazuje da zatiranje srbskog kulturnog identiteta na Kosovu nema od koga ni da se sakriva. Pogotovo od onih Beograđana koji se ćirilice gade kao i Šiptari.
 

Naravno da nova vijest o napadu NATO na nenaoružane protestante ili mučko ubistvo u Velikoj Hoči, neće doći kao udarna vijest u satelitskim masmedijima sa Zapada. Neće se pojaviti uopšte.
 

I tu se vraćamo na pitanje: Šta nam je činiti sa Metohijom i Kosovom?
 

Nije bitna sila kojoj se suprotstavljaš, nego svetinja koju braniš
 

Davno sam napisao da se Srbi ponašaju kao da imaju atomsku bombu u zadnjem džepu farmerki. A nemaju. U međuvremenu, od 5. oktobra 2000. godine, na čelo Srbije je došla ekipa koja je odlučila da takav nastup nacije promijeni iz korijena. I onda su oni bili neviđeno kooperativni, popustljivi, susretljivi, ponizni, napredni, ma krajnje ljubavni i romantični kada je Zapad u pitanju.
 

I šta je tako postignuto?
 

Prije nekoliko godina sjever Kosova i nekoliko enklava u unutrašnjosti pokrajine, izgledali su kao mršavi okrajci. Pomisao na podjelu je izgledala sasvim beščasno i neprihvatljivo. Danas se i ti ljudi na sjeveru, gdje je nekada djelovalo da se živi život dostojan čovjeka u odnosu na enklave, bore za goli opstanak. NATO formacije otvaraju vatru po njima za račun administracije u Prištini, na čijoj strani još uvijek ne stoji ni jedna rezolucija UN. Sjever u granicama Srbije sad djeluje kao odlična pogodba, a sve je to dala tzv. umjerena i proevropska politika.
 

Došli smo do toga da skrštenih ruku gledamo kako Srbija pušta da joj kasape građane, otužno zavijajući kako je za dijalog. To će reći da taktika: Oni nas guze, a mi im se izvinjavamo što im okrećemo leđa, nije nikako urodila plodom. Ništa od onog što su obećavali da će biti nagrada za posluh prema EU i SAD nije ostvareno. Ponajviše visok standard građana, koji dolazi čim se kaže „Da, naravno!“, na neki nalog iz Brisela.
 

Gdje je crvena linija?
 

Više nije pitanje toga da Tadićeva administracija vodi taktiku po kojoj će se Srbi lagano umoriti i na kraju reći – de nam skinite više to Kosovo sa vrata, pa da glasamo za vas. Nije bitno ni to što je Ivica Dačić, takođe petooktobarskom revolucionarnom taktikom, od nadaleko omraženog Miloševićevog Iznoguda, postao jedan od najozbiljnijih i najdalekovidijih političara u Srbiji. Što pišem bez ironije, smatrajući da je ono što Gljivica govori nešto najrealnije što se može čuti iz redova vladajućih u Beogradu i što će mu, sasvim sigurno, ozbiljno popraviti izborni rejting.
 

Pitanje je da li nam je uopšte stalo do ljudi koji dole žive kao u logoru? Gdje je granica i našeg i njihovog dostojanstva? Možete li gledati kako vam prebijaju oca, brata, sestru, majku; istovremeno glasno, ali nipošto da pomisle kako vičete, pozivate batinaše da se smire i sjednu da razgovarate?
 

Ulazak srpske vojske i policije, na osnovu rezolucije 1244, te zauzimanje srpske etničke granice unutar Kosova da bi se zaštitio srbski živalj od pogroma, nešto je što u slučaju napada sa juga, ne bi mogao da ne razumije bilo ko. Pa ni Brisel.
 

Možda je većina zemalja NATO priznala Kosovo, ali više nije prošli milenijum. Rusija je priznala Abhaziju i Južnu Osetiju, a u međuvremenu se desila i Libija... Teško da može da dođe do novog rata između Srbije i NATO.
 

Uravo je motiv zbog kojeg ljudi dole mnogo više vole i cijene ljude iz Srpske, nego iz uže Srbije, razlog zbog kojeg je taj koncept razmišljanja neprimjenjiv u Srbiji. Toj užoj. Danas NATO, koji je rastegnut od Avganistana, preko Iraka do Libije, nema adekvatan odgovor na slučaj da Srbija uzme stvar u svoje ruke i zaštiti svoje građane.

Ali NATO je spokojan. Oni koje si doveo na vlast, znaju tačno kako treba da se ponašaju da bi tu i ostali.

Koja je riječ skupa?
 

Ovo sve što sam pisao, zapravo je više kao nekakav kostur. Armatura prema pojmovima koje bi trebalo obraditi do u pojedinost. I, da na kraju završim ovo alfanumeričko okajavanje grijeha, u kojem se ne može ništa detaljno ispričati, niti se može sve obuhvatiti. Prevelika je Kosovo riječ za moja usta.

Ali zato ima drugih riječi. Recimo – Bukumirić.

Tako je prezime domaćina, kod kojeg sam noćio u Goraždevcu prije mjesec dana. Goraždevac je ono mjesto koje se proslavilo čuvenim junaštvom OVK-terorista, koji su pobili djecu dok su se ljeti kupala u rijeci. Naravno da niko nije uhvaćen i osuđen, tj. NATO je donio zaključak: Ko im je kriv što nijesu išli na more.

Nenad Bukumirić baš tu živi sa svojom ženom i djecom. Svaki dan. A dole je toliko fizički teško i umu napeto, da se nekad pitam da li su ljudi koji tu žive heroji ili ludaci. U svakom slučaju, mora im se odati priznanje da imaju muda. I volje da ostanu na svojoj zemlji.

Zato se mora učiniti sve što je u našoj moći, da ti ljudi opstanu tu gdje jesu i spasu se sudbine Kninjana, Sarajlija, Kuprešaka, Mostaraca, Glinjana, Vukovaraca, Prizrenaca i tako dalje... Niko vas ne poštuje, ako vi ne poštujete svoju rodbinu. Niko nema prava pričati o ljudskim pravima, ukoliko ne obezbijedi ljudska prava tim ljudima.

Ja mogu samo da kažem da ću o njima pisati i potruditi se da Bukumiriće još jednom posjetim. Ne zato što im ja mogu nešto odnijeti, već upravo da bih otuda nešto donio. Stoga hoću da budu tamo kad dođem sljedeći put.

Bukumirić je, za početak, meni najskuplja srbska riječ.

Dani(j)el Simić,



  • Izvor
  • frontal.rs/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Stotine Rusa svakodnevno potpisuju vojne ugovore, čime je novi poziv za mobilizaciju nepotreban, izjavio je portparol Dmitrij Peskov.


U srbskom Drvengradu – “selu Emira Kusturice” – otvoren je 22. novembra uveče međunarodni festival dokumentarnog filma “RT.Dok: Vreme naših heroja”.

Ruski vojnici izveli su udar na parking za avione na aerodromu u rejonu Aviatorskog, uništivši jedan od stacioniranih letelica. Na Kupjansko-Svatovskom pravcu ruske snage su podigle za


Nova raketa je uspešno testirana, rekao je ruski predsednik na sastanku u Kremlju.


Izjave ruskog predsednika nisu prazne priče kao one evropskih političara, rekao je mađarski lider.


Ostale novosti iz rubrike »