Čapljina flip: Da se ne zaboravi

23.04.2022. god.

Početkom aprila 92. na stepeništu u bazi gdje smo bili smješteni, zaustavlja me naš kapetan Džo Mudonja. Vidim po njegovom pogledu da je nešto značajno. Sami smo na stepeništu. Prilazi i tiho izgovara: "Ide se u Čapljinu".

Pogledasmo se u oči i svako na svoju stranu. Ulazim u sobu, gledam ostatak ekipe. Razgovaramo ppogledima. Svi znamo za predstojeći zadatak i da idemo svi.

Pregovori oko opkoljene kasarne traju već neko vrijeme. Naravno bezuspješno. Neprijatelju treba, iz političkih, propagandnih i drugih razloga, zauzeta kasarna i zarobljeni vojnici JNA.

Svjesna toga, a imajući na raspolaganju odred padobranaca planira akciju uporedo sa nazovi pregovorima.

Pripreme su temeljne. Naša komanda je u otvorenom razgovoru, jer je neprijatelj prisluškivao veze, prenijela komandantu opkoljenih i ključ za šifre pomoću kojih se odvijala komunikacija sa kasarnom i to pred očima neprijatlja. U sred bijela dana, a da neprijatelj nije imao pojma da se nešto sprema.

Jutro. Postrojeni smo i čekamo prevoz do stajanke. Padobranci ne hodaju. Vozimo se ili letimo. Plan je napravljen. Raspored je napravljen. Zadatke smo dobili.

Na zadatku. Krajina 1992. Foto: S. Savićević

Tajnost je tolika da niko od radoznalaca nema pojma šta se dešava. Niko ne pominje odredište ni bilo šta po čemu bi se moglo naslutiti šta se dešava. Niko se ne približava stroju. Što je sigurno sigurno je. Ko zna šta se ovim ludim padobrancima mota po glavi.

Spremni smo. Svi su odlučni i smireni. Zadatak je jednostavan, ući u kasarnu, pokupiti vojsku sravniti sa zemljom sve što bude smetalo i nazad kući. Džo nam drži govoranciju. Naravno, tipčno padobranska zajebancija koja ne ulazi u udžbenike istorije.

Na stajanki, grmljavina motora. Vazduh je vreo i uskovitlan preko granice razuma. Ukrcavamo se i krećemo. Moj zadatak je da štitim izvlačenje, a moj pratilac Lale tovari helikopter vojskom. Miško (mitraljez M-84) spreman, municije dovoljno.

Dok prilazimo zoni desanta, posmatram teren ispod sebe, krš, kamenjar, šikara. Ako mi onesposobe helikopter pa budem morao pješke nazad, ni bog im neće pomoći.

Priprema zadatka je bila temeljna. Iz daleka raspoznajemo teren iako zbog niskog leta još ne vidimo cilj. Oružje na gotovs. Još malo i tu smo.

Prelećemo Neretvu. Vidim i naše i neprijateljske položaje ali nema vremena za razgledanje. Vidim kasarnu i svoje mjesto na koje treba da sletimo. Pogledam uvis i vidim avion. Orao se obrušava za poslednjom ispaljenom granatom. Diše joj za vrat.

Slećemo. Iskačem napolje, a i ispred mene MRUD. Sjajno, samo mi treba neki nervozer sa naše strane. Preskačem minu i trčim prema ogradi. Vidio sam dobro mjesto za položaj. Primjetio sam trocjevac desno od mene. U trku signališem Grmiju da sjedne za komande. Shvatio je, mijenja smjer i sjeda za top. Odlično, uz malo sreće vidjećemo kako maca prede.

Na položaju sam, Lale je izbacio stepenice i utrpava vojsku u helikopter. Ispred mene je šikara koja se povija pod udarcima vjetra koje stvaraju helikopteri. Osmatram ispred sebe i povremeno bacam pogled iza sebe da vidim kako se utovar odvija i saborce sa desne i lijeve strane.

U jednom trenutku, opazim detonaciju u vazduhu. Neki klipan se usudio da ispali zolju ili nešto slično iz veće udaljnosti. Znajući iz pripreme zadatka, raspored neprijateljskih snaga, otvaram vatru nišaneći na ''piket'', odnosno orijentir ispred sebe sa proračunom da rafali padnu na određeno odstojanje. Otvaram vatru. U redeniku je municija sa teškim zrnom pomiješana sa pancirno zapaljivom municijom. Šikara ispred mene koja se inače povijala na vjetru sad je pomahnitala. Pancirna municija lomi kamen , zapljivo punjenje gori bijelim usijanjem. Dok mijenjam redenik, bacam pogled na ovu dvojicu iza mene. Spremni za paljbu, prst na okidaču ali neprijatelj se ne pojvaljuje. Obojica su prilično razočarana, vidim im na licima.

Konačno, Lale daje signal, gotovo je. Utrčavam u helikopter i dižem stepenice. Spremam se za paljbu međutim, na metar od zemlje helikopter se ponovo spušta. Posada je primjetila dvojicu zaostalih. Lale izleće napolje po njih. Ja ih bez prenemaganja ubacujem u helikopter. Lale se hvata za okvir vrata i helikopter poleće i to naglo. Lale visi u vazduhu. Uhvatio sam ga rukom ali mi treba vremena da se zaokrenem na sjedištu i da ga ubacim unutra. Uspio sam ali sam izgubio dragocjene sekunde. Već smo iznad neprijateljskih položaja. Vidim ispod sebe likove u crnom kako trče okolo potpuno raspamećeni. Bacam pogled nazad. Orao u obrušavanju. Ovaj put granata diše njemu u rep. Sjajno odrađen posao.

Uveliko smo na našoj teritoriji. Gledam po helikopteru. Lale je ''malčice'' ljut na posadu zbog blesavog ukrcavanja. Mislim da neće preporučiti ovu komaniju za putovanja vazduhom. Gledam vojnke koje smo ukrcali, povaljani su po helikopteru emotivno prilično iscrpljeni. Poslije toliko vremena u okruženju, spas je bukvalno pao sa neba. Helikopteri su brzo došli, a brzo će i otići. Trčali su da se ukrcaju i spasu a onda su morali da čekaju beskonačnih osam minuta da odemo. Jezivo iskustvo.

Primjećujem da nismo na istom kursu kao u dolasku. Idemo prema Bileći da iskrcamo vojsku. Dok helikopter sleće, još iz vazduha vidim momka iz vojne policije sa dva vojnika. Žuri da dočeka ''goste''. Nema pojma ko ili šta dolazi nenajvljen. Za svaki slučaj odjeven je po PS-u.

Na njegovo zaprepaštenje i užas, iz helikoptera ispadam ja, spodoba u panciru ispod kog je civilna majica. Na glavi mi je podvrnuta vojnička potkapa. Momak baš i nije najsigurniji šta se dešava. Pogotovu kad sam izbacio stepenice i vojska počela da izlazi. Dovikujem mu da zovne ljekara i upadam u helikopter. Sjedam na prag, noge se klate u vazduhu i uspijevam da pripalim cigaretu.

U povratku, helikopter je u niskom letu i uspjeli smo da isprepadamo pristojan broj žena koje su napasale stoku.

Slećemo, odmah nam je jasno da smo svi tu. Bez ogrebotine. Večeras slavimo, a sutra je novi dan.

Priredio Vladan Stojković, veteran 63. Padobranske brigade