Mitropolit Joanikije: Oni se mene odriču, ja njih neću, to su moja braća i moj narod

22.08.2021. god.

Njegovo visokopreosveštenstvo izabrani Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije sa sveštenstvom služio je danas u 9. nedjelju po Duhovima, 22. avgusta 2021. ljeta Gospodnjeg, Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru.

Visokopreosvećeni se u svom arhipastirskom slovu osvrnuo na aktuelna dešavanja u Crnoj Gori povodom njegovog predstojećeg ustoličenja na Cetinju i pozvao sve na preobraženje, na šta nas priziva sam praznik Preobraženja, da se preporodimo, ispunimo Božije milosti i svjetlosti, Božije ljubavi, pravde i dobrote:

“Ja prizivam i sebe i sve vas, i Cetinje i cijelu Crnu Goru, da se preobrazimo, da radimo o dobru pa ćemo dobro i dočekati i dobro viđeti, i dobro će se Božije, koga ima u izobilju u ovome narodu, umnožiti u nama. Daće Bog.

Čovjek ima taj unutrašnji poriv da stvara, ali vrlo često ima unutrašnji poriv i da razara, da upropaštava i obesmišljava, da tone u besmisao. Nažalost toga imamo u svim vremenima. Evo danas na Cetinju biće, kako kažu, velika grupa onih koji se protive da taj okupator zvani Mitropolit Joanikije Mićović dođe na Cetinje, da se ustoliči. I jasno govore da mene ne priznaju za svoga mitropolita i da hoće da me poćeraju odavde.

Dobro. Znači oni su se mene odrekli, ali ja kao pastir, kao mitropolit, kao čovjek Jevanđelja, ne mogu njih da se odričem. To su moja braća.To je narod koji mi je Bog povjerio i ja mislim da u njima ima mnogo dobra. Ali kako se od toga došlo i ko je tu sve poradio da ti ljudi tako osjećaju i misle, to je već druga tema. Mogao bih ja da kažem štošta i njima, ako bi smo htjeli da razmijenjujemo razloge i misli, ja sam uvijek tu, ali nisam rad da razmijenjujemo mržnju, pakost. Jer od mržnje nemamo ništa nego mržnju, od pakosti ništa nego još mnogo više pakosti. Nisam spreman za to, ali ako su spremni da razgovaraju, da mi kažu za nešto da nisam u pravu, slobodno neka dođu. Ali ja ne mogu da grajem ovdje ispred Cetinjskog manastira, hoću da razgovaramo. I kome god je nešto nejasno u vezi moje službe, ja sam spreman da razgovaram. I spreman sam da odgovorim, i vidim da mogu na svako pitanje da im odgovorim, ako ćemo da razgovaramo kao ljudi, što je govorio Patrijarh Pavle. Na to smo prizvani, imamo našu narodnu etiku. Marko Miljanov koji je nosio jevanđelsku etiku govorio je šta je čovjek, biti čovjek je štititi drugoga od sebe. Zato je naš Patrijarh Pavle govorio: Budimo ljudi.

A to urlikanje i manipulacije, pravo da vam kažem, nije mi to prijatno, ali ako hoće baš neko da urliče i da pravi petljavinu pa neka pravi na svoj obraz. Ja ne mogu da se njih odrečem, oni su se mene odrekli. A ja njih ne mogu. Šta bi bilo da se ja njih odrečem? To bi značilo da ih isključim iz Crkve i predam prokletstvu, a to neću. Ali ih upozoravam, da sami ne navuku prokletstvo na sebe, kao mnogo puta do sada. I toga se bojim, da će to mnogi učiniti izmanipulisani ljudi, pomračeni, zloupotrebljeni. Žao mi je djece i omladine, što se truju mladi ljudi.”

Izabrani Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je posebno istakao kao netačne i tendenciozne tvrdnje da se naša Crkav zove crkva Srbije:

“Ne zove se naša Crkva crkva Srbije, nego Srbska pravoslavna crkva. To je velika manipulacija mijenjati ime, a kad se mijenja ime onda se tu neko lukavstvo sprema.

Ja volim Srbiju, volim Beograd, školovao sam se u Beogradu, kao i mnogi drugi, bila mi je čast. One škole koje sam ja učio tada ih nije bilo u Crnoj Gori. Dakle, kad kažu da mi šalje crkva Srbije hoće da me vežu za politiku, a ja želim da se vežem samo za Hrista i za Crkvu. Poštujem svaku državu, volim i Srbiju i Crnu Goru, i poštujem i jednu i drugu državu. I šta sad tu više od mene neko traži?!

Mene ne šalje crkva Srbije, mene ne šalje nijedna država, mene šalje Srbska pravoslavna crkva, mene priznaje moje sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske i vjerujući narod Crne Gore. Ja nisam izvanjac, ja sam rođen u Crnoj Gori, građanin ove države. Ovdje odrastao ispod planine Njegoš po kojoj sam čuvao 200 ovaca i učio Gorski vijenac napamet. Otkud sam, odakle su došli Petrovići?! Nije se Petar Drugi zvao Njeguš nego Njegoš. Ovo samo govorim da kažem odakle sam došao. Gdje je moja služba bila do sada? U Crnoj Gori. Šta sam radio? Vidi se šta sam radio. Pa i sjever je isto valjda dio Crne Gore, nije samo Katunska nahija Crna Gora. Nije samo Cetinje Crna Gora, i nikad nije htjelo da bude samo ono nego je htjelo Cetinje da se širi, i Crna Gora da se širi, da se oslobodi, da se objedini sa ostalim plemenima u okolini. Dobro nek su živi i zdravi, nikome ne želim zlo.”

Što se tiče raznih manipulacija u kojima se govori da će grupa ljudi spriječiti njegovu hirotoniju, vladika objašnjava da se on hirotonisao prije pune 22 godine upravo u Cetinjskom manstiru.

“Ovdje sam praktično započeo službu. Nisam ja od nekud došao u Crnu Goru da je okupiram, otkud meni to da se prepisuje, otkud meni te mogućnosti da ja bilo koga okupiram?! Moje je da okupiram samo ljubav, ali to je ona ljubav koja se ne nameće – to je Hristova ljubav. I ovo govorim samo da ukažem na ono što jeste moja služba, i da jasno razlikujemo što jeste i što nije. Nekome u Crnoj Gori smeta Srbska pravoslavna crkva. Čudo jedno, nikad nisam čuo da nekome Srbinu u Crnoj Gori, a ima toliko Srba u Crnoj Gori, smeta to što se ovo zove Mitropolija crnogorska. Veže se za ovu državu – Mitropolija crnogorska. Niti jednom Srbinu iz Crne Gore, niti bilo kome odakle drugo, to dosad nije zasmetalo. Nego nam je svima čast jer znamo njenu istoriju i njenu ulogu od Svetog Save pa do dana današnjeg.

Ja sam ovdje hirotonisan zakonito. Zakonito izabran za episkopa, zakonito određen već sa časom upokojenja blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija za administratora i poslat na Cetinje, zakonito izabran na Svetom arhijerejskom saboru. Neka govore braća šta god hoće, ali neka ne lažu.”

Vladika Joanikije je naglasio da ono što ne može da prihvati je da se u Crnoj Gori širi retorika velikog fašističkog sluge i kurira poglavnika Anta Pavelića našega izdajnika Sekule Drljevića.

“Ne priliči to Crnoj Gori! Oni koji barjače sa barjakom antifašizma prihvatili su ideologiju najvećeg fašiste sa ovog područja – prokletoga Sekule Drljević. Kakvi paradoksi, kakvo ludilo, kakva sramota! Isto tako jasno je svima da se pod barjakom patriotizma mnogo kralo i mnogo upropašćavalo, kao što se i pod barjakom antifašizma širila bratska mržnja i razdor, i ranije i danas. Moramo se toga osloboditi, draga braćo i sestre.

Mi hrišćani smo pozvani da se molimo za ovaj svijet. Ja ću da idem tim stopama, stopama mojih prethodnika, a oni su išli stopama Hristovim. Koliko je moj prethodnik pa i njegov prethodnik, pa i prethodnik njegovih prethodnika i tako redom sve do Svetog Petra Cetinjskoga i sve do prvog vladike iz porodice Petrovića, Danila Petrovića, koliko su pretrpijeli uvreda od svoga naroda. Koliko je blata bacano na njihova imena i lica?! Koliko hula i koliko mržnje, naročito na moga prethodnika blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija. A on je trpio kao jagnje Božije. Pravo da vam kažem u pojedinim momentima nisam mogao ni da ga razumijem, jer je bio čovjek velikih dimenzija, velikog srca, velike ljubavi, kako je mogao sve to da trpi, da nikad riječi ne progovori. Da nikad ne osudi svoje Cetinjane.

Gospod Isusu Hristos, na sve to, reče u svoje vrijeme: Blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se Bogu za one koji vas vrijeđaju i gone. To je Božija ljubav, to je iznad ljudskih sposobnosti. Takvu ljubav koju je imao naš Mitropolit je mogao imati samo Božiji čovjek – onaj koji se sa Hristom sjedinio. To je Hristova ljubav, žrtvena ljubav. I ako neće da čuju moju riječ danas, nek se sjete žrtve i ljubavi Mitropolita Amfilohija pa će biti dovoljno da nešto shvate i razumiju.”

Vesna Dević

Foto: Nikola Joksimović
Mitropolija

U nastavku integralna besjeda Njegovog visokopreosveštenstva izabranog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija

U nastavku praznika Preobraženja Hristovoga, praznika Božije svjetlosti i Božije milosti, mi u ovaj nedjeljni dan nastavljamo sa proslavljanjem praznika Preobraženja Hristovoga, idući prema velikom prazniku Uspenija Presvete Bogorodice. Ovo su dani za molitvu, dani Gospojinskog posta, dani kada se preobražavamo. Kada nas ovo nebesko sunce obasja onda sve vidimo onako kako jeste. Sve drugačije vidimo oko sebe, u odnosu na ono kako gledamo kad je mrak, kad nas obasja Božanska svjetlost, Nebeska. A to je svjetlost Hristova, Božija nestvorena živonosna. Onda i drugačije vidimo i drugačije razmišljamo, mislimo, drugačije osjećamo. Ispunjeni smo Božijom istinom i milošću. I onda vidimo pravi istinski smisao života i svega onoga što radimo u ovome životu i svega onoga zašta se borimo u ovome životu. Dakle, prizvani smo da se stalno preobražavamo od onoga kakvi jesmo, da budemo još bolji, da budemo još pravedniji, još mudriji i ostalo, da unapređujemo naš život u našem ličnom životu i u zajednici, u porodici, manastiru, državi… Da unapređujemo sve i da mijenjamo. Čovjeku je dato da stvara, a stvaranje je već velika promjena, i to na bolje, makar bi tako trebalo da bude.

Međutim, ljudi se trude i da razaraju. Čovjek ima taj unutrašnji poriv da stvara, ali vrlo često ima unutrašnji poriv i da razara, da upropaštava i obesmišljava, i da tone u besmisao. Nažalost toga imamo u svim vremenima. Moram da pomenem i neke stvari koje se događaju ovdje i sada. Evo danas na Cetinju biće, kako kažu, velika grupa onih koji se protive da “taj okupator zvani Mitropolit Joanikije Mićović” dođe na Cetinje, da se ustoliči. I oni jasno govore, da mene ne priznaju za svoga mitropolita i da hoće da me poćeraju odavde.

Dobro. Znači oni su se mene odrekli, ali ja kao pastir, kao mitropolit, kao čovjek Jevanđelja, ne mogu njih da se odričem. To su moja braća.To je narod koji mi je Bog povjerio i ja mislim da u njima ima mnogo dobra. Ali kako se do toga došlo i ko je tu sve poradio da ti ljudi tako osjećaju i misle, to je već druga tema. Mogao bih ja da kažem štošta i njima, ako bi smo htjeli da razmijenjujemo razloge i misli ja sam uvijek tu. Ali nisam rad da razmijenjujemo mržnju, pakost, jer od mržnje nemamo ništa nego mržnju, od pakosti ništa nego još mnogo više pakosti. Nisam spreman za to, ali ako su spremni da razgovaraju, da mi kažu za nešto da nisam u pravu, slobodno neka dođu. Ali ja ne mogu da grajem ovdje ispred Cetinjskog manastira, hoću da razgovaramo. I kome god je nešto nejasno u vezi moje službe, ja sam spreman da razgovaram. I spreman sam da odgovorim, i vidim da mogu na svako pitanje da im odgovorim, ako ćemo da razgovaramo kao ljudi, što je govorio Patrijarh Pavle. Na to smo prizvani, imamo našu narodnu etiku. Marko Miljanov, koji je nosio jevanđelsku etiku, govorio je šta je čovjek, biti čovjek je štititi drugoga od sebe. Zato je naš Patrijarh Pavle govorio: Budimo ljudi.

Ali moram da kažem i pojedine stvari koje nijesu tačne, koje su lažne. Ne zove se naša Crkva crkva Srbije, nego Srbska pravoslavna crkva. To je velika manipulacija mijenjati ime, a kad se mijenja ime onda se tu neko lukavstvo sprema.

Ja volim Srbiju, volim Beograd, školovao sam se u Beogradu, kao i mnogi drugi, bila mi je čast. One škole koje sam ja učio tada ih nije bilo u Crnoj Gori. Kada sam tražio gdje da se upišem na Filosofski fakultet, grupu za filosofiju, te grupe nije bilo u Crnoj Gori tada nego je bio marksizam. Nijesam htio da upišem marksizam nego sam upisao filosofiju, a kasnije teologiju, tamo završio. Dakle kad kažu da mi šalje crkva Srbije hoće da me vežu za politiku, a ja želim da se vežem samo za Hrista i za Crkvu. Poštujem svaku državu, volim i Srbiju i Crnu Goru, i poštujem i jednu i drugu državu. I šta sad tu više od mene neko traži?!

Drugo, govore neće biti hirotonije, govore da se ja sad hirotonišem. Pa zar se ja nisam hirotonisao prije pune 22 godine? Gdje sam se hirotonisao? Ja sam hirotonisan ovdje u ovoj svetinji. Ja sam odavno na Cetinju, gospodo. Ovdje sam praktično započeo službu kao profesor, kasnije i rektor Cetinjske bogoslovije, jedno vrijeme i starešina Cetinjskog manastira. Nisam ja od nekud došao u Crnu Goru da je okupiram, otkud meni to da se prepisuje, otkud meni te mogućnosti da ja bilo koga okupiram?! Moje je da okupiram samo ljubav, ali to je ona ljubav koja se ne nameće – to je Hristova ljubav. I ovo govorim samo da ukažem na ono što jeste moja služba i da jasno razlikujemo što jeste i što nije. Nekome u Crnoj Gori smeta Srbska pravoslavna crkva. Čudo jedno, nikad nisam čuo da nekome Srbinu u Crnoj Gori, a ima toliko Srba u Crnoj Gori, smeta to što se ovo zove Mitropolija crnogorska. Veže se za ovu državu – Mitropolija crnogorska. Niti jednom Srbinu iz Crne Gore, niti bilo kome odakle drugo, to dosad nije zasmetalo. Nego nam je svima čast jer znamo njenu istoriju i njenu ulogu od Svetog Save pa do dana današnjeg.

U istoriji Crkve Božije, u istoriji Srpske pravoslavne crkve, jedno vrijeme govorilo se kada je ukinuta Pećka patrijaršija, a to je SPC, to je Svetosavska crkva, da jedino Mitropolija crnogorska, koja je ostala kao slobodni dio Pećke patrijaršije, nastavlja njen kontinuitet. Gdje se to govorilo? Na Cetinju! Pogledajte kako je predsjednik Vlade Lazar Tomanović održao besjedu kada je ustoličavan kralj Nikola i šta je tada rekao o Mitropoliji crnogorskoj. Kome smeta njen identitet, njeno ime?

Dobro, ja nekome smetam, sa tim sam spreman da se složim, nekome smetam. Ali ja sam ovdje hirotonisan zakonito. Zakonito izabran za episkopa, zakonito određen već sa časom upokojenja blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija za administratora i poslat na Cetinje, zakonito izabran na Svetom arhijerejskom saboru. Neka govore braća šta god hoće, ali neka ne lažu.

Spreman sam da razgovaram sa svakim, i ne bojim se toga razgovora ako ćemo razmijenjivati, opet kažem, razumne razloge i dobru volju, a ne mržnju. Sa svima sam spreman da razgovaram. Nisam spreman da razmijenjujem mržnju jer od toga vajde nema. A to urlikanje i manipulacije, pravo da vam kažem, nije mi to prijatno, ali ako hoće baš neko da urliče i da pravi petljavinu pa neka pravi na svoj obraz. Ja ne mogu da se njih odrečem, oni su se mene odrekli. A ja njih ne mogu. Šta bi bilo da se ja njih odrečem? To bi značilo da isključim iz Crkve i da ih predam prokletstvu, a to neću. Ali ih upozoravam, da sami ne navuku prokletstvo na sebe, kao mnogo puta do sada. I toga se bojim, da će to mnogi učiniti izmanipulisani, ljudi pomračeni, zloupotrebljeni. Žao mi je omladine nerazumne, ove moje generacije koja takođe ima bandoglave, manje mi je žao. Žao mi je djece i omladine, što se truju mladi ljudi.

Naravno, nema apsolutno ništa u istoriji Crne Gore kada se borila za slobodu, od onoga što je bilo najsvetije, najčasnije, naročito iz vremena njene borbe za slobodu, kada se borila da se oslobodi od Turaka i od turskog pritiska da oslobodi i ostala plemena okolna, kada se borila da se oslobodi od Austrije i Italije, što za mene nije sveto i časno, uzvišeno. Ali ima nešto što mi nije prihvatljivo – kada je odustajala oslobode. I nikako ne mogu da prihvatim da se u Crnoj Gori širi retorika velikog fašističkog sluge i kurira poglavnika Anta Pavelića našega izdajnika Sekule Drljevića. Ne priliči to Crnoj Gori! A oni koji barjače sa barjakom antifašizma, prihvatili su ideologiju najvećeg fašiste sa ovog područja – prokletoga Sekule Drljević. Kakvi paradoksi, kakvo ludilo, kakva sramota! Isto tako jasno je svima da se pod barjakom patriotizma mnogo kralo i mnogo upropašćavalo, kao što se i pod barjakom antifašizma širila bratska mržnja i razdor, i ranije i danas.

Moramo se toga osloboditi, draga braćo i sestre. Ne bih dalje, jer smo mi hrišćani pozvani da se molimo za ovaj svijet. Ja ću da idem tim stopama, stopama mojih prethodnika, a oni su išli stopama Hristovim. Koliko je moj prethodnik pa i njegov prethodnik, pa i prethodnik njegovih prethodnika i tako redom sve do Svetog Petra Cetinjskoga i sve do prvog vladike iz porodice Petrovića, Danila Petrovića, koliko su pretrpijeli uvreda od svoga naroda. Koliko je blata bacano na njihova imena i lica?! Koliko hula i koliko mržnje, naročito na moga prethodnika blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija. A on je trpio kao jagnje Božije. Pravo da vam kažem u pojedinim momentima nisam mogao ni da ga razumijem, jer je bio čovjek velikih dimenzija, velikog srca, velike ljubavi. Kako je mogao sve to da trpi, da nikad riječi ne progovori. Da nikad ne osudi svoje Cetinjane koji su ovdje ispred ovog manastira urlikali, lelekali: Lele, Risto, mene i ostale gluposti i pakosti.

Gospod Isusu Hristos na sve to reče u svoje vrijeme: Blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se Bogu za one koji vas vrijeđaju i gone. To je Božija ljubav, to je iznad ljudskih sposobnosti. Takvu ljubav koju je imao naš Mitropolit je mogao imati samo Božiji čovjek – onaj koji se sa Hristom sjedinio. To je Hristova ljubav, žrtvena ljubav. I ako neće da čuju moju riječ danas, nek se sjete žrtve i ljubavi Mitropolita Amfilohija pa će biti dovoljno da nešto shvate i razumiju.

Uglavnom, oni su se mene odrekli, ja se njih ne odričem i moliću se Bogu za sve i blagosiljaću i njihove domove i njihove porodice i njihovo potomstvo. To mi je dato kroz ovu svetu službu da izlivam blagoslov, a ne po prokletstvo. Ali ih moram upozoriti da ne navlače prokletstvo na sebe i na svoje domove. Ko zlo čini eto mu zla u dom, i na njegovu porodicu i na njegovu djecu. To je tako bilo oduvijek. I to se znalo u Crnoj Gori dobro, u Crnoj Gori Svetoga Petra i Svetog Vasilija, zlo rađanje gotovo suđenje. Znamo i mi kako se i šta se događalo sa svima onima koji su pokušali da ometu Mitropolita Amfilohija kad je došao u Crnu Goru. Jezivo je to i pominjati, ne dao Bog, da se to više nikad ne ponovi.

Evo, danas na ovaj praznik Preobraženja, u nastavku praznika koji nas priziva da se preporodimo, da se ispunimo Božije milosti, Božije svjetlosti, Božije ljubavi, pravde i dobrote, ja prizivam i sebe i sve vas, i Cetinje i cijelu Crnu Goru, da se preobrazimo, da radimo o dobru pa ćemo dobro i dočekati i dobro viđeti, i dobro će se Božije, koga ima u izobilju u ovome narodu, umnožiti u nama. Daće Bog. Na zdravlje i spasenje!

Mitropolija