Povodom utamničenja i izručenja Ratka Mladića Haškom sudu

Svakako da želim utoliko više što sam svo vrijeme rata u Bosni duboko saosjećao sa našim tamošnjim stradalnim narodom i nastojao da se ukaže koji zrak istine u mrkloj medijskoj noći koja se bila zacarila u Francuskoj, kao i drugdje na Zapadu, u odnosu na događaje u Bosni, Hercegovini i Krajini. U stvari, ja sam još uoči jugoslovenske drame kad su se stali pojavljivati prve laži i klevete na naš naš račun u zapadnim medijima, imao osjećanje, zapravo predosjećanje koje se graničilo sa viđenjem, da su stvari loše krenule po nas Srbe, da se na nas valja okean zla, pa sam još daleke 1990 godine uputio u Mondu vapaj Justice pour les Serbes, «Pravda za Srbe», pred nepravdom koja se tada stala nadvijati nad nama. Vapaj predskazujući, jer se otada, tokom više od dvije minule decenije, nije prestao obistinjavati i ta nepravda poprimati svjetske, u stvari vasionske razmjere budući da je ovaj naš dio svemira, tokom mnogih godina, ječao od silne vike i galame na nas i da se iz njega vodio najstrašniji rat protiv nas, bombardovanjem od strane Nato-a prvo prekodrinskih Srba, a zatim Srba u Srbiji i Crnoj Gori.

Pa, evo se, utamničenjem i predajom besudnom Haškom sudu srbskog heroja i mučenika Ratka Mladića, to prokletstvo, kad je donekle bilo uminulo, uveliko razbuktalo. Trebalo je proteklih dana gledati na svjetskim televizijama kako ponovo bijesni sav antisrbski košmar sa tom novinom što se sada Ratko Mladić tretira kao «balkanski kasapin» ili «balkanski dželat», pošto je dugi niz godina tako bio nazivan Slobodan Milošević. Ozvijerenim zapadnim humanistima, koji su pokazali svoje lice i naličje upravo na Srbima, uvijek je potrebna neka žrtva da se na njoj iživljavaju i utoljavaju svoju žeđ za zlom, što su ovog proljeća do mile volje čine nad Kadafijem. Hapšenjem generala Mladića, 26 maja 2011,  priređeno im je pravo slavlje! Opet se Srbi prikivaju na sramni stub, opet se proglašavaju zlikovcima i istrebiteljima bosanskih muslimana, Hrvata, kosovskih Šiptara. Ni riječi od toga da je Srbima u Bosni, kao i drugdje na prostorima Jugoslavije, rat bio nametnut i da su ga oni vodili u čistoj samoodbrani. Međutim ispada, što se mogli vidjeti i iz optužnice čitane od strane sudije Alfonsa Orija, da Bošnjaci, Hrvati i Šiptari nijesu Srbima, ne samo nikakvo zlo nikada nanijeli, nego im čak ni vode natrunili. Kao da uopšte nema srbskih stratišta po Krajini, po Bosni, po Kosovu!

 

Taj novi talas satanizacije je za sada jedini učinak hapšenja i isporučenja besudnom Haškom sudu ostarjelog, oboljelog, namučenog, poskitanog od nemila do nedraga generala Mladića. Daleko od toga da je time skinuta ljaga sa srbskog naroda, kako reče predsjednik Tadić, ona je na njega još više nabačena. Ono čega je vlast trbalo da bude posebno svjesna jeste da je general Mladić prešao u legendu i mit, kao što o tome svjedoči bezbroj pjesama i priča o njemu, a mit se ne hapsi niti isporučuje bjelosvjetskom beščašću da mu ono sudi i iživljava se nad njime.

 

Ali taj postupak se jednako objašnjava i pravda pritskom međunarodne zajednice na Srbiju i njenim ulaskom u Evropu...

 

Kakve međunarodne zajednice, bezakonice i krvomutnice! Tu ulogu je, u stvari, uzurpiralo nekoliko zapadnih država sa Amerikom na čelu koje vedre i oblače shodno svojim interesima koji se, upotrebom Nato topuza, ostvaruju na najgrublji način pod plaštom borbe za ljudska prava i demokratiju. A znamo da kome zakon leži u topuzu/ tragovi mu smrde nečovještvom, što je ovdje savršeno slučaj.

 

Samo za proteklih dvanaest godina ta prokleta međunarodna zajednica vodila je četiri strahovita zapravo apokaliptična rata: protiv Srbije, protiv Avganistana, protiv Iraka i sada protiv Libije, svuda prouzrokovavši beskrajno više zala od onih kojima je navodno htjela da nađe lijeka. To je upravo tema mojih tekstova La vérité sur le Kosovo en marche, L’aube de l’Odyssée ou le crépuscule de la Méditerranée , La Serbie et la Libye, sœurs en martyre du même mal, Douze ans de désastre des Occidentaux au Kosovo et dans le monde, koje sam zimus i proljetos objavio na mreži Médias France Libre, a koji su preuzeti na mnoštvu sajtova. To pokazuje da postoji raspoloživost za istinu, da sve duše i savjesti nijesu zarasle u korov laži, samo što istini treba pomoći da dospije do onih koji na nju nijesu oguglali i prosvijetliti one koji to jesu, a za to, pošto već ne može na TV kanalima, postoji Internet.

 

 

Izgleda da vlastodržici, kako u Crnoj Gori tako u Srbiji, uopšte ne prate zbivanja u Evropskoj Uniji, nego žive u iluziji da je Evropska Unija obećana zemlja i nastavljaju da gledaju na Brisel kao što su njihovi duhovni, a nekima i stvarni roditelji i praroditelji gledali na Moskvu. Pa još kad se čuje kako klikću : «Evropska Srbija, Evropska Crna Gora!», kao da Srbija i Crna Gora već geografski i civilizacijski evropske! Slično svojim ideolškim precima koji su, ukotvljeni u komunističkoj ideologiji, jednako ponavljali: socijalizam, samoupravljnje i nesvrstanost, oni, zaparloženi u mondijalističkoj ideologiji i frazeologiji, ponavljaju u svakoj prilici: Evropska Unija, Nato, evro-atlantske integracije. Dovoljno je da dođe neko iz Brisela u Crnu Goru ili Srbiju, Štefan File ili Ketrin Ešton, pa da se gotovo zaori: «Blago nama zadovijek!» Kao da je došao sami Mesija.
Umjesto da pokušaju da neke stvari objasne svojim sagovornicima zapadnim moćnicima kad već njihovu milost uživaju, oni na sve aminuju i samo što ne skaču i uzvikuju: «Jeste, Svijetla Međunarodna Zajednice! Jeste, Svijetla Evropska Unijo!» Donekle kao što je onaj advokat Aleksić koga su odredili da brani Mladića pri njegovom prvom izvođenju na sud, stalno đipao i uzvikivao pred haškim sudijama: «Jeste, Čestiti Sude! Jeste, Čestiti Sude! » A svakako da takvo ponašanje odslikava i jedan atavizam iz vremena kad se govorilo: «Tako je, Čestiti Pašo!» Ili: «Tako je, Svijetli Gospodare!»
Ukratko, ruglo i poniženje! Kao što je ruglo i poniženje nedavni dolazak, uz debelu plaću, prokletinje, krvnika i bludnika Bila Klintona u Crnu Goru, a koji, da poniženje bude veće, nije ni znao da je u Crnoj Gori, već je mislio da je u Makedonji! Ali za takva i slična poniženja će se Ranko Krivokapić s družinom svakako svetiti isturajući bijes na vladiku Amfilohija i na crkve koje podiže, na Srpstvo, na Nemanjiće... Što više ovi ponosni Crnogorci puze pred svjetskim moćnicima, to se više bareče nad svojim ljudima!

 

Vrhunac je ipak vojni samit Nato-a 13 juna u Beogradu nad kojim je, kao i nad čitavom Srbijom, prije dvanaest godina, Nato razbojnički divljao sedamdeset osam dana i noći! No ne iznenađuju me toliko domaćini skupa koliko neki među viđenim Srbima koje je bilo za očekivati na protestnom skupu predhodnog dana pred Filozofskim fakultetom, ali koji su grdno zatajili!
                                                                                                                                                          

Što je krajanje nerazumno, prvo zato što je ona prema nama velika grešnica, budući da je, dok se sama gradila, krvavo razgradila svoj prauzor, takoreći svoju praroditeljku, Jugoslaviju, koja je, kao Evropa u malom, postojala 70 godina. Drugo, što je najvažnije, niz činilaca ukazuje da Evropa prolazi kroz ozbiljnu krizu koja može da se završi njenim raspadom. Da pomenem samo nekoliko nevolja sa kojima se suočava Evropska Unija: ekonomski kolaps nekih članica, Grčke, Irske, Portugalije, a slična opasnost prijeti Španiji i Italiji, dok druge, kao Francuska i Engleska pleaju pod velikim dugovima; slabljenje sopstvene ekonomije u mnogim oblastima zbog preplavljenosti evropskog tržišta jeftinim proizvodima iz Kine i drugih azijskih zemalja; ogromna nezaposlenost usled delokalizacije preduzeća upravo u azijske ili istočno-evropske zemlje zbog daleko jeftinije radne snage, što stvara socijalno nezadovoljstvo; nesigurnost evra kao zajedničke monete čija bi propast izazvala propast Evropske Unije, kao što su to zimus priznali Sarkozi i Merkelova; sve teže podnošenje od strane starih evropskih nacija diktata koje im nameće Brisel, posebno gubitak sopstvenog suvereniteta i identiteta čemu uveliko doprinosi teška integracija ogromnih masa imigranata iz muslimanskog svijeta i nemogućnost ostvarenja multikulturnog društva; zavisnost od Amerike koja Evropu uvlači u svoje ratne avanture, koja stalno podgrijava u Evropi omrazu na Rusiju i koja uporno nastoji da na evropskom tlu postavi raketne baze pod izgovorom da kontrira navodnoj opasnosti od Irana, a u stvari rakete su uprene protiv Rusije.

 

A nije li paradoks da, na primjer, Belgija u kojoj je sjedište evropske vlade i Nato-a, nema svoju vladu već godinu dana, jer dvije etničke grupe, Flamanci i Valonci, koje je sačinjavaju i koje nikad nijesu ratovale, ne mogu da se slože?

 

Utoliko teže mogu da se slože narodi sa raznih krajeva kontinenta, pogotovo oni koji su vjekove proveli u sukobima i neslozi. Upravo povodom Belgije, neki evropski analitičari su postavili pitanje opstanka Evropske Unije, ali je kod nas svako ozbiljno razmišljanje o Evropi zamijenjeno običnim benetanjem i eganjem o Evropi. U stvari, Evropa se iz temelja ljulja i bojati se da je ona obična utopija, prije zemlja nedođija, nego što je obećana zemlja. To naravno ne znači da treba ostati van Evrope, kakva je da je i koliko god da potraje, ali treba sačuvati izvjesnu dozu razuma i sopstveni manevarski prostor. Posebno ne podlijegati raznim ucjenama, kao što to čini Srbija: juče dajte Miloševića i druge srpske visoke zvaničnike, danas Mladića, sjutra Kosovo, prekosjutra Rašku i Vojvodinu, dok se sve svede na ništa poput šagrinske kože u Balzakovom romanu. Može se desiti da Srbija uđe u Evropu svedena samo na nekadašnji Beogradski pašaluk.

 

Međutim, zahtjevi se neće ograničavati samo na odricanje od svojih teritorija, nego i od svoje istorije, kulture, nasleđa do samozatiranja. Na primjer, jedan od korifeja međunarodne zajednice, višegodišnji ratnohuškač na Srbe, a zatim gaulajter i saučesnik najcrnjih zločina na Kosovu, Bernar Kušner, tvrdio je kako su srpske narodne pjesme, koje su uznosili najveći evropski umovi kao Gete i Mickijevič i koje su ušle u riznicu svjetske poezije, uzročnik jugoslovenskog zla! Kad se napast jednom prepusti i još kad se uđe u njenu logiku, kao što to čine naši glavari u Srbiji i Crnoj Gori, onda ona nema granica. Ako se nastavi ovako, jednog dana se neće smjeti pominjati ni Svti Sava, ni knez Lazar, ni vožd Karađorđe, ni Njegoš koga su, uostalom, hrvatski propagandisti na Zapadu proglasili genocidnim pjesnikom, kao što su bošnjački nabijedili Andrića da je ocrnio doba turske vladavine u Bosni.

 

Jeste, postoji moja odbrana Njegoša pod naslovom Apologie de Niegoch gdje sam pokazao do koje su mjere najveći Hrvati, među kojima Ljudevit Gaj, biskup Štrosmajer, Petar Preradović, Vladimir Nazor, Gustav Krklec, Antun Barac, Ivan Meštrović slavili Njegoša i okivali ga u zvijezde, osim što mu je Meštrvićevo divljenje bilo kobno zbog rušenja kapele na Lovćenu. A u mojoj odbrani Andrića, naslovljenoj L’ombre du révisionnisme sur l’œuvre d’Ivo Andritch, pokazao sam kroz svjedočnja domaćih i stranih autora o Bosni, svu besmislenost optužbi protiv njega.

 

Jeste, dok je srbska strana plandovala, zavaravala se, preuzimala priču svojih neprijatelja, izglasavala pokajničku rezoluciju o Srebrenici, posipala se po glavi pepelom, stavljala se u ulogu dobrog Samarićanina, dotle druga strana nije patisala, pravila je filmove, gradila mit o Srebrenici, skupljala kosti, po čitavoj Istočnoj Bosni, kako bi uvećala broj žrtava pohranjenih u memorijalu u Potočarima. Takođe je pridobijala za svoju stvar neke značajne medijske ličnosti koje su svojevremeno pisale objektivno o ratu u Bosni, na svoju stranu, kao Roberta Fiska iz «Independenta», dok srbska strana nije ništa činila na objelodanjivanju i širenju dragocjenih materijala koji su joj išli u prilog i uveliko je opravdavali. Još koliko je prošle zime, jedno bošnjačko udruženje u Kanadi uspjelo je da zabrani ulazak u tu zemlju velikom borcu za srpsku istinu, sjajnom analitičaru, geopolitologu i istoričaru Srđi Trifkoviću iz Čikaga, jer su ga optužili kod kanadskih vlasti kao negacionistu, denier-a , navodnog genocida u Srebrenici.

 

Isto tako nije ništa učinjeno od strane države, već samo privatno, da se naveliko i naširoko promovišu autori kao Edvard Herman, Aleksander Darin, Žerminal Čivikov koji su, nakon niza godina istraživanja, napisali knjige u kojima se totalno razara srebrenički mit. Tu su i istinita svjedočenja nekih stranih aktera bosanske drame, kao što su Dejvid Ouen, generali Lujis Makenzi, Majkl Roz, Filip Morijon kome je Naser Orić, komandant Srebrenice, nakon pokolja Srba u Kravici na Božić 1992, priznao da mu šerijatski zakoni zabranjuju da ostavlja u životu ratne zarobljenike. A Naser Orić je oslobođen od strane Haškog tribunala i dočekan od svojih kao heroj! S druge strane, postoje i čitave knjige o generalu Mladiću, kao ona Mila Jelisijevića na engleskom Ratko Mladic, tragic hero, na preko 700 strana, obimna knjiga našega brata Rajka Dolečeka, knjige naše viteške Ljiljne Bulatović, i druge.

 

Tako je nepovratno i uludo izgubljeno deset dragocjenih godina tokom kojih je moglo da se skine sa srbskog naroda prokletstvo pod kojim rizikuje da ostane zauvijek. Ne treba imati iluzija: toliko su zapadni masmediji kobno djelovali da je u svijesti ogromne većine zapadnog svijeta pojam Srbin poistovijećen sa pojmom zlikovca. U to sam se mogao uvjeriti bezbroj puta pa i u nekim reakcijama na moje pomenute skorašnje tekstove: odmah bi komentarima grinula neka paščadija i potegla medijske stereotipe o Srbima kao o ratnim zločincima, ubicama, etničkim čistačima koji su zaslužili sve što ih je snašlo, posebno kažnjavanje od strane Nato-a. Dokle ide medijsko ropstvo pokazuje i činjenica da je danas mnogim mladim Srbima na Zapadu, koji su odrasli uz žestoku dvodecenijsku antisrpsku propagandu, nezgodno reći da su Srbi, a može im škoditi u školi ili na poslu.

 

Jasno je da je zvanična Srbija radila ono što treba, svakako bi se ponosili što su Srbi.

Naravno da bi! I ne bismo se danas nalazili u situaciji da se nesvijest, zabludjelost, nečinjenje ili jednostavno vlastoljublje odgovornih, podmiruje utamničenjem i predajom srbskog viteza Ratka Mladića u plijen svjetskom bezakonju! Jer haški sud je bezbroj puta dokazao da je u stvari majmunski sud, kako ga je, između ostalih, nazvao čuveni francuski advokat i autor brojnih knjiga iz oblasti prava, naš prijatelj Žak Veržes. Koliko međunarodna zajednica cijeni i nagrađuje Beograd za neprestane ustupke i udovoljenja koja joj čini, vidjelo se drugi dan nakon Mladićevog hapšenja kad se Hašim Tači, glavni protagonista zla na Kosovu, pojavio na skupu državnika u Varšavi povodom Obamine posjete Poljskoj; a zatim, neki dan kasnije, na dvostrukom italijanskom jubileju u Rimu, skupovi na kojima je, zbog Tačija, mjesto Srbije ostalo upražnjeno! Uprkos pogubnom zimušnjem izvještaju Dika Martija, koji je samo potvrdio ono što se znalo, o Tačijevoj umiješanosti i odgovornosti u strahovitim zločinima nad Srbima i nekim Albancima na Kosovu, on i dalje ostaje miljenik Evrope i međunarodne zajednice! Kakve su one, takvi su im i miljenici!

 

Šta nam, dakle, preostaje činiti?
Preostaje nam titanska, ili, kako Njegoš veli, preužasna borba za istinu, utoliko više što je stvar grdno upuštena još u vrijeme vladavine Miloševića koji je, što nečinjenjem, što zatečenošću, što svojom nesviješću o presudnoj ulozi medija u naše vrijeme, posebno televizije, bio takoreći prepustio Srbe na milost i nemilost zlu svijeta. Kao što ovi sada, iako u daleko povoljnijim okolnostima, ostavljju Srbe na milost i nemilost krvnice međunarodne zajednice. Nema te sile koja može da odoli pred istinom koja je božanska odlika čovjekova, kao što mu je laž svojstvo demonsko, samo istini treba pomoći. A srbska iluzija je bila još od početka da je istina dovoljna sama sebi pa da pobijedi. I u tome je glavni Miloševićev grijeh, a ne nimalo u onome zašto je u Hagu bio zatočen, optužen, suđen i umoren.

                                                                                                                                                          

Upravo se ovako okrenulo sa svijetom zato što u njemu laž caruje. Pogledajmo samo kakvim su žrtvama i razaranjima urodili Nato ratovi pokrenuti na čudovišnim lažima, protiv Srbije, protiv Avganistana, protiv Iraka, protiv Libije. Jer laž je zlo i otac zla, kako veli u Jevanđelju, sveta riječ koje sam se često puta prisjetio tokom mnogih godina u svojim nastojanjima da doprinesem prodoru, ako ne pobjedi istine. I danas, kao prije više od dva deseteljeća na početku te borbe, nameće mi se biblijski prizor gdje na jek truba Isusa Navina padaju zidine jerihonske, kao što bi trebalo da se pred moćnim glasom istine surva Vavilonska kula laži podignuta na naš račun do nebesa, a iz koje zaudara pakao.