Da sam 1990. godine znao podatak da je spomenik Palim borcima ispred Skupštine grada Banja Luka, gdje smo se kao klinci skupljali da se muvamo, bio podignut preko noći na temeljima saborne, srpske pravoslavne crkve, porušene od strane Nezavisne Države Hrvatske kao dio genocidne slagalice u Drugom svjetskom ratu, odnosno da sam bio učen takve podatke, dakako da bih tad imao sasvim drugačiji pogled na svijet.

U skladu s tim, tada bih donosio i drugačije odluke.

Postoji čitava armija ljudi koji su živo zainteresovani za ishod budućnosti. Oni se zovu djeca ili omladina. Svi oni će biti primorani da žive u sutrašnjici koju im mi upravo stvaramo. Dodatna otežavajuća okolnost za njih je da budućnost ne mogu na adekvatan način predviditi, ukoliko ne znaju svoju prošlost. Da mijenjaju (i budućnost, i prošlost) nemaju šanse. Em ih niko ništa ne pita, em uglavnom nijesu za to zainteresovani. Tim malim (mladim) ljudima, sve do završnih godina fakulteta ili prvog posla, uopšte nije jasno kako funkcioniše sistem, koji se stvara u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Mislim da bi mnogi od mojih poteza bili sasvim drugačiji, da sam učio da čuveni car Samuilo iz Ohrida grada, uopšte nije bio Makedonac, već Bugarin. Kako su već učila djeca u bugarskim školama. Ko nije bio u Bugarskoj neka proba. More je super.

Hegemonisti vrlo precizno vode računa o tome šta se negdje smije, a šta ne smije znati. Tako smo mi, i pored nevjerovatno temeljitog zataškavanja školskog sistema samoupravnog socijalizma, učili da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi. Koja stotina hiljada gore –dole. Brojka se nije sporila, bilo je bitno da su pobijeni „antifašisti“.

A šta je danas?

Danas nad muzejom vijori ista zastava koja je počinila genocid nad Srbima u više ratova, pa i tu u Jasenovcu. Nema srpske zastave, nema ćirilice, ali ima brojka - 69.842. Kad se odbiju Jevreji i Romi, to dođe još manje ubijenih Srba. Sad se ja opravdano pitam, da li je tih 700.000 još jedna laž koju su mene učili u školi, ili je ova petoznamenkasta brojka nova laž kojom uče djecu da predviđaju budućnost?

Mislim da sam danas dovoljno narastao, da mogu reći kako sam bio prilično načitano čeljade u osnovnoj školi, a da to ne izgleda kao da se hvalim. Tako sam, naprimjer, još tad znao za pojam Jadovno. Znao sam za Jamu Ivana Gorana Kovačića, ali sam mislio da je to opis jednog detalja, kada su ustaše povezale žicom i ubacile u jamu čitavo selo. Niko nije insistirao u školi da naučim kako je to zapravo bio prvi logor smrti u Evropi, kada su nakon Jermena u Turskoj, i hrvatske ustaše počele da trijebe Srbe kao nižu rasu.

Tek prije godinu ili dvije obraćena mi je pažnja na to. Da je Jadovno projekat još prije Drugog svjetskog rata planiranih sistema logora i gubilišta, od jadranskih ostrva do Velebita, gdje su ustaše uspjele u 132 dana da procesuiraju oko 40.000 ljudi. Šta je ostalo živo od ovog broja, naglom intervencijom fašističke Italije, to je postalo prvi stanovnik Jasenovca...

I sad se ja tako mislim, šta li uče djeca u nastavku onog sistema koji je preko srbskih crkava podizao komunističke spomenike, da ih isti ne bi mogli obnoviti? Mora da je neka regulatorna agencija sponzorisana od strane OHR zaprijetila, pa se na sve tv-emisije o genocidu koji je u Drugom svjetskom ratu počinjen nad pravoslavnim Srbima; emituje sa u crveno zaokruženim brojem 18? Kao što se stavlja na filmove za odrasle iza ponoći. Pričanje o svojoj prošlosti i svom stradanju je nešto nekulturno, necivilizovano i nepristojno.

Zato nam se to stalno ponavlja.

Sasvim sam siguran, da još uvijek velika većina ljudi, nema blage veze o tome šta se zaista tada dešavalo. Vlast u Republici Srbskoj, sa druge strane, pokušava to još više da zamagli i zakomplikuje, gotovo umobolno .

Kao što su se odrekli Stefana Tvrtka Kotromanjića, pa izbacili ljiljane sa grba Republike Srpske u ratu, tako i sada sve više u našoj javnosti koriste termin Donja Gradina – umjesto Jasenovac. Gradina je dio sistema logora smrti Jasenovac, gdje su ljudi nakon likvidacije zakopavani. Sasvim je nebitno što sada to gubilište dijeli granica dvije države. Treba se boriti da taj prostor bude eksteritorijalan, da se popravi most i ponovo od Jasenovca napravi cjelina.

No, izgleda je najgenijalniji potez koji se mogao smisliti od strane naših pametara, taj da se komemoracija zakaže za Praznik rada (!?!). Valjda se na taj način najbolje ističe ovaj datum, osigurava da će doći najveći broj ljudi i pokazuje pažnja prema svom nasljeđu. Nasljeđu koje nije ni malo ružičasto.

Ja mislim da nas Srba, koliko god nas ima, treba jedne godine skupiti makar onoliko, koliko je Hrvatska Vlada proračunala da nas je ubijeno u Jasenovcu. Ne treba više. I svi onda da odemo tamo na komemoraciju. Par desetina hiljada, kao veliko hodočašće, pređe Savu i pojavi se tamo odakle nas je par stotina hiljada istjerano 1995. godine. Pozvati da se dođe iz svih krajeva gdje Srbi žive, pa makar bili i (L)Užički. Makar tamo napravili žurku.

Dok god to ne uradimo, nećemo moći reći da smo prevazišli strah od genodica.

Da li je tako nešto uopšte izvodljivo? Hoće li se ikada desiti, ili će neko reći da je nepristojno da se organizuje takav skup, sa brojem ljudi kao za jedan poveći koncert? Kao hodočašće na Egzit ili na Cecu.

Da li je genocid nad Srbima uspio u svojoj nakani, da li smo pobijedili to što nam se desilo i shvatili lekciju, najbolje ćete dati odgovor sami. Da li ćete danas ostati kod kuće, otići u prirodu na roštilj ako se vrijeme proljepša, ili ćete prisustvovati obilježavanju jednog od najbitnijih pojmova u istoriji srbskog naroda u 20. vijeku?

Tu će vam se sve samo kazati.