Degeneraciji se na vidi kraj: Goran Dakić

 Nevladinići su, nebrojeno puta smo to ponovili, ljudi izdržavani novcem zemalja NATO, koji služe da drže u zabludi plebs iz Efbiha. Da prijetnja miru nisu muslimanski političari koji ruše Dejtonski mirovni sporazum, pustim željama za "ukidanjem Republike Srpske", već nekakvi "četnici" koji pljačkaju i pronevjeravaju narodne pare. Za njih ovi kao G. Dakić pišu tekstove, kako bi živjeli u iluziji.

Nevladinići porijeklom najčešće nisu ono što se zove odvratnim i neprimjerenim terminom "čisti Srbi", već iz miješanog braka kao Dino Mustafić. Valjda je to neka odstupnica za njihovu biološku zbunjenost, po kojoj je nacionalizam genetička, a ne ideološka kategorija. A ne može biti veće gluposti. Minimum na primjeru američkog ili australijskog nacionalizma. Ili barem ovog Dine Mustafića.

Oni uglavnom nisu primjećeni i bitni u svojoj zajednici, do trenutka kada počnu pljuvati "svoj" narod za pare. Tad postaju popularni u Sarajstanu i srodnim mjestima. A onda i kod gnjevnih Turbosrba, koji ih reklamiraju, kunući ih latinicom po društvenim mrežama. Po pravilu nikada nisu bili ljudi bilo kakvog, a kamoli čvrstog stava, ili su ikada bilo čemu pripadali, da bi neko takve zvao izdajnicima.

BINARNA NOMENKLATURA: NEVLADINIĆ NEONATALIS

Nakon prošlogodišnjeg teksta Proslava vrijedna zatvora, koji pod potpisom G. Dakića poziva da se hapse oni koji su organizovali proslavu 9. januara u Banjoj Luci, bez obzira na političku odluku, političkog tijela (tzv. Ustavnog suda BiH), sve dileme su iščilile. G. Dakić je otad zvanično Dakić G. Nevladinić.

 Tačnije, on je Neonevladinić. Trenutno najtužniji oblik postojanja u javnom prostoru. Posljednji voz fiktivnih preletača u godinama, dok sponzori za "Političke akademije" traže mlade od 20-30 godina. Danas takvi glođu kosti i jezikom s poda kupe mrve onoga što preostaje iza monetarnih šovinista koji su prvi zaroktali. Zaslužnih građana Efbiha i Hrvatske, koji daleko manje naporno rade od njega. Pogotovo se ne mogu zvati novinarima. Recimo, kao što je nama na Frontal.RS posebno omiljeni pajac i presuđeni lopov – Mrtvo Puvalo.

G. Dakiću očigledni uzor, za razliku od kojeg se mora ozbiljnije dokazivati, pa i pored proslave vrijedne zatvora on i dalje smatra da je drugačiji. U vidnom sakrivanju neprijatnosti svog potpisa pod šovinističke smećarluke iz Efbiha, ide se u agresivno samohvalisanje stranim novcem, koji je dobijen za rezultat kakav vidimo sada. Oni to sve rade, ne zbog para, već zbog visokih ljudskih ideala propisanih u ugovoru o donaciji…

Slijedi pojašnjenje.

SJEĆANJE NA KLANJE 2.300 SRBA U DRAKULIĆU, KOMPENZOVAĆEMO TEKSTOVIMA O "ČETNIŠTVU" U BANJOJ LUCI!

Novac ne može sakriti ratno huškaštvo i istorijski revizionizam iz najnovijeg teksta G. Dakića. To što je naručen i tempiran, to je još gore. Tako u današnjem tekstu Ulica kao uspomena na četničke zločine, kaže:

"Karakterističan "pogodni momenat” rukovodstvo Mihailovićeve vojske uočilo je i iskoristilo u januaru i februaru 1943. godine. U tom periodu provedene su opsežne operacije genocida i etničkog čišćenja u istočnoj Bosni i Sandžaku, u koordinaciji s majorom Zaharijem Ostojićem.

Ovo je tekst, koji se kao i o ulicama sa ustaškim imenima po Efbihu, može objaviti bilo kojeg dana. Ali je natempiran baš na "pogodni momenat". Nakon komemoracije za 2.300 poklanih, ali samo u okolini Banje Luke. Zbog toga predmetni tekst ima i podnaslov "Zločini u Krajini". Takođe i uvod koji povezuje i rat iz 1992. godine, nekakvim četničkim proroštvom.

To sve treba, skupa sa hegemonističkom, srbokomunističkom i agresorskom Jugoslavijom, da dokaže istorijski kontinuitet omiljene im sintagme – Velika Srbija: "Ravnogorski ideolozi predvidjeli su potrebu etničkog čišćenja određenih oblasti radi konsolidovanja etničke srpske teritorije kao osnove buduće Jugoslavije".

O veličanju ustaša, a kamoli o spomen pločama iz posljednjeg rata, na kojim piše "srbski zločinci" ili "srbski fašistički agresor", ne oglašavaju se ni Oslobođenje, ni pretužni Otkazni Rok Incko, ni G. Dakić.

IZVOĐAČ RADOVA, KAO GENOCIDNI PAPAGAJ U POGODNOM MOMENTU

U pitanju je očigledno bespotreban tekst, duha iz mračnih devedesetih, po principu vađenja truna iz oka brata svojega. Spinerski i bezobrazan, po kojem u toku Otadžbinskog rata nadjenuta Ravnogorska ulica, služi kao "uspomena na četničke zločine". Titova ulica u Sarajevu, po toj logici, služi da obilježi sjećanje na zločine partizanskih komesara i totalitaristički režim oličen u Golom otoku?

Karakteristično za ovu grupu bezočnika, četnički zločini iz Drugog svjetskog rata su, ni manje ni više, nego "genocid". Dok za iste te urednike u Tamnom vilajetu, recimo, tvornice smrti kao konclogori Jadovno i Jasenovac "nisu genocid, jer tako nije presudio nijedan međunarodni sud".

Oni su samo zločin, ako se o njemu uopšte izvještava, kao što G. Dakić i Oslobođenje nisu izvjestili o ovogodišnjoj komemoraciji u Drakuliću. Ali jesu 2018. kad su bili prisutni i Dodik i Govedarica. Zato su pustili pripremni tekst 06.02.2021. godine od istog autora, pod naslovom: Četnički vojvoda među ulicama Banje Luke: Ko je bio Rade Radić?

Drakulić im smeta, jer je rijetko mjesto gdje se Srbi skupe da se sjećaju većeg broja ubijenih u jednom ustaškom naletu, nego sveukupno u bajci o genocidu u Srebrenici. Ukoliko ukucate Drakulić (latinicom) u kriminalno loš pretraživač Oslobođenja koji briše prethodno napisano, dobićete izvjesnu Slavenku Drakulić, koja izmišlja neki drugi genocid.

Posebno im smeta činjenica da su njihovi preci genocidaši, pa su 07.02.2021. godine preskočili sa tekstom pod kojeg potpisuju dopisnika iz BL. Ali su dan poslije, 08.07.2020. godine, pojačali serijal u "pogodnom momentu" još i sa Banjalučki Mejdan sada je Obilićevo. Pogađate – od istog izvođača radova.

MALO ZGUBIDANSKOG KONTRATEGA, ZA EFBIHOVCE KOJI ZNAJU SRPSKO PISMO

Ovdje bi sad trebalo kontrastirati jasnim licemjerjem Oslobođenja i srodnih lažova. Kako se ulica Vuka Karadžića u Sarajevu zove Pehlivanuša, bez obzira što njegov standardni, reformisani srbski jezik, koristi ovaj dnevni list i ostatak Efbiha? Plus Hrvatska. Ili što su ploče sa imenima ulica tamo zelene i samo na latinici, a u Banjoj Luci predratno plave i sa dva pisma? Ili da je više na vrh glave laži komunističke istoriografije, u smislu: Ko je bio Rade Radić?

E pa, samo kratko, bio je kum Mladena Stojanovića!

Nakon propasti srbskog ustanka i ranjavanja na Kozari, sklonio se baš kod njega od svih drugih ustanika. Uključujući i Tita, koji se vratio sa Makljena na Neretvu, da mu ne pomogne proboj obruča. A ubio ga je Kosta Nađ, po nalogu Josipa Broza, koji se rješavao konkurencije kod ustanika popularnijeg ljevičara. Uz to i Srbina.

O istinitosti toga govori i izjava sina Mladena Stojanovića, koji danas živi u Dubrovniku, da ne zna ko je, ali ga sigurno nije ubio Rade Radić. Te da se sa potomcima navodnog ubice svog oca i danas čuje i održava kumovski kontakt. (?!)

STVARAN CILJ: OTIMANJE SRPSKOG NASLIJEĐA NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA (1941-1945)

Za razliku od Vase Miskina Crnog u Sarajevu, koji je sad Ferhadija, Mladen Stojanović i dalje daje ime najvećem parku u Banjoj Luci. Ali njima je i cilj upravo to. Da se prepucavamo među sobom i s njima, te iscrpljujemo u demantovanju laži totalitarističkog sistema, koji je ubijao bez suda.

Njihov stvarni cilj je da se Pokolj, odnosno organizovan i sistemski državni genocid nad Srbima od strane Nezavisne Države Hrvatske i njenih saveznika, započet u aprilu 1941. godine zakonskim odredbama koje Srbe proglašavaju nižom rasom, izjednači sa četničkim odmazdama nad "rimokatoličkim župama" iz 1943. godine.

Pri čemu su četnici protivnici te države, a njihov vođa Dragoljub Mihailović odlikovan kao antifašista od strane SAD. O čemu smo prošle godine, pri otkrivanju spomenika, slušali Amerikance na planini Ozren. Inače teškom "četničkom leglu" u oba rata, protiv čega niko iz Efbiha nije ni zucnuo. Sa naglaskom na Nevladiniće.

Jednoremeno uz ovo ide i otimanje partizanskog pokreta, koji je do kapitulacije fašističke Italije isključivo srbski pokret. Treba stvoriti atmosferu u kojoj će se Srbi odreći tradicije i zasluge za pobjede, a do propasti SS Handžar divizije pod Staljingradom su činili preko 90 odsto boračkog sastava NOVJ.

NOB u krvomućenjima Oslobođenja i sinova, postaje odnekud isključivo vlasništvo religijske grupe, koju je sedamdesetih godina prošlog vijeka diktator Tito proglasio za naciju. Kao nagradu što su skoro apsolutnom većinom bili u ustaškom pokretu. Plus Istra kao ratni plijen Hrvatskoj, a ne Srbiji.

OSLOBOĐENJE – RATNOHUŠKAČKO GLASILO, MINIMALNO KULTURNOG GENOCIDA

Oslobođenje, koje se počelo štampati srbskim pismom, danas od silnog antifašizma i multietničnosti, nema ni ćiriličnu varijantu na portalu bar. Kao i FTV, koja krši zakone i ustav Efbiha u pogledu ravnopravnosti Srba već čitavu deceniju. Ali zato to vide kod drugih, gdje toga istinski nema.

Ovaj dnevni list je čisti, ne hroničar, već podstrekač i inspirator kulturnog i biološkog genocida nad srbskim narodom zapadno od Drine. G. Dakić je suštinski nebitan u čitavoj ovoj priči, kao i svaki Nevladinić ponaosob. Pravi monstrumi prema svom narodu i zločinci protiv održivog mira su likovi kao urednica Vildana Selimbegović.

Oni su ti koji traže ljude imena koja zvuče srbski, i omogućuju im da siju ovakve laži, poluistine ili vađenje iz konteksta; u cilju otvorene prijetnje i rasplamsavanja nacionalne i vjerske mržnje prema Srbima.

ĆIRLICA, ČISTA, SRPSKA

G. Dakić je, istina, doživio daleko ubrzaniju deevoluciju od Oslobođenja. Danas ima potpuno drugačiji javni nastup, prilagođen uređivačkoj politici Oslobođenja i Akaunt grupe. Posebno od onog koji je izrekao u intervjuu na Frontal.RS 23.03.2011. godine. Tada smo ga podržali kao mladog srbskog pisca, koji je objavio prvu knjigu. Još sa toponimom iz Republike Srpske Krajine kao imenom. Jer, tamo je čak izbjegao iz Travnika, od multietničnosti i antifašizma tzv. Armije BiH.

Između ostalog, on tada kaže:

"Istorijski i naučno gledano – latinica je alternativno, a ćirilica primarno srbsko pismo. U međuvremenu je došlo do potpune zamjene, a invazija pounijaćene i engleske latinice je tolika da je pitanje da li bi ćirilicu spasila i potpuna reanimacija."

Nisam putnik, nemam nekih putničkih želja, ali volio bih više od svega da vidim New Orleans

— Goran Dakić (@grdakic) January 16, 2021

"Gotovo sam siguran da su najveći srbski pisci u drugoj polovini 20. vijeka poneko djelo štampali latinicom, ali to ih ne čini ništa manje srbskim piscima. Bulatovićeva ili Andrićeva sabrana djela još za njihovog života štampana su latinicom. Ali, ako me pitate – da, moj izbor je sada i vjerovatno zauvijek ćirilica. Čista, srbska".

VJEROVATNO ZAUVIJEK: KO VJERUJE ONOM, KOJI IZDA SAMOG SEBE?

Danas G. Dakić, izvođač ratnohuškačkih radova i širenja vjerske i nacionalne mržnje prema Srbima po Efihu, a za račun Oslobođenja i drugih platiša, upravo koristi tu "pounijaćenu i englesku latinicu". Ne samo u tekstovima medija za koje radi, već i u sopstvenim objavama na društvenim mrežama u digitalizovanom svijetu pisane riječi. Štampa je izgovor za zaostale.

Postao je ono čega se gadio. Kvaziurbana, anglicirana, Akaunt raja; kojoj sunce i izlazi i zalazi iz pravca Baščaršije.

Svoju karijeru u Efbihu je počeo trpeći napade zbog njegovog "četništva", tj. "veličanja Radovana Karadžića i Ratka Mladića". Bilo je to u vrijeme kada je počeo raditi za Dnevni avaz, a cilj je bio da ga otpuste zbog "grijeha iz mladosti". Otprilike kao Pejka Medić i BHRT danas, jer oni ovu ustanovu smatraju svojim ekskluzivnim vlasništvom, pa tako Srba ima manje zaposlenih nego kategorije "ostali".

No, Efbihovci su sve, samo ne gadljivi i moralni. Što se vidi i iz toga da su Slobodanu Vaskoviću, i oni i USAID, oprostili pozadinsko paradiranje na transporteru, te zlostavljanje i otimanje cigareta ratnom zarobljeniku u Srebrenici. Takvim ljudima su osuđeni da vjeruju džematlije po Efbihu, dok je u Srbskoj jasno da tu nema grama integriteta u susretu sa čvrstom valutom.

Ovo je jako bitno kulturološko pitanje, za zemlju u kojoj prije deset godina nije bilo ni jednog Nevladinića. Uključujući Mrtvo Puvalo i slične. U Sarajstan su se, za potrebe davanja srbomrzačkih izjava, uvozili isključivo Drugosrbijanci iz Kruga dvojke. Dok je danas Drugorepublikosrbijanaca i nudiguza tipa G. Dakić na svakom ćošku. Ako ne i portalu.

To je posebna tema, da li socijalna ili psihijatrijska, ali koja ne može u ovu, i onako demantijima iznuđeno dugu analizu.

Zaključak: G. Dakić je – malo po malo – dolar po marku – izdao sam sebe. Do stepena da Frontal.RS može komotno okrenuti naslov iz 2011. godine, izvučen iz njegovih riječi, a da do tančina oslikava ono u šta se pretvorio. I on, i ideološko-medijsko-politička scena Republike Srpske.
Izvor: FRONTAL