Kosovo je Srbija

Da li se itko sjeća februara 2008. godine, u kojoj je, zahvaljujući Sjedinjenim Državama, proglašena takozvana Republika Kosovo. Nekoliko dana nakon proglašenja, u Beogradu se okupilo više od 500.000 ljudi iz svih dijelova zemlje koji su satima skandirali: KOSOVO JE SRBIJA. Na tribini, pred tolikim narodom, političari su se kleli da će sve učiniti, pa i život dati za Kosovo, ako bude bilo potrebno. Da, ali jedan političar je izostao. Bio je to predsjednik Srbije, Boris Tadić, najtragičnija figura kosmetske drame, ubijeđen da će žrtvujući južnu srpsku pokrajinu njegova zemlja postati dio Europe.

 

Na tribini se pojavio i Milorad Dodik. Nije baš bio dobro primljen od mase, ali od tada se situacija promijenila i sada je Republika Srbska percipirana kao jedini moralni i teritorijalni branilac srpstva. Danas bi najveći dio srbskog naroda želio da je Dodik predsjednik Srbije. A ono što je ostalo od srbskog naroda na Kosovu, danas na barikadama postavljenih da se onemogući prolazak okupacionih snaga KFOR-a i EULEKS-a koje otvoreno pomažu Albance, uzvikuje Dodikovo ime i kune se u njega: "Kada bi on barem bio naš vođa!"

 

Naravno, od obrane i vraćanja Kosova nije bilo apsolutno ništa. Vladajuća srbska politička elita, s pretekstom da je ostatku Srbije najvažnije da uđe u Evropsku uniju, faktički je prepustila Kosovo Albancima. Dvije stotine hiljada ljudi je već napustilo ovu južnu srpsku pokrajinu, a ostatak, od 50.000-100.000, opkoljen sa svih strana neprijateljem, te osim ako se neko čudo ne desi, osuđen je na propast. Historijat ove tragedije je mnogo dublji. Godine 1389. Srbi su izgubili bitku na Kosovu i taj poraz su platili gubitkom slobode sljedećih 500 godina. Poslije 600 godina opet ih je porazila najmoćnija vojna koalicija svijeta. Stiče se utisak da će ovoga puta posljedice biti mnogo gore nego poslije onog prvog poraza. U svakom slučaju, u toku posljednjih dvadeset godina "međunarodna zajednica" koristi Kosovo kao neku vrstu "keca iz rukava" pomoću kojeg je prvo uništila Titovu Jugoslaviju, zatim federaciju Srbije i Crne Gore, a sada uništava Republiku Srbiju. Sve se ovo obavljalo pomoću dugotrajne i suptilne igre zasnovane na nepomirljivim etničkim tenzijama između Srba i Albanaca.

 

Stvaranjem Titove Jugoslavije odmah po završetku Drugog svjetskog rata Albanci na Kosovu dobivaju autonomiju koju uživaju sve etničke manjine u jednoj suverenoj državi. To je  činjenica. Pored toga, tokom jednog dugog vremenskog perioda (1969-1989) ova autonomija je u veoma velikoj mjeri prevazilazila svjetske standarde, tako da je stvorena, ako ne de jure, ono bar de facto, nezavisna država Kosovo. Međutim, činjenica je i to da Albanci nikada nisu željeli ni ovakav svoj status. Oni su, u stvari, htjeli da se otcijepe od Srbije, što bi im omogućilo ili da stvore nezavisnu državu uz moguću aneksiju dijelova Makedonije, Crne Gore i južne Srbije, u kojima također živi albanska manjina, i da konačno svi zajedno uđu u sastav velike Albanije. Znači, za kosovske Albance pitanje autonomije predstavljalo je samo korak ka ostvarenju krajnjeg cilja. U tom cilju su im, u svakom smislu (vojnom, financijskom, političkom), pomogle Sjedinjene Države. Ali Miloševićeva Jugoslavija/Srbija je bila vojno previše jaka za albanske separatiste. Tada su SAD odlučile da vojno unište tu zemlju. Prvo su je natjerali da dođe u Rambuje (Francuska) na "mirovnu" konferenciju, a onda su je stavili pred ultimatumom: ili će Srbija dozvoliti da bude vojno okupirana, ili će NATO započeti s agresijom na tu zemlju.

 

Teško je zamisliti da bi se bilo koja suverena država dobrovoljno odrekla vlastitog suvereniteta nad svojim teritorijem, a Srbija još nije bila ušla u tu današnju, sramnu fazu. Srbska skupština je vodila diskusiju o ovom "mirovnom sporazumu" i 23. marta odbila njegov vojni dio, odnosno NATO okupaciju. Skupština je, međutim, izrazila spremnost da razmotri prihvatanje međunarodnih mirovnih snaga na Kosovu. To je bio dovoljan razlog da "međunarodna zajednica" donese odluku o vojnoj intervenciji. NATO snage su otpočele bombardiranje Jugoslavije 24. marta 1999. godine obarajući se na škole, bolnice, dječje vrtiće, vodovodne i električne sisteme, mostove i slično, te ubivši pritom hiljade civila, prvenstveno djece, žene i staraca, a sa osiromašenim uranijumom su zatrovali vodu, zemlju i zrak. Vojne snage Srbije su, međutim, ostale praktično netaknute. Ipak je borba bila neravnopravna. I kada je zaprijećeno rukovodstvu Srbije da će Beograd biti potpuno uništen mnogo više nego što je to učinila nacistička Njemačka, ova je zemlja morala ustuknuti nakon više od dva mjeseca herojske borbe gdje su po prvi put u Miloševićevom režimu pozicija i opozicija, staro i mlado bili zajedno, a srbska omladina je svojom neustrašivošću zadivila svijet. Potpisan je Kumanovski sporazum koji je rezultirao okupacijom Kosmeta od strane NATO zemalja. Okupacija je omogućila da se kosmetski Albanci pripreme za otcjepljenje od Srbije i da osnuju svoju državu što su i uradili osam godina kasnije uz aktivnu podršku SAD. U međuvremenu, Albanci su uništili najveći dio srbskog srednjovjekovnog nasljeđa na Kosmetu od preko 200 srbskih manastira, otjerali više od 200.000 Srba i pripadnika drugih naroda, i ubili više od hiljadu Srba koji su naivno ostali među albanskim življem. Beogradske vlasti se tek deklarativno bore protiv ovakvog stanja stvari "mirnim, diplomatskim putem" nadajući se da će gubitak Kosmeta kompenzirati ulaskom u Europu. U stvari, Srbiju danas svatko može čerupati kako mu se svidi. Dovoljno je da neka manjina u toj zemlji odluči da prvo stvori svoju autonomiju, a da se onda otcijepi, jer pritom može bezuvjetno računati na podršku "međunarodne zajednice". Srbska politička elita na vlasti odmah kaže kako je protiv toga i da će se za povrat svog teritorija boriti svim međunarodno pravnim, miroljubivim sredstvima. Naravno, miroljubiva borba ne uspije, međunarodno pravo omane i nova država je rođena. Postoji i čitava bulumenta onih, pripadnika takozvanih humanitarnih i nevladinih organizacija, koji su "za šaku dolara" spremni odreći se bilo koga i čega najmilijeg, a usput proglašavati i svoju zemlju genocidnom. Oni su ti koji govore kako su Srbi zarobljenici "kosovskog mita" i kako to onemogućava Srbiju da uđe u Europu. Sutradan će iste laži zasigurno pričati i za druge, novonastale državice na srbijanskom teritoriju: za Preševsku dolinu, Sandžak i Vojvodinu. Na sjeveru Kosmeta Srbi su danas okruženi sa svih strana neprijateljem, prvenstveno onim iz NATO pakta, često bez hrane, struje, telefonskih veza i lijekova, i nalaze se u sličnoj poziciji kao nekada Jevreji u Varšavskom getu. Njihove političke elite su ih napustile, ma koliko god tvrdile suprotno. Ipak, ostaje jedna neuništiva snaga sposobna za čudo: narod. Zato bi svi Srbi, gdje god se nalazili, morali ustati protiv te nepravde koja pogađa njihovu braću i sestre na Kosmetu, a zavijene u ciničnu oblandu humanizma i ljudskih prava. Morali bi posvuda svakodnevno manifestirati i pokazati svijetu da još nisu moralno pobijeđeni, da je za njih još uvijek Kosovo dio Srbije i da će zauvijek tako biti.