Vječna znamenja Filipa Višnjića

Kada mu se u raznim prilikama, povremeno ili češće vraćamo, nikada ne može da prestane naše čuđenje kakve je sve apokaliptične slike po zemlji i na nebesima vidio slijepi Filip Višnjić. Poput Svetog Jovana Bogoslova, koji je, kao izabranik Sina Božijeg, imao izuzetnu povlasticu da lično čuje njegove riječi, da vidi Hristovu svijetlu nebesku pojavu i doživi otkrivanje velikih tajni, zagonetna i stvarna nebeska znamenja javljala su se i Filipu Višnjiću. U vrlo osjetljivom duhovnom spoznavanju, Višnjić je i naslućivao i vidio strašna iskušenja, koja je proživljavao čitav njegov narod. Po volji Gospodnjoj, sveci su usmjeravali nebeske prilike i sudbinu čitave Srbije, tražeći od njenog naroda da se na oružje diže. Tome glasu i pozivu Srbi su se morali odazvati.

Svojim krupnim rastom, Višnjić je bio pravi ljudina. Lišen prerano očinjeg vida, on je već od mladosti primio na svoja pleća goleme terete, kao lični usud ili Božiji dar i iskušenje. Proviđenje mu se javljalo i preko lakokrilog lepeta ptica, koje su bile znakovi golemih nesreća, manje Srbima a više njihovim osionim neprijateljima. Višnjić je čuo i proročke glasove trpnje, nadanja i spasenja. Oni su pomagali da opšti vapaj ne nađača ođeke bodrih i budilačkih narodnih pjesama.

Osim proviđenja Gospodnjeg i drvenog sljepačkog štapa, za Filipa Višnjića nije bilo drugog vodiča na dugim drumovima zemaljskim. Tako je stigao da čuje lelek ucvijeljene srpske sirotinje, zveket sablji, jeku kubura i pušaka, rzanje pomamnih atova, gruvanje topova, junačke kliktaje, fijuke bičeva, molitve u crkvama, tužbalice na grobljima i kletve ojađenih žena i ljudi u zbjegovima i logorišta po zemlji Srbiji.

Nalazeći se sa svojom vojskom i narodom, sa vojvodama i knezovima, sveštenicima i ratarima, sa gazdama i sirotinjom, Višnjić je postao jedan od najpouzdanijih i najrealnijih svjedoka velike Karađorđeve bune, njenih pobjeda i zanosa, a i njenih slabosti i poraza u jesen 1813. godine. I kada je, pred silom turskom, a uz pasivno i olako posmatranje nekoliko moćnih i susjednih hrišćanskih država, nakon devetogodišnje epopeje, pokleknula ustanička i pobunjenička Srbija, Filip Višnjić nije svoju sudbinu odvojio od nje, niti se uklonio iz one strašne izbjegličke bujice koja se preko Podrinja, Posavlja i Podunavlja, sručila u Panoniju. Život je završio kao izbjeglica, nedaleko od svoga semberskog zavičaja, iz kojega su mogli da dopiru samo krici i vapaji porobljenog srpskog naroda.

Prema svjedočenju onih koji su se sa njim susretali u izbjeglištvu, u smiraj svoga života, Filip Višnjić nije sklanjao nove stihove, ali je mogao da, uz gusle, ponavlja one koje je spjevao na širokom srpskom bojištu. A njegova sjećanja su se morala da miješaju sa tugovanjem.

Bijeljina je grad u kome se neprekidno oživljavaju sjećanja na Filipa Višnjića, kao na jednog od najznamenitijih ljudi naše nacije. Uz trajno pamćenje, na njega upozoravaju i nazivi ulica i ustanova koje nose njegovo ime. I domaći čovjek i došljak sa poštovanjem treba da se zaustavi pred Višnjićevim spomenikom i da njegovo ime spomene u molitvi.

Hvala Filipu Višnjiću što nam je svojim pjesmama ovjekovječio jedno od najslavnijih doba naše srpske istorije. Hvala mu na dalekovidom odreČenju naše sudbine i što nam je time pomogao da ne budemo zatečeni u drijemežu, sputani u nevjerici, oslabljeni u očaju, zavedeni na stranputicu.

Čitajući ili slušajući Višnjićeve pjesme, u našoj uobrazilji, promiču srpski junaci i podvižnici, pametari i mučenici. Čuju se njihove poruke, vidi se zamah njihovih ruku i prodorni pogledi njihovih očiju. Uz maglu i oblake, po srpskoj zemlji, sliježe se dim i pepeo od paljevina. To cy snažne epske slike koje naša mašta upotpunjuje guslarskim pjevanjem, jekom zvona, pojanjem i naricanjem.

Ako danas, sa ovoga mjesta, želimo da nekuda usmjerimo poglede, onda ne treba da biramo. To ce već unaprijed zna okrenimo se prema istoku i Srbiji, preko naše zavičajne rijeke Drine, kuda su bistra pamet i hitre noge veoma davno odnijele i Filipa Višnjića. To je bio put nacionalnog ozarenja i bogomdanog usmjerenja. Tamo, na srpskom Istoku, tada se rađalo sunce slobode. Taj slobodarski zov srpskih ustanika dosezao je i do naših predaka zapadno od Drine. On nije bio samo guslarsko prikriveno podsjećanje na dugu i slavnu srpsku prošlost, već i gorolomni poklič da treba rastrgnuti turske ropske lance, nakon čega će Srbi nesputano razviti zastave sa krstom i četiri ocila i dići tri prsta svoje desne ruke.

Ustajući na noge i upirući oči prema Istoku, kao što su to činili i naši preci, i mi treba da se molimo Svevišnjem da nam blagoslovi sve što smo radili, da nam oprosti i grijehe koje smo učinili i da nam podari put nade, vjere i razuma.

Znamenja koja je davno vidio Filip Višnjić nad Srbijom, nikada se nijesu uklonila iznad naše nacije. Ona i sada opominju, ona nas upućuju, upozoravaju i podstiču da ne zaboravimo ko smo i šta smo i da naslutimo šta nas još čeka. Sa vjerom u Boga, neka ta znamenja budu Božiji vjesnici našeg spasenja, a ne znaci slutnje i glasovi novih nesreća i našeg nacionalnog zatiranja.
(Desanka Maksimović)