Etika gusala

Kada je u dalekoj praistoriji Gospod Životvorac obliko vao prvog čovjeka od zemlje, udahnuo mu je dušu i podario mu život vječni.

A kada je Srbinu dao promisao da od javorova drveta, konjske dlake i osušene jagnjeće kože napravi svoju čudesnu rukotvorinu, gusle javorove, onda mu je dao i moć da u njih udahne vječnost. To je vječnost duhovne vatre (i istine) "drveta s javorova panja" čije su krstonosne strune bile i ostale "vile posestrime" sa strunama duše Srbinove.

Od nezapamćenih vremena pa sve do naših dana trajanje i pretrajavanje ovog, za nas, svetog instrumenta, istovremeno je značilo trajanje i pretrajavanje srpske rodoljubive etike i slobodoljubive genetike.

Na temeljima slobodoljublja, rodoljublja i ognjišteljubivosti srpskoga naroda stvorena je njegova epska poezija i umotvorna naracija. U njenom stvaranju, oblikovanju i čuvanju skoro nezamjenjivu i neizmjernu ulogu odigrale su srpske narodne gusle.

Pjevajući i pronoseći pjesme o viteštvu, o veličanstvenom požrtvovanju za ideale pravde, "Časnog krsta i slobode zlatne", gusle su čuvale cjelovitost narodnog bića, čuvale su ponos nacije. Učvršćivale su vjeru, budile snagu za budućnost i nove podvige, oživljavale u svijesti potomaka primjere slavnih predaka i tako održavale da se ne prekine nit pamćenja između prošlosti i budućnosti, i da se ne zagubi ko
Lektivna samosvijest o tome ko smo, šta smo i odakle smo.

Duh narodne pjesme i gusala pomogao je Srbinu da izađe iz mračnih urvina u koje ga bješe survala turska osvajačka sila. U neprestanom otporu prema nasilništvu raznih osvajača i kradljivaca narodne slobode, gusle su snažno dodirnule muku narodne duše, njenu osjećajnost, poštenje i dobrotu. One su stajale kao neizbrisiv znak jednakosti između vjere, časti i obraza, koji su vlastitim životima branjeni. Stajale su i kao budni stražar koji čuva narodni jezik, koji čuva blago umotvorstva njegovog...

Zbog svoje prometejske uloge koju su u životu i istorijskoj sudbini srpskog naroda odigrale, gusle su dobile oreol legendarnog i svetog instrumenta. Njihovo jektanje često se nadovezivalo i nadomiještalo na zvuke molitvenih zvona u mnogim crkvama i manastirima. U tome se krila izvorna snaga i energija čuvanja narodnog imena i ponosa, koji nikoga ne ponižava niti mu se silom nameće.

Naprotiv, u stihu epskog deseterca, u njegovom ujednačenom ritmu i tonu krije se, prije svega, estetska vrijednost i ljepota o kojoj su s poštovanjem govorili najveći umovi Evrope devetnaestog vijeka: Gete, Jakov Grim, Nikola Tomazeo, Adam Mickijevič, Nikola Tesla i drugi. Osjećajući duboko suštinu originalnosti i ljepote srpske epike, Jakov Grim je govorio kako će Evropa učiti jezik Srba da bi uživala u ljepoti njihovih narodnih pjesama.

Nije najveća žalost što se ova Grimova misao nikada nije i ostvarila. Mnogo je žalosnije što danas, dok živimo u vremenu pogaženih duhovnih principa, pogažene istine i porušenog viteškog morala, mnogi od onih koji se Srbima zovu, ne znaju ni srpski jezik, a kamoli srpsku narodnu pjesmu. I zato, danas, u vremenu kvantitativne kupoprodajne civilizacije i "kulturnog ljudožderstva", u vremenu nepoštovanja ljudskih vrlina, u vremenu moralnog i materijalnog sablazna, duh gusala ne odgovara upravo onima koji žive u skladu sa takvim vremenom.

I po tome veoma su "savremeni" i prepoznatljivi. Samo takvi "savremeni" sinji kukavci vide u guslama glavnog krivca za mnoge srpske jade i nedaće, pa bi htjeli da ih što prije pohrane u muzejske vitrine. Jer, smeta im, ponajviše, njihovo neizbrisivo vjekovno svjedočenje ko je kakav u životu bio i kakav je iza sebe trag ostavio. Da li trag ispisan svjetlošću munje, ili trag koji "smrdi nečovještvom".

Malo je naroda na svijetu čiji nacionalni instrument ima tako dugu istoriju postojanja kao što su to srpske gusle. Ali, isto tako, malo je naroda i nacija na svijetu koji su se sa toliko nebrige i neodgovornosti ponijeli prema svojoj muzičkoj ikoni, kao što smo to učinili mi Srbi u vrijeme velikog ideološkog otpadništva, kada smo, umjesto o Svetom Savi pjevali o Savi Kovačeviću. Na svu sreću, gusle su napravljene od žilavog duhovnog i snovnog "materijala".

Kao živi svjedok istorije preživjele su i nadživjele zelene dahije i crvene kabadahije, pa nadživjeće, zasigurno, i novopečene raseljačene kosmopolite.

Jer mi, ako opstanemo kao narod, opstaćemo po našem izvornom narodnom moralu, po izvornoj svetosavskoj etici, a ne po formuli zapadnjačkog kokakola mentaliteta. Opstaćemo samo ako, uz uvažavanje prave umjetnosti drugih naroda, očuvamo i svoje duhovno ognjište sa koga nas kroz vijekove i vremena grije "drvo s javorova panja, puno slave istine i znanja".

I zato se, dragi poštovaoci Gusala, od srca radujmo što će večeras, ovdje u prestonici Kanade, zemlje javora i javorova lista, jektati srpske gusle javorove. One su u Otavu "dojezdile" da se čuju, da nas razgovore, da nam osvježe dušu i da je višnjićevski podsjete na njeno slavjansko i svetosavsko porijeklo, kako ne bi ovdje u tuđini, sita i napita, zaboravila ime svojih predaka.

Uz zvuke struna sa gusala, uz glas čestitih guslara koji čuvaju obraz, čast i slavu svetog srpskog instrumenta, mi večeras ovdje ovim duhovnim saborom osvjedočavamo da smo dostojni nasljednici naših svijetlih predaka i njihovog zavjeta koji kaže: "Manastiri i sveto gudalo, to je srpsku vjeru sačuvalo." Ako nekome ova poruka zvuči lažno i staromodno, onda je on samo pukim slučajem među nas zalutao! Iskreno vjerujući da takvi raseljačeni smetenjaci večeras ovdje nisu prisutni, ovo prigodno slovo o guslama završavamo poetskom vokacijom velikog srpskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša:
"Danu Vuče, iz Lješeva Stupa, uzmi gusle da nas razgovoriš, kad je dobro, neka je i bolje! "
Živjele nam srpske narodne gusle, vo vjeki vjekov. Amin!
(Dragomir Vukosavljević-Vuk)