Milo podmeće Lubardi

Istoričar religije i kulture Budimir Aleksić, ocijenio je juče da se predsjednik DPS-a Milo Đukanović, govoreći o identitetu srpskih velikana obrušava na mrtve ljude koji ne mogu da se brane. Naime, Đukanović je u jučeršanjem intervjuu kazao da oni koji "negiraju kulturni identitet Crne Gore dijele recepte tvrdeći da je Njegoš srpski pjesnik, a crnogorski vladar, a Lubarda i Milunović srpski slikari".
Prema riječima Aleksića, jedini problem je u tome što su oni sami kazali da su Srbi i što su na više mjesta eksplicitno istakli da pripadaju srpskoj naciji i kulturi.
- To je pljačkaška privatizacija kulturnog identiteta. Đukanović atakuje na njihovu slobodu i na njihov kulturni i nacionalni identitet. Da stvar bude morbidnija i mizernija on atakuje na one koji su mrtvi i koji ne mogu da se brane. I to je upravo suština njegove politike. On svakome veže ruke i onda ga poziva na borbu, što je svakako nisko i mizerno, ali imanentno Đukanovićevom političkom sklopu i profilu. Ispada da Đukanović kao "veliki naučnik" zna bolje od Njegoša i Lubarde ko su oni bili i kom su narodu pripadali. E, sad možemo zamisliti kako će izgledati njegov Univerzitet na kome će očigledno redigovati Njegoša, Lubardu i druge velikane koji nijesu i ne mogu biti tamo njihovi - kazao je Alkesić.
Đukanović se, navodi on, obrušava na mrtve ljude i mijenja njihov identitet. Aleksić smatra da predsjednik DPS-a i njegova ideologija i politika otimaju tuđe vrijednosti jer nemaju ništa svoje značajno i vrijedno i nijesu u stanju da prozivode bilo kakvu kulturu.
- Oni, dakle, i u stvarima kulture rade sve ono što rade sa cigaretama, naftom, preduzećima, odnosno otimaju. Najbolje bi bilo da opet daju zadatak Ratku Vukotiću da on ponovo donese 14.000 presuda za Njegoša, Lubardu..., kao što je donio onih 14.000 presuda za jednu noć 1997. godine. Đukanovićeva politika nema identitet i on otima tuđe. Dakle, ima samo ono što je oteo. Njemu Lubarda treba da ga proda za pare kao što to rade sa Kombinatom aluminijuma. Njima treba neka vrijednost, bilo umjetnička, istorijska bilo ekonomska, isključivo da bi je prodali - ocijenio je Aleksić.
Inače, sudeći po tekstu prema zavještanju Petra Lubarde od 14. aprila 1972. godine koje je predato SANU, a koji je on svojeručno napisao, dileme nema.
U tom tekstu Lubarda, između ostalog, navodi: "Rođen 27. jula 1907. u Ljubotinju u Crnoj Gori, po nacionalnosti Srbin".
Lubarda je osnovnu školu pohađao u Ljubotinju, Cetinju i Herceg Novom, a gimnaziju u Herceg Novom, Splitu, Sinju i Nikšiću. Umjetničku školu u Beogradu upisao je 1925. Godinu dana kasnije odlazi u Pariz, gdje prvi put izlaže na Salonu nezavisnih 1927. godine. U Parizu ostaje do 1932, a neposredno pred Drugi svjetski rat ponovo boravi u njemu godinu dana i putuje po Španiji i Njemačkoj. Rat provodi u zarobljeništvu, a od 1946. do 1950. je na Cetinju gdje zajedno sa Milom Milunovićem osniva prvu Umjetničku školu u Crnoj Gori. Za dopisnog člana SANU izabran je 1959, a za redovnog 1961. Dobitnik je mnogih značajnih nagrada i priznanja od kojih su najznačajnije "Grand pri" na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937, prva nagrada na Internacionalnoj izložbi u Hagu 1939, prva savezna nagrada FNRJ 1948, prva republička nagrada Crne Gore 1948. i 1949, internacionalna otkupna nagrada na II Bijenalu u Sao Paolu 1953, nagrada na II Bijenalu u Tokiju 1955, Oktobarska nagrada grada Beograda 1955, Nacionalna nagrada u Gugenhajmu 1956, Sedmojulska nagrada SR Srbije 1964, nagrada AVNOJ-a 1966. i Herderova nagrada 1973. u Beču. Umro je 13. februara 1974. u Beogradu.