Liječio je Niksonovog sina

Dugo će život putovati Romanijom, a u njemu se neće naći čovjek koji će na čudesan i neobjašnjiv način ulaziti u dušu trava, kao što je to činio čuveni travar Jovo Mijatović. Možda to vrijeme neće ni doći. Prije šest decenija, malo selo Zagajevi, smješteno na tromeđi opština Rogatica, Pale i Sokolac, postalo je mjesto pohoda nevoljnika, bolesnih, najčešće onih od kojih su i najelitnije zdravstvene ustanove dizale ruke. Tražili su zdravlje, koju godinu života više u Jovovim travama, čajevima i melemima.

Zbog Jova i njegovih Zagajeva, u mjestu Ivan polje, na putu Podromanija-Rogatica, u to vrijeme, stajao je putokaz istesan od  drveta na kome je pisalo "Jovina stanica".
Tu su se formirale kolone i makadamskim drumom, šumom i livadama putovale prema malom selu i spasenju.

Naravno, vlasti su se ljutile i teško podnosile travarevu popularnost.  Jovo, visok, stasit, vatrenog koraka, obučen u staru romanijsku nošnju, izazivao je pažnju gdje god bi sepojavio. U šetnji sarajevskom Baščaršijom, događalo se često da trgovci napuštaju svoje radnje i tramvaji zakasne na polaznoj stanici, da bi radoznali pozdravili romanijskog travara. Isto bi se dešavalo na ulicama Beograda, Novog Sada, Niša, Kragujevca i drugih gradova kojima bi Jovo prolazio. Samo su Sokolac i Rogatica, ko zna zbog čega, bili hladni i namrgođeni prema čovjeku koji im je imena kroz svijet nosio.

U vrijeme komunističke borbe protiv nadriljekarstva i svake pojave "privatnog razmišljanja" vlastitom glavom, Jovo je često bio u zatvoru. Dešavalo se da ga policija, po nalogu onih iz Komiteta, sprovede u zatvor, a kada bi nekom bitnijem teško oboljelom progonitelju trebala trava spasa, vraćan je iz zindana dok ne obavi posao. Potom, ponovo u ćeliju, na prevaspitavanje. Policijska "marica" je, u to vrijeme, "dežurala" u dvorištu Mijatovića. Dešavalo se često da narod u Rogatici opsjedne sudnicu, da glasno protestuje zbog progona narodnog ljekara, da sudije popuste pred narodnim gnjevom i oslobode ga, a on bi, potom, na ulici obavljao preglede.

Duga je lista imena ljudi koje je narodni ljekar sa Romanije otrgnuo iz zagrljaja smrti. Nakon travareve terapije, u kojoj je odlučujuću ulogu imala priroda, otpisani su odlazili na kontrole u bolnice, gdje ih je čekala zbunjenost i nevjerica vrhunskih stručnjaka.

Liječio je i znamenite ljude - političare, privrednike, glumce, sportiste,oficire... Putovao je i u Ameriku, na poziv tadašnjeg aktuelnog predsjednika Niksona, da pomogne u liječenju njegovog teško oboljelog sina. Romanijski travar je vrhunski obavio posao i vratio radost u porodicu prvog čovjeka najmoćnije zemlje.

Teško je "ošamario" svjetska dostignuća u medicini. Dobio i darove od velikog Ričarda, prsten na kome je ugravirano ime poznatog državnika koji je s ponosom nosio.
I general jugoslovenske vojske, nekada prvo ime JNA - Nikola Ljubičić, tražio je lijek za svoje bolesne bubrege kod travara iz Zagajeva i našao ga. Poklonio Romanijcu čarobnjaku lovački karabin.

Još je bilo poznatih imena koja su, uprkos atacima na čovjeka koji je poznavao moć prirode, dolazili Jovu po lijek. I danas se mogu sresti osamdesetogodišnjaci, krepki starci, pacijenti Jovovi, ljudi, koji su prema nalazima ljekara specijalista, trebali
da umru prije četiri decenije.

Treba samo vidjeti njihovu radost pri pominjanju imena legendarnog travara. Policajac Mišo Subotić nije među živima. Najpoznatija slovenačka klinika poslala ga je kući kao neizlječivog. Travar Jovo je mladog policajca liječio kao svoje dijete. Živio je, nakon travareve terapije, još 22 godine. Kada je posjetio Ljubljanu i ljekare koji su mu predviđali još samo mjesec dana života, nisu ga mogli prepoznati. Gledali su u njega kao priviđenje.

Nauka koja je ušla u tajne čovjekove energije, kaže da "auru", energetski omotač, ima svako ljudsko biće. Najsavršenije "aure" su bijele boje. ljudi koji ih posjeduju imaju čudnovatu moć, a ona se, rečeno jednostavno, ogleda u tome da je svaka trava uzeta iz njihovih ruku ljekovita. Samo tri čovjeka na planeti, u posljednjih nekoliko vijekova imala su "auru" bijele boje. To su Vasa Pelagić, Jovo Mijatović i jedan Kinez. Svevišnji je, dakle, podario romanijskom narodnom ljekaru ono što drugima nije.

U hrišćanstvu ime Jovan je sinonim imenu Ivan. Trave se beru na Ivanjdan i od njih se pletu vijenci i stavljaju se na vrata kuća, a to se radi "da bolest ne bi ušla u kuću". Ivanjsko cvijeće je zaštita od negativne energije", kaže Spasoje Vlajić, beogradski
naučnik, tvorac čuvene "svjetlosne formule". Ništa se slučajno ne dešava. Nije  slučajno poznati travar sa Romanije dobio ime Jovan. Pomagao je bolesnima, otimao ih od smrti, bio poznat po vedrini i uživanju u životu. Ostaće vječna tajna, šta je poznatog narodnog ljekara natjeralo da "digne ruku na sebe", posebno ako se zna da je i u poznim godinama imao savršeno zdravlje. U septembru 1986. godine, kada se primicao
devedesetoj, odlučio je da napusti ovozemaljski život. Nikakvu poruku nije ostavio.

U malom selu Zagajevi, uspomene na velikog travara čuva Jovov sin Milija i njegova supruga Janja. Tu je često i unuk Delivoje, sa sinovima i suprugom. Jovova supruga Milena
umrla je 1983. godine. U vrijeme svakodnevnog opsjedanja od strane bolesnih i nesrećnih njihovog doma u Zagajevima, tiha žena, kažu, za svakog je znala pronaći riječi utjehe, skuvati kafu i gladnog nahraniti. Milena i Jovo izrodili su šesnaestoro
djece - 11 sinova i pet kćeri. Jovovi sinovi i kćeri, osim Milije, koji je ostao na ognjištu predaka, rasuli su se po prostoru bivše Jugoslavije. Najstariji sin Vaso, koji je živio u romanijskom selu Vukosavljevići, nije među živima. Nedavno je ovozemaljski život napustio i sin Miloje, koji je bio nastanjen u Han Pijesku. Momčilo i Savo žive u Odžacima, u Bačkoj. Marijan je u Rijeci, Miloš u Beogradu. Kćerka Radenka Tomčić živi u sokolačkom selu Vukosavljevići, Vojka Ilić u Beogradu, a Milja Šobić u Loznici. Među potomcima je dvadeset petoro unučadi i četrdesetoro praunučadi.

Travareva radna soba u Zagajevima, skoro dvije decenije je u tišini i uspomenama. Na zidu Jovova narodna nošnja i odjeća njegove supruge Milene, fotografije na kojima su zabilježeni srećni trenuci iz prošlosti, susreti sa poznatim i "malim" ljudima,
osmijesi izliječenih i tuga onih koji su tražili izbavljenje, sastajanja Mijatovića roda u vremenu kada ih je u Zagajevima bilo mnogo više. U njegovoj sobi dozvoljeno je samo mladima da se vesele u vrijeme obilježavanja krsnog imena Mijatovića - svetih
Joakima i Ane. Praunuk Zoran ima posebnu privilegiju da spava na krevetu čuvenog pradjeda. Njega je deka, kao četvorogodišnjaka, ljuljao u krilu i vodio na kraća putovanja.

U sjećanju Jovovih potomaka je priča da je svoje iskustvo i umijeće prenosio na mlađe. U tome se silno trudio. Činio je to, zbog progonitelja, u strogoj ilegali. Slušali su travareve uspomene sa brojnih putovanja.  Unuci su mu znali često, u vrijeme kratkog odmora, vezati oči i donositi jednu po jednu travku. On ih je po mirisu prepoznavao i nepogrešivo izgovarao njihova imena. Mladi su to kontrolisali uz pomoć knjiga o
travama. Mogao je, kažu, u jednom trenu, po mirisu prepoznati više od pedeset
vrsta trava. Unuk Delivoje će, kako nam reče, nastaviti tamo gdje je đed stao. Kao osnovac i srednjoškolac pisao mu je recepte. U vitrinama travareve radne sobe ima ih preko pet hiljada. Delivoje ih više od polovine zna napamet. Veli da dolaze oni kojima je potrebna pomoć trava ponovo u Zagajeve.

Legenda o Jovu travaru putuje podno Romanije. I danas vremešniji kondukteri u autobusima koji saobraćaju na putu prema Rogatici, Ivan polje nazivaju "Jovovom stanicom".

Volio je žene

Travar Jovo je često bio u društvu mladih i lijepih žena. Volio ih je, a i one njega, njegov temperament i umilnu priču. Trošio je i veliki novac na ta topla druženja.
njegova supruga Milena mirno je to podnosila. Nije ga, zbog te strasti, kako kažu na Romaniji - "ni krivo pogledala".

Spomenik za života

U toku 1975. godine, još za života, travar Jovo je sebi podigao spomenik. Potrošio je velike pare na građevinu koja privlači pažnju posjetilaca.

Pravi je to mali spomen kompleks, smješten na njegovom imanju, na zaravni, prostoru gdje rastu najsočnije romanijske trave. Počiva tu pored supruge Milene. Bista Jovova, u prirodnoj veličini, izlivena je u bakru. Travar sa metalnom knjigom u rukama.

Travarica

Jovo je patentirao i čuvenu rakiju "romanijsku travaricu". Ljekovite trave miješao je sa šljivom požegačom. Rakija je dobila "zeleno svjetlo" na poznatom beogradskom institutu. Veliki kombinat "Takovo" uvrstio je u svoj proizvodni program. Na omotu flaše nalazio se lik narodnog ljekara sa Romanije
.
Sve do početka minulog rata ona se proizvodila i pila u kafanama. Posljednju bocu iskapio je Jovov unuk Delivoje sa svojim saborcima, u vrijeme Otadžbinskog rata. Ostao je recept za travaricu. Možda će ponovo da razgaljuje dušu boema u kafanskom dimu podno Romanije.