Ovo u naslovu piše na dvije strane sablje, koju je kralj Petar dodjeljivao najboljim pitomcima. U toku rasprave o predlogu predsjednika Republike za raspisivanje referenduma, isto sam u skupštinskom auditorijumu rekao aktuelnom predsjedniku RS, gospodinu Miloradu Dodiku.

U slavu toga mača svi savjesni i odgovorni ljudi stali su na demokratski branik odbrane referenduma, kao našeg neotuđivog i ustavnom zagarantovanog prava. Bilo je i osporavanja i politikanstva, pozivanja Visokog predstavnika da nas slomi.

Bilo je i prijetnji i ucjena, ali je svijest o potrebi političkog jednistva po ovom pitanju počela da sazrijeva.

Zrenje ili prezrenje?

Sazrijevala je i u javnosti, i u partijskom životu Srpske. Opozicija koja nije podržala referendum, pokajnički je počela da iznosi svoj stav da je protiv njegovog ukidanja. Nevladin sektor se podjelio na one sponzorisane spolja, koji su pozivali da se ne zavađamo sa njihovim sponzorima, tj. „međunarodnom zajednicom“, dok je NVO budžetsko-patriotskog tipa, nekritički pretjerivao u glorifikaciji Dodikovog predloga kao najvećeg, najboljeg, ma u svemu naj, naj, naj...

I onda puj pike, ne važi više.

Stiče se utisak da je sablja izvađena bez potrebe i vrađena obeščašćena. Bojim se da nije bačena na bunjište? Vlast (čitaj Dodik) je vodila tajne pregovore, koji su praćeni javnim pritiscima i prijetnjama. I onda, u finišu, prodali smo referendum za obećanja.

Nama, malim ljudima i Republici, obećanja su dali veliki i važni ljudi iz evropskih institucija. Mi smo se odrekli jasnog i nedvosmislenog referenduma, a dobili smo nejasna i dvosmislena obećanja.

Plavšićkin poučak

Hajde i da još jednom napomenem, da dogovori između malih i velikih obavezuju samo male (tj. nas), dok su veliki amnestirani od obaveze. Jednostavno, kad nas prevare, ne moraju nam se više ni javljati po ovom pitanje. Ni na telefon.

Biljana Plavšić nije ni slutila da će završiti u Hagu, dok se rukovala i šepurila sa Olbrajtovom i Širakom.

Smokvin list Ketrin Ešton

I lično se osjećam iznevjerenim. Očekivao sam više. Olakšavajuća su mi saznanja da smo mi u SDS ostali dosljedni i pravovjerni. Nećemo podržati povlačenje referenduma. Ne hvatamo se na praznu zobnicu.

DP i PDP su od osporavanja stigli do toga da sad podržavaju referendum i traže njegovo provođenje, a SNSD od javne podrške stigao do stidljivog osporavanja vlastitih stavova i odluka o referendumu. Ketrin Ešton im je donijela samo smokvin list, što je premalo da sakrije razmjeru i sramotu poraza za koji niko neće da podnese odgovornost.

Da se tako ponašalo rukovodstvo Republike Srpske, kad su im ruke zavrtali Milošević i Micotakis, Republike Srpske ne bi ni bilo, već bi se mi danas borili za ravnopravnost u mješovitim kantonima, a na BH nivou bi još u naše ime sjedio Bogić Bogićević.

Funkcionerski patriotizam

Kao i uvijek do sada, prevladala je briga za vlastiti komoditet i status, stečeno bogatstvo, a poraženi su istrajnost, entuzijazam, i želja naroda da ih neko iskreno, čvrsto i dosljedno predstavlja.

Funkcionerski patriotizam, u svom najgorem obliku započeo je medijsku ofanzivu za glorifikacijom svojih postupaka ulažući u nju mnogo više energije nego u istrajavanje u odluci o referendumu ...

Legitimno se brinuti za svoju djecu i imovinu, svoju karijeru, partiju, fotelju... ali nije lijepo, ni pošteno, narod pozvati da se izjasni o nečemu o čemu se možeš sam dogovoriti, i to iza njegovih leđa.

Ostaje nam nada da će se vlast osvjestiti i shvatiti pogubnost metodologije rada koju je upravo demonstrirala, i da će u tome osvješćivanju svakako shvatiti da njihovo bogatstvo bez Republike Srpske ne vrijedi gotovo ništa.

Nego, sjećate li se one legende o Hulagi kanu i Bagdadskom sultanu?

Kratka je:

Spremao se Hulaga kan, inače potomak Džingis kana, da osvoji Bagdad gdje je vladao srebroljubiv sultan, koji je bio posvećen trošenju novca na zabave, motivišući tako narod na njegovo obožavanje.

Paralelno s tim, zapostavio je opremanje vojske i naroda za odbranu zemlje. Usljed nedovoljnog morala i opreme u redovima branilaca, Bagdad je brzo pao. Hulaga kan, koji se pripremao za višemjesečnu opsadu, iznenađen brzim uspjehom ode da posjeti svoga novog roba, bivšeg Bagdadskog sultana.

Iznenadi se količinom zlata i blaga u njegovim bagdadskim riznicama, pa ga upita: „Sa ovolikim blagom ti si mogao Mongoliju da osvojiš i mene da poraziš. Pa što ne opremi već zapusti vojsku i narod ?“

Sultan je ćutao.

E kad ti je tvoje blago bilo draže i važnije od naroda, sad živi sa njim. Reče to Hulaga kan i zatvori sultana u podrume najvećih zlatnih riznica Bliskog istoka tadašnjeg doba.

Legenda kaže da je sultan umro od gladi usred najveće riznice blaga.