Radovan Bećirović Trebješki (1898-1986)

Posljednji epski bard srpskoga naroda, djelovao je u srpskoj književnosti kao pjesnik više od šest decenija (od sredine dvadesetih godina prošlog vijeka pa sve do smrti 1986). Za čitavo to vrijeme on je bio, i do danas ostao, najveći pjesnik novije epske narodske poezije u srpskom narodu.

Kao autor velikog broja deseteračkih i osmeračkih pjesama ispjevanih »na narodnu«, Radovan Bećirović se potvrdio snagom istrajnog, darovitog i nadasve omiljenog stvaraoca. Njegove će pjesme biti vrlo rado čitane i slušane sve dok ne zamukne jauk strune ispod gudala srpskog guslara. Jer, kako reče mitropolit Amfilohije, „nema kolibe crnogorske, ni bosanske, ni hercegovačke, gdje se ne čuju zvuci gusala i gdje se ne pjevaju pjesme Radovana Bećirovića".

Tematika Bećirovićeve poezije je raznovrsna, ali joj je okosnica sam predmet pjesnikovog inspirativnog oduševljenja viteška hiljadugodišnja istorija srpskog naroda, bremenita velikim bojevima i megdanima, podvizima glasovitih junaka i svijetlim primjerima njihovoga čojstva. Bećirović je takoreći opjevao čitavu srpsku istoriju.

Nema vladara, od kralja Bodina do kralja Aleksandra Karađorđevića, niti istaknutijeg srpskog junaka koji nije našao mjesto u Bećirovićevoj poeziji. Isto tako, nema značajnijeg događaja u srpskoj istoriji (od Kosovske do Mojkovačke bitke) koji nije bio predmet njegovog pjesničkog interesovanja.

Te su teme i danas privlačne i ne samo u Crnoj Gori, a naročito su to bile u vrijeme kad je Bećirović otvarao dveri srpskog pjesništva. Zato je on i postao najpopularniji pjesnik u Crnoj Gori između dva velika rata, a opstao kao bard srpske epike na širokim prostorima koje su pokrivala srpska plemena dinarske struje.

Iz njegovih pjesama navešćemo potvrde iz kojih se jasno vidi da je Radovan Bećirović svoje junake (istorijske ličnosti o kojima je pjevao) koji potiču sa područja današnje Republike Crne Gore, u pogledu nacionalne pripadnosti tretirao kao Srbe i da je njihov maternji jezik identifikovao kao srpski. Pokazaćemo, takođe, da je Bećirović smatrao Crnogorce ne samo integralnim, nego elitnim dijelom srpskog naroda, a Crnu Goru klasičnom srpskom zemljom u kojoj je, nakon propasti srednjovjekovne srpske države, očuvana srpska državotvorna ideja.

U pjesmi „Morački hajduci pogibija Hasan bega Mekića" Bećirović opisuje dolazak vojvode Mine Radovića i Mijata Dulovića na Cetinje, pa kaže: „Dok stigoše na Cetinje polje/Kod najviše srpske bogomolje/. Zadužbine Ivanbegovića,/ Tu nađoše Petra Petrovića..." Riječ je o svetom Petru Cetinjskom, za koga Bećirović u nastavku pjesme naglašava da; „Čuva krunu s Dušanove glave/ I petrahilj svetitelja Save". Svi su Crnogorci spremni na njegovu „riječ da polete, / Da Lazara i Kosovo svete". Bećirović, dakle, mitropolita Petra I vidi kao čuvara svetosavske duhovnosti i vladara koji radi na obnovi srpske državnosti, odnosno na oslobođenju i ujedinjenju srpstva.

Ovi Bećirovićevi stihovi korespondiraju sa istorijskim faktima. Poznato je, naime, da je ovaj „veliki Srbin neumrli" kako ga Bećirović u ovoj pjesmi nacionalno identifikuje autor prvog srpskog nacionalnog programa, odnosno ideje o „Slavenosrpskom carstvu".

Takođe se zna da je Mitropolija crnogorsko primorska na čijem je čelu sveti Petar Cetinjski bio punih 46 godina vjekovima čuvala crkvenopravni kontinuitet i tradiciju pokorene Pećke patrijaršije. Bećirović kroz usta ovog crnogorskog mitropolita za Crnu Goru kaže: „Mi smo srpska zvijezda u tami", čime potvrđuje istorijsku činjenicu da je podlovćenska Crna Gora bila jedina iskra srpske slobode, odnosno jedino slobodno srpsko ostrvo u moru turske tiranije.

Uvjerenje da su Crnogorci i Srbijanci pripadnici iste nacionalnosti srpske, Bećirović najeksplicitnije ispoljava u pjesmi „Mojkovačka bitka", kroz riječi serdara Janka Vukotića: „Bran'te Čakor i Mokru planinu/ Srbijanske trupe dok razminu./ To cy naša braća najmilija./ Mi smo Srbi jedna familija./ I po vjeri i po narodnosti/ Zovemo se braća po milosti."

„Mojkovačka bitka" je jedna od najvećih i najznačajnijih Bećirovićevih pjesama, koja se po estetskim kvalitetima, no snazi likova i razvijenosti događaja približava pjesmama višnjićevske forme.

Junaci Mojkovačke bitke bili su, po Bećiroviću, nadahnuti Kosovom i rukovođeni kosovskim zavjetom, tako da je u pjesmi „Spomenik na rijeci Tari" (riječ je upravo o spomeniku mojkovačkim junacima) on ističe: „Mojkovački vitezovi,/ A kosovski osvetnici;/ Jel' boljijeh ljudi bilo,/ Obiliću pravo reci?"

Kosovska bitka, kao najznačajniji događaj u vaskolikoj istoriji srpskoga naroda, bila je snažna inspiracija umjetnicima različitih izražajnih sredstava, a naročito epskim pjesnicima. Kosovski zavjet je ucijepljen u srpsku nacionalnu svijest, prije svega kroz narodnu i umjetničku književnost i jaku narodnu tradiciju koja je aktivno živjela u Crnoj Gori, kao jedinoj nepokretnoj srpskoj zemlji. Crna Gora je bila čuvar „Lazarevih amaneta" (Kralj Nikola) u kojoj se, njegoševski rečeno, zbježalo sve što se nije htjelo „u lance vezati".

Kao što je poznato, kroz cjelokupno svoje stvaralaštvo Njegoš provlači tezu, zasnovanu na narodnom predanju i istorijskim činjenicama, da su Crnogorci direktni potomci preživjelih srpskih vitezova, učesnika u Kosovskom boju. Kralj Nikola takođe varira istu ideju. U duhu takvog, istorijski zasnovanog i utemeljenog shvatanja, i Bećirović oslobodilačku borbu crnogorskih Srba promišlja kao kontinuitet kosovske ideje i opredjeljenja „za krst časni i slobodu zlatnu". Napajan na izvorima takve tradicije, Radovan Bećirović je u Kosovu našao svoju prvu temu koju je nadahnuto opjevao u pjesmi „Kosovska bitka", nastaloj na osnovu pjesama kosovskog ciklusa, tradicije i istorijskih činjenica.

Ova pjesma se odlikuje višeaspektnim pristupom temi, Bećirović svoje izlaganje zasniva na faktografiji (onoliko koliko je ona poznata istorijskoj nauci), držeći se hronologije događaja i pokušavajući da nam otkrije njihov dublji smisao. Sa dosta originalnosti, široko i kompleksno, prikazani su glavni događaji: Muratovo ubistvo, iznenadni napad Turaka, pogibije srpskih junaka. Mnogobrojni prizori u pjesmi dočarani su sa puno dramskog smisla i stihovne vještine. Pjesnički zrelo, kroz dramatične dijaloge i monologe, autor daje psihološki portret i karakterne osobine glavnih aktera.

I da zaključimo:

Bećirović je pjesnik dokazane i postojane stvaralačke snage i zavidnih vrednosnih dometa. Izgrađujući preko šest decenija svoj epski pjesmotvor, a ostajući vjeran tradicionalnim vrijednostima epskog nasleđa, uspio je da ubjedljivo iskaže sopstveno viđenje srpske istorije i žilu kucavicu vremena u kome je živio. Dakle, vrijednost Bećirovićevog epskog opusa je ne(o)sporna. Međutim, valja reći da je ta vrijednost istovremeno neujednačena, što preusmjerava sud o njenoj težini i krajnjem dometu.

Njegova je poezija značajna ne toliko po svojim literarnopoetskim i striktno estetskim vrijednostima već po tome što ona sintetizuje to opšte, univerzalno, estetsko, i ono specifično duhovno, koje karakteriše iskustvo, mentalitet, karakter, istorijsku sudbinu, tj. duh jednog naroda. Kao srpska, ova poezija je prevashodno određena svojim srpskim duhom i u tome je sadržana njena glavna vrijednost s aspekta istorije srpske književnosti.

U osnovi Bećirovićevog pjesničkog nadahnuća i raspoloženja je srpska prošlost, prije svega istorija i tradicija Crne Gore. Njena specifična uloga u istoriji srpskog naroda, njena „borba neprestana", njena egzistencija i njena sudbina, bila je osnovna dispozicija Bećirovićevog pjesništva koju je on dalje uspješno epski uobličavao i oneobičavao. U Bećirovićevoj poeziji, u njenim temama, motivima i idejama, u slikama, riječima i metaforama, osjeća se Crna Gora kao „kolijevka srpskih velikaša", kao „gnijezdo srpskijeh sila" ( Nikola I); osjeća se njen srpski duh i dah, njeno istorijsko iskustvo i sudbina. To je ujedno izraženo u idejama koje imaju univerzalnu ljudsku vrijednost (ideje života, smrti, vaskrsenja, borbe, slobode, ljubavi i praštanja).

Radovan Bećirović Trebješki je u svojim pjesmama uspješno vaskrsavao vrijeme bojeva i još uspješnije oživljavao duševna stanja srpskih vitezova zadojenih „vjerom Obilića".

MR LJUBOMIR MILUTINOVIĆ PIŠE O MOJKOVAČKOJ BICI U KNJIŽEVNOSTI

ONO što se zbivalo 6. januara 1916. godine na Razvršju, i na Bojnoj Njivi, Mjedenom Gumnu i padinama Bjelasice, po ledu i snijegu "momku do pasa", ne zaboravlja se. Istorija je rekla da su na tim položajima Crnogorci "spartanske naravi" dočekali švapske regimente s ciljem da ih zaustave u njihovim osvajačkim namjerama i tako omoguće odstupanje srpske vojske  preko  gudura i  strmijeh strana Albanije ka obalama drevne Helade.

Malo je dosad pisano o ovoj nezaobilaznoj temi. Ako nekome treba odati priznanje i nužno poštovanje, onda je to narodski pjesnik pjevač Radovan Bećirović Trebješki, najveći srpski Homer poslije Filipa Višnjića, kojega potpisnik ovih redova dobro pamti. Njegova pjesma "Mojkovačka bitka" po dužini dolazi iza pjesme "Ženidba Maksima Crnojevića", a no umjetničkoj vrijednosti zaslužuje mjesto u Vukovom zborniku.

Trebješki  kao  nadareni  pjesnik pjevač uvrstio je u pjesme mnoge junake iz tih januarskih dana. Ko nije čuo za Janka Vukotića, Miloša Medenicu, Milinka Vlahovića, Mila Matanovića, Savića Mišnića, Jakova Rakočevića, Mata Vujisića, Mrkoja Bećkovića, Blagoja Jakića, Jovana Žižića (ime im se svuda spominjalo) i mnoge druge koji su svojim junaštvom zadivili svijet.
O Mojkovačkoj bici svjedočili su mnogi učesnici koji su tvrdili da Trebješki nije ništa izmislio. Ovi isti junaci vratili su slobodu Crnoj Gori i Srbiji...
(Budimir Aleksić)