Još malo pa državna anarhija

Piše: Stefan Dragičević

Statistika tu stalno ima posla, ali šta će joj i to kada ni ministarstvo finansija za to nema precizne podatke jer su izbori kvarili precizno utvrđenu cifru do sada pristiglog novca u trezor. Upravo zbog finansijskog fenomena „skupe admininstracije na nivou zajedničkih organa“ koja bezmalo ima 22.500 zaposlenih i oko 87 institucija i agencija mislim da čuvena bankarska porodica Rotšild ima čemu da pozavidi, posebno njen otac Majer Amšel Bauer. U bankarstvu posebno, jer treba znati da Centralna banka BiH nizašta nije nadležna, pa čak ni onda kada poslovnim bankama mora da odbrusi oštar apel zbog neviđene obmane i prevare žiranata. U vremenu kada žiranti skapavaju od plaćanja troškova „njihovih bivših prijatelja“ dotle se ne smiruje franak koji naglo skače pa jako udari po žiro računima i kreditima klijenata, a onda naglo pada jer vrsnim direktorima i šefovima je sada napunjen džep. Isto to će uraditi opet kada se slavine zavrnu i kada bude opet devalvacije, a njima je interes da u poslovnom smislu pojačaju svoju valutu.

S druge strane, fenomen zajedničkih organa je još upečatljiviji ako se zna da mnogobrojne agencije na nivou države do sada mogu da potroše više od 100.000 maraka, a da sam proces revizije ne može ni da se pokrene niti da uđe u to „gdje je novac utrošen“. Kako će i biti provjeren kada ni sama revizija nema osnovu da vidi tj. da procjeni koliko danas ukupno postoji agencija koje se finansiraju iz budžeta BiH. A onda se ovi u tehničkom mandatu Savjeta ministara pitaju što nema usvajanja budžeta zajedničkih organa? Svako normalan u državi pa i političari znaju da od što većeg finansiranja državnih organa nema koristi. Opšte poznata stvar je da interesna grupa diktira tempo kako će se i šta raditi pa u tom smislu mora mali broj pojedinaca da debelo profitira na račun društva.

To što spoljnji i unutrašnji dug raste jednostavno nikoga nije ni briga jer to se po starom dobrom običaju treba pokriti novim zaduživanjem i podizanjem totalno loših i neuobičajnih kredita. Trenutni je dug 9,4 milijarde, a od toga 6,2 spoljni i 3,2 unutrašnji. I poslije svega svaki dan u javnosti treba da slušamo kako se dugovi nagomilavaju, a da se ništa ne preduzima da makar i u simboličkom smislu pomognemo našim privrednim subjektima koji su davno prešli crtu nepodobnih i nekonkurentnih preduzeća.

Pa zar državu ne boli činjenica kada vidi svoja jadna preduzeća koja ne mogu ništa da izvezu niti da plasiraju svoje proizvode? Gledati jadne poljoprivrednike i seljake koji dolaze i prodaju na tezgama pored puta ne bi li zaradili koju paru tek toliko da je samo vide?! Država nema nikakvu izlaznu strategiju za preduzeća, sva njena politika se svodi na unutrašnja prepiranja stranaka i kako formirati neke nove kvazi agencije i fondacije koje će grabiti novac. Privatizacije neka budu samo uspješni projekti nekih zapadnih investitora, a naši bolje neka i ne probaju da se nose sa konkurencijom jer se zna šta ih čeka.

Za ovo, više nego alarmantno stanje u društvu, svako će reći svoje tumačenje, a ono se kreće od političke nestabilnosti do lošeg životnog standarda jer se čitav svijet nalazi u krizi. Za nas na eks Ju prostoru je kriza (bar što se socijalnog aspekta tiče) ovdje uvijek postojala i zato to mogu posmatrati samo kao izgovor pojedinaca koji svoj nerad opravdavaju na način skrivanja iza klimavog američkog Volstrita. Taj nerad se neminovno širi kao virus i u onoj sferi koja se podrazumjeva najosjetljivijom djelatnosti – politikom, pa zbog zadataka i ciljeva stranačkih centrala 10 mjeseci i kusur ovdje nemamo formiran Savjet ministara. Pa šta očekuju stranački lideri? Zbog njihovog baljezganja ko će u koju fotelju, dotle će investicije s neba padati? I što je još gore, nadaju se STRANIM investicijama. Zašto stranim? Kada neko strano preduzeće postane nelikvidno i nesolventno da ne podnese odgovornost za otpuštanje radnika, inače ovdje poznata kao jeftina radna snaga?

Divim se svakakvim izjavama u javnosti različitih svestranih doktora nauka! Halo doktori, pa vidjeste li kako Nektar neki dan kupi Fruktal? Jel` vi zaista mislite da nema sposobnih ljudi „balkanskog mentaliteta“ da pokrenu ozbiljan biznis? Ima i to mnogo, samo znate, problem je „lova“ jer „love“ nema, a kad „love“ nema – nema ni ozbiljnih projekata. Logično je onda da država dolazi do izražaja, no država ovdje nije da ne može, nego neće da dođe do izražaja. I to je problem.

Ovi zagovarači što većeg budžeta na nivou zajedničkih organa trebaju da stave prst na čelo i da se otvoreno pitaju „kako misle da opravdaju milijardu KM samo za plate i javnu potrošnju“. Nisu sposobni ni Savjet ministara da formiraju, a hoće astronomski budžet. Pa gdje to ima? Zaista ostaje nepoznatno, kako neko ko se tako osili i postane „dobar na pari“ ima hrabrosti da predlaže toliki budžet, a da se predhodno ne osvrne „koji su to tako teški zadaci kojima će se oni pozabaviti da ulažu silne milione“. Zajednički organi apsolutno ne utiču na razvojni niti kapitalni razvoj bilo koje opštine, kantona, distrikta ili entiteta i zaista je žalosno što neko ne vidi da je brzo poletio, a da će istom brzinom tako i da padne. Od građana nema od koga drugog, jer ovi narodi ne mogu više da podnesu bezobrazluke i nepravde koja se uvijek pokreću na njihovu štetu. Oni glasaju na izborima za svoje predstavnike, a ovi umjesto praktičnih rješenja i donošenja konkretnih zakona ne mogu da se dogovore ni oko kolektivnog upozorenja OS BiH da ne ugrožava bezbjednost stanovnika Glamoča kojima se svakodnevno tresu kuće i prozori od „vježbi“ vojske. Šta treba neko da pogine od neke eksplozivne naprave pa da se neko od „zvaničnika“ udostoji da kaže kako to nevalja što OS radi u Glamoču? Iste ili identične primjere smo gledali kada je policijska stanica u Bugojnu bila raznesena, samo ovog puta je, da napomenem, bio teroristički čin od strane „pojedinaca“.

Kad politika raširi svoje pipke to se odmah odražava i na sve druge aspekte života, ali već problem bezbjednosti koji se stalno spominje u javnosti može da dovede do katastrofalnih posqjedica za društvo i državu. Ima ljudi koji ne mogu mirno da posmatraju kako u državi ne funkcionišu ni osnovne državne institucije zbog stranačkih nesuglasica i kalkulisanja kako će se rasporediti Savjet ministara, ali to HDZ-ove i „platformaše“ nije briga jer misle da imaju svo vrijeme ovog svijeta dok nagnaju jedni druge „ko će biti novi mandatar“. U svemu ovome pojavljuje se problem HSP-a, otvoreno deklarisane ustaške stranke, koja sada preispituje ulogu svog predsjednika Zvonka Jurišića i uopšte koaliciji sa SDP-om. Ako se problem i dalje bude „produbljavao“ neminovno je da gledamo i pad federalne Vlade, a formiranje Savjeta ministara će očigledno ići tako da SDP-SDA raskrsti sa Lijanovićem i HSP-om, nađe dogovor sa HDZ-ovima koje će doći na odobrenje u srbskom bloku SDS-SNSD. Jer, u takvoj konstalaciji političkih snaga SDP više nema nikakav alibi da uslovljava kako će se formirati budući Savjet ministara, samo može biti okrivljen kao glavni krivac rušenja osnovnih načela Dejtonskog sporazuma, a to je narušavanja izbornih prava i legaliteta konstitutivnih naroda.

Kako i dokle ova država može da izdrži zaista je veliko pitanje. Sa ovakvom politikom u kome neko ima hrabrosti da se samoinicijativno proglasi „izbornim pobjednikom“ i to širi na sva usta, zaista zadire u psihu i normalnost bilo kog čovjeka. Ako se neko tako proglašava ne znači da su svi takvi patološki slučajevi.

Znate li da se samo jedan posao istinski čeka? Onaj ministarski.