Anihilacija Republike Srpske Krajine

Kao što je Franjo Tuđman stvarao drugu hrvatsku državu na ideologiji NDH, tako je i Stipe Mesić svoju političku karijeru ostvario podržavanjem ustaške ideologije. To je jedini razlog što je Mesić ubeđen da su Hrvati "pobijedili 10. travnja" (1941). Uostalom, to potvrđuju ne toliko uspostavljene veze HDZ i hrvatske političke emigracije, koja je Pavelićevu NDH doživela kao krunu tisućljetnjeg napora hrvatskog naroda, koliko "uspješne karijere" hrvatske emigracije u strukturi nove hadezeovske države, makar je to emigracija zarobljena političkim testamentom antisrpske i maroderske prve NDH. Da je Mesić na talasima ustaške ideologije gradio svoju novu demokratsku biografiju svedoče i činjenice kojima je opravdavao nekrofilsku politiku Pavelićevih domoljubaca. Na tribini u Švajcarskoj, 1992, on decidno kaže: "Ustaše su bili oni koji su željeli hrvatsku državu... A ako je bilo zločina, bio je to rat u kojemu su ratovali svi protiv svih".
 
Slaba je i naknadna, metaforička Mesićeva odbrana, uz pomoć poznate sentence Vunka Nikolića da je bio "za 10. ali ne i za 11. travnja". Njegova kritička tvrdnja (izneta na predavanju u HAZU 15. decembra 2006) da je već "8. svibnja (/maja/) 1941. donijeta odredba kojom se u Zagrebu Srbima i Židovima zabranjuje stanovanje u sjevernom dijelu grada..." a "drugom odredbom od istog dana Srbima i Židovima... ograničava slobodno kretanje Zagrebom" i "Srbima se ulazak u Zagreb i izlazak iz njega dozvoljava samo uz prethodno policijsko odobrenje" – ne razjašnjava zašto je Pavelićeva Hrvatska sprovodila državni teror nad lojalnim žiteljima. Njegova hipokrizija kao "ispričavanje" deluje neubedljivo jer u potpunosti zatamnjuje njegov stav da su u toj državi koja je hitlerovce dočekala egzaltirano "ratovali svi protiv svih": "Kad su Njemački tenkovi ušli u Zagreb, na ulicama je bilo puno svijeta što je pljeskao i bio razdragan, jer je nestala Kraljevina Jugoslavija u kojoj Hrvatima sigurno nije bilo lako, no među tim razdraganim svijetom nesumnjivo je bilo puno onih koji kasnije nisu odobravali ustaški teror, masakre, koncentracione logore..." (Feral Tribune, 14. 12. 2006). Srbi ne samo što su u toj državi žigosani, nosili su trake na kojima je pisalo "Serben" (Mesić ne treba da se teši da se komunistička zabrana srpskog pamćenja obračunala i sa ovim delom stravične ostavštine i da tih traka nema), već su stajali u redovima za klanje i masovno uništenje.
 
U prvoj NDH nisu "ratovli svi protiv svih" već je to, kao i u drugoj, demokratskoj NDH bio rat protiv Srba. Zato preuzeta Mesićeva izjava da je bio "za 10. ali ne i za 11. travnja" deluje cinično i u svemu odbranaški kada je u pitanju istorijska istina o Pavelićevoj NDH. Da nije bilo egzaltiranog hitlerofilstva kao pokrića za narastanje ostrašćene srbofobije – zar bi Herman Nojbaher, specijalni ataše Adolfa Hitlera za Balkan, mogao da ostavi sledeće svedočanstvo: "Kad vođe ustaškog pokreta izjavljuju da su istrebili milion Srba, računajući tu novorođenčad, žene, starce i decu, mislim da se hvališu. Prema izveštajima koje sam dobio procenjujem da broj nezaštićenih osoba koje su ubijene nije veći od tri četvrtine miliona".
 
Mesić je alergičan na pominjanje masovnog istrebljenja Srba i "zverskog krstaškog rata" koji je sprovodila prva NDH – kao što ne pominje ni završeno etničko čišćenje Srba 1995. u novoj, njegovoj NDH, koje su Hrvati ovoga puta izvršili ne uz prećutnu saglasnost nemačkih nacista već dirigovanu lobistiku evroameričkih globalista. Čak i kada kritikuje postavku Memorijalnog muzeja u Jasenovcu (novembar 2006), on paušalno izlaže svoj antifašistički stav, pedantno zaobilazeći da imenuje konkretne krivce i da u ime humanističkog mementa iznese zastrašujuće brojke o nevino postradalim u prvoj NDH. Štaviše, iskoristiće svaku priliku da uopšti fašistički (!) zločin nad nehrvatima (Srbi, Jevreji, Cigani) čiji broj uvećavaju srpski nacionalisti.
 
Ali, Mesić, hadezeovski intelektualci i kvazinaučnici nemaju problem sa srpskim istoričarima več faktografijom nesrpskih izvora. Nemački istoričar Valter Gerlic (W.Görlitz, "Der Zweite Weltkrieg 1939-1945", Stuttgart,1952), ne uočava da su u prvoj NDH "ratovali svi protiv svih" već konstatuje: "Na žalost, jedna od prvih mera koje je primenio katolički ustaški režim bio je užasni vojni poduhvat istrebljenja uperen protiv stanovništva koje je pripadalo grgopravoslanoj veroispovesti".
 
U prvoj NDH, o kojoj se ne usuđuje da govori Stipe Mesić, sem sabirnih logora, "zbirališta" (Caprag kod Siska, Bjelovar, Slavonska Požega) bilo je 10 masovnih koncentracionih logora ("Danica" kod Koprivnice, "Jadovno" kod Gospića, "Slano" na ostrvu Pagu, "Kruščica" kod Travnika, "Loborgrad" nedaleko od Zlatar Bistrice u hrvatskom Zagorju, "Đakovo", "Tenja", "Sisak", "Jasenovac" i "Stara Gradiška"). Fikreta Jelić – Butić navodi izvore i autore koji tvrde "da je na dosad ispitanom prostoru od 57.000 m^2 pokopano preko 360.000 pogubljenih zatočenika", odnosno da je broj uništenih ljudi na sveukupnom prostoru od 700.000 vrlo realan ("Ustaše i NDH", Zagreb, 1978). O preko milion pobijenih Srba u papohrvatskom holokaustu 1941-1945. izveštava "Dizionario Enciclopedico Treccani" (tom VI), a kardinal Ežen Tiseran procenjuje u proleće 1942. "da je broj žrtava pokolja već prešao 350.000".
 
Nije nevažno istaći da u svome predavanju u HAZU (15. decembar 2006), koje je kao osobeno "ispričavanje" za nedopustiv istup u Australiji i koketiranje s ustaštvom, Stipe Mesić stavlja na suprotna događanja, računajući da takvim menjanjem razloga za "ispričavanje" pridobija auditorijum kome se obraća. Kao što je u Švajcarskoj, 1992, pridobio slušateljatvo analizom Domovinskog rata ("Moramo reći svijetu i svima da u Hrvatskoj nema građanskog rata, nema međuetničkog i vjerskog sukoba. To je sukob srpskog agresora s Hrvatskom vojskom i hrvatskim redarstvenicima") on i u HAZU računa na izazvanu naklonjenost okrivljujući druge, razumljivo ne izostavljajući i Srbe.
 
Služeći se frazeološkim belfom, ruganjem korifejim Pavelićeve NDH koji su "još prije isteka 1941. navijestili rat Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji", zatim stavljajući u istu ravan žrtve prve NDH (Srbe, Židove, Rome, Hrvate – antifašiste) te ističući sopstveni fluidni i nedefinisani stav prema Josipu Brozu Titu – Mesić konačno akademicima prepričava ono što pretpostavlja da ih jedino čini ispunjenim: analizira "raspad Jugoslavije". Tada "/na scenu/ izlazi /u Srbiji/ (sic!) Slobodan Milošević, čovjek koji je naprosto volio vlast i koji je želio vlast".
 
Međutim, prava gradacija je u Mesićevom nastavku rečenice, u svima prepoznatljivom procesu satanizacije čitavog jednog naroda, jer je Milošević "želio vlast da bi mogao menjati granice i povećati teritorij Srbije. U službi tih svojih ambicija izveo je /na scenu/ (podvlačenja a.t.) i velikosrpski nacionalizam, odnsno šovinizam". Tako – umesto "isprike" zbog koketiranja s ustašstvom – saznajemo da Milošević nije prošao sa pričom o spasavanju Jugoslavije, nije uspeo da prikrije velikosrpske ambicije (iako je svet bio sentimentalan prema Jugoslaviji), nije uspeo da svet ubedi da oni koji izlaze iz Jugoslavije jesu separatisti – pošto su oni bili korisnici ustavnog prava.
 
Cela priča ne bi imala smisla i opravdanja za uspostavljeni dramaturški zaplet, koji joj prethodi i koji u stvari postoji iz jednog jedinog razloga: da pokaže kako je Mesić "uvijek inzistirao na tome da se zna redoslijed događanja, da se zna što je bilo prije a što poslije". Jednostvno, "redoslijed događanja" i to "što je bilo prije" opravdava razloge Mesićevih izliva razumevanja za ustašku NDH. Naprosto, ključni Mesićev stav u predavanju u HAZU jeste taj njegov moralni, intelektualni i politički habitus utemeljen na "inzistiranju redoslijeda događanja".
 
Problem sa "redoslijedom događanja", međutim, sadržan je u (pominjanom) njegovom decidnom stavu da su u prvoj NDH "ratovali svi protiv svih". Teško je, čak i tako veštom belf-inteligentu i neprincipijelom političaru u kakve spada Stipe Mesić, da nas ubedi u važnost "redoslijeda događanja" u ratu "svih protiv svih" – kad istorijske činjenice neumoljivo pokazuju da se osnovni program NDH sastojao iz želje da se obračun sa Srbima okonča njihovom anihilacijom. Naime, pre rata "svih protiv svih" logor smrti, Jasenovac, je počeo da guta nepoželjne Srbe već tokom 1941. Nije li prvi logor ovog balkanskog Aušvica ("Bročice" – Bročke Jesenine zvane i "Versajev" logor) dičekao nesrećnike nepuna tri meseca od proglašenja hrvatske ustaške Nezavisne Države. Ostaje pitanje zašto o ustaškim zločinima i Jasenovcu, koji su do "kraja sedamdesetih godina" XX veka "bili tabju tema", Mesić nije zastupao principijelan stav o "redoslijedu događanja". Tim pre što Jasenovac nije bio ni sabirni ni radni logor već "tvornica smrti" ("Jasenovac" – Spomenica SPC, Beograd, 1990).
 
Prećutkivanje istine o ustaškim zločinima nije puko intelektualno prekomponovanje ideološke tvorevine NDH (kao što to ne može biti ni prekomponovanje NATO falange u instituciju vojne humane misije) no veći zločin od počinjenog zločina. Nema i ne može biti nikakve sumnje da "talas pokolja koje su ustaše diktatora Pavelića pokrenule u proljeće – ljeto 1941. u skladu s programom etničko-vjerske čistoće, podstiču stalni pozivi na rasnu mržnju koje širi Poglavnikova propaganda, a često i propovjedaonice katoličke crkve" (Marko Aurelio Riveli, "Nadbiskup genocida", Nikšić, 1999, str. 121). MEsićeva odbrana NDH kao istorijekse težnje hrvatskog naroda kome se nezavisnos prvi put nazirala "slomom Jugoslavije 1941" znači više od relativizovanja zloćudnosti prve NDH. Svojim koketiranjem sa ustaštvom on, zajedno sa ideološkim istomišljenikom Tuđmanom, postaje saučesnik svih zastupnika raznih verzija "laži o Aušvicu".
 
Razmere genocida nad Srbima nije moguće poništiti, najmanje friziranjem pretpostavki i izmeštanjem sa stanovištva sadašnjosti (šta bi neko želeo) u stanovište prošlosti (šta je stvarno bilo). Tog zločina nad zločinima Hrvatska se ne može osloboditi političkim pertubacijama niti projektovanjem svoje krivice na drugog, ponajmanje zatiranjem istine. Ta nacionalna senka ostaje trajni istorijski žig o služenju izopačenom političkom idealu i homicidnom arijevskom humanizmu. Hrvatske ustaše su stvorile monstrum-državu u kojoj su "bile uobičajene masovne egzekucije", gde su se u mesarama izlagali komadi sa natpisom "ljudsko meso" i u kojoj su vršena "plemenita takmičenja" u najbržem i najbrojnijem prerezivanju ljudskih vratova. "Spaljivali su crkve pune ljudi, nabijali decu na kolac... sekli noseve i uši, kopali oči. Italijani su fotografisali nekog ustašu oko čijeg vrata su visila dva lanca ljudskih jezika i očiju" (Karlhajnc Dešner "Politika rimskih papa u XX veku", Beograd, 2005,knjiga II, str. 138).
 
Sve ove činjenice klonirani hrvatski intelektualci i globalistički prosvećeni varvari poništavaju kako bi neoustašku tvorevinu komunističkog generala Franje tuđmana (koga su, zbog krilatice: "Ponosan sam što moja žena nije ni srpkinja ni židovka", njegovi istodelatnici proglasili novim ocem hrvatke nacije) odenuli u demokratsko ruho. Taj napor evroameričke političke sekte usmeren je samo jednom cilju: opravdanju obračuna i satanizacije Srba od strane "međunarodne" zajednice i opravdanju bespravnog bombadovanja Srba 1995. i 1999. godine. Ali, to je i razlog što američki ideolozi, kao i njihovi sateliti, nisu mogli da izbegnu sukob sa istorijom. Zato se i može zaključiti: jasenovački sindorm u prvoj polivini XX veka i etničko čišćenje Srba u drugoj polovini XX veka ne može prikriti niti i jedna ideologija, pa ni hadezeovska, šengenska ili petagonska.