Vladika Joanikije na “Trgu od ćirilice”: Crna Gora je ognjište srbskoga jezika

21.08.2020. god.

Drugi dio programske cjeline pod nazivom „Pokradene svetinje” na Trgu od ćirilice sinoć se bavio srbskim jezikom i njegovoj zvaničnoj i nezvaničnoj upotrebi u Crnoj Gori. Na ovu temu su u porti crkve Svetog Spasa na Toploj govorili Njegovo Preosveštenstvo episkop budimljansko-nikšićki gospodin Joanikije i profesori srbskog jezika Veselin Matović i Vesna Todorović, koji su 2009. godine odbivši kao prosvjetni radnici da pristanu na preimenovanje srbskog jezika ostali bez posla.

Skup je blagoslovio i sabranima se prvo obratio Preosvećeni Episkop budimljansko-nikšićki gospodin Joanikije.

Vladika je kazao da je tema jezika veoma široka i trajna za svaki narod, kao i da ima svoju teološku dimenziju.

”U Svetom pismu jasno je naznačeno da je sve Bog stvorio svojom stvaralačkom riječju. Prema tome, sve ono i vidljivo i nevidljivo što je Bog stvorio, sve je rečito i nosi tu prvobitnu Bošiju riječ za koju treba da se osposobimo da je čitamo, da je naučimo i čitamo, i da iz nje crpimo mudrost”, rekao je episkop Joanikije.

On je skrenuo pažnju na liturgijski jezik kao posebnu temu, ustvrdivši da se teško može doći do prave misli o jeziku ukoliko se ispusti metafizička, odnosno Božanska dimenzija jezika.

”Kako to da preko ljudske riječi djeluje Božija blagodat, Božija energija, koja osvećuje i vodu i vazduh, a što je najvažnije osvećuje i čovjekovu dušu? Liturgijska riječ puna blagodati i sile Duha Svetoga, ona vraća, ona nanovo stvara. Dijete kada se krštava, onda sveštenik krštava svojom molitvom, Božija blagodat djeluje preko te molitve, ono se nanovo rađa, duhovno se rađa”, kazao je vladika.

Kada se u Crnoj Gori danas govori o srbskom jeziku, smatra Vladika, onda ta stvarnost ima lice i naličje.

”Jezik koji je ovdje utemeljen, na kome je stvoreno sve što zaslužuje pažnju, na kojem je ispjevan Gorski vijenac i Luča mikrokozma, epske pjesme – srbski jezik, koji je u Crnoj Gori utemeljen duboko i ponekad nam se čini da je Crna Gora ognjište srbskog jezika i po mnogo čemu jeste. Po mnogo čemu to jeste i danas, i u tom pogledu mi možemo da slavimo Boga za sve te darove koje nam je Bog dao i koje nam je dao naš jezik”.

Drugu stranu stvarnosti, kada govorimo o srbskom jeziku u Crnoj Gori, smatra vladika, predstavlja nasilno preimenovanje jezika kojim govori većina naroda u Crnoj Gori. On ističe da je ovo preimenovanje, kao i ”nesrećna, ideološka, odnosno kvaziideološka, kvazipolitička priča koja ide uz ovo preimenovanje” ima svoju dugu predistoriju.

”Kada je austro-ugarska monarhija u okviru svoga plana za Balkan razrađivala kako i šta će da radi sa srbskim narodom, pošto je imala opciju da sve balkanske narode stavi pod neposrednu ili posrednu kontrolu Beča i carskog dvora, onda je imala nekoliko stavki: nikad srbska država preko Drine, zapadno od Drine; nikad srbski narod preko Drine. To mogu biti samo Bosanci, moraju da dobiju drugo ime. Zavaditi što više Beograd i Cetinje. To je bilo i prije i poslije Berlinskog kongresa, a posebno nikad Beograd i Cetinje zajedno. Nikad sjedinjenje Srbije i Crne Gore. To je bio austro-ugarski plan”, naglašava vladika.

On dodaje da se od 1912.godine, kada je otvoren Sandžak koji je razdvajao Srbiju i Crnu Goru, primjetno zastupljena politika – zavađaj što više.

Kao treću i jednako važnu stvar koja je prethodila preimenovanju srbskog jezika u Crnoj Gori, vladika navodi zamisao: što veća Albanija i što manja Srbija.

”Ja ovo ne govorim napamet. To su ljudi dobro izučili. Ljudi od autoriteta i znanja su to napisali.Mene je to baš nekako potaklo na jedno šire razmišljanje. Ako se prisjetimo kakva je politika bila u Bosni i Hercegovini u vrijeme austro-ugarske monarhije i prema crkvi i prema srbskom narodu je upravo to, tada je počeo da radi taj inžinjering promjene identiteta, da svi u Bosni budu samo Bosanci. Jedini ko je tu bio na udaru su bili Srbi. Hrvati su bili povlašten narod. Oni su se osjećali kao vladajući narod u toj Bosni i Hercegovini austro-ugarske monarhije. Muslimani iako su bilo dobro svjesni srbskog porijekla ali su se ipak polako prilagodili i evo vidimo da su oni konačno odlučili da budu ono što su njima skrojili u Beču, makar po nazivu, a Srbi su se oduprli. Ali to je danas nekako dosta daleka prošlost”, kazao je episkop budimljansko-nikšićki.

Kao prilog ranijoj tvrdnji da istorija preimenovanja srbskog jezika u Crnoj Gori ima dužu i kontinuiranu istoriju, vladika navodi primjere iz vremena okupacije Crne Gore od strane Austro-Ugarske i Italije.

„ Imamo austro-ugarsku okupaciju u Crnoj Gori koja je pokazala još mračnije lice, od one ranije okupacije Bosne i Hercegovine, kada je zabranjena ćirilica i kada su po prvi put nastavnici u crnogorskim školama, u Bjelopavlićima, nisu na drugim mjestima, odbili da predaju u vrijeme okupacije, kada je zabranjena ćirilica, kao žila kucavica srpske duhovnosti i istorije”, kazao je vladika.

Naglasio je posebno je da je u ovom pogledu jezika italijanska okupacija jedan interesantan period.

„ Ona je prva zvanično uvela crnogorski jezik, projektovala crnogorsku naciju i projektovala crnogorsku pravoslavnu crkvu. Kada vidimo to šta radi današnja vlast u Crnoj Gori, pokušava svim silama da ono što nam nije mogao nametnuti okupator silom, da ona to nametne kao domaća vlast, na ovaj ili onaj način. Ja mislim da nema većeg poniženja od toga za jedan slobodarski narod koji se odupro okupaciji i svemu onome što je okupacija nametala i kroz to odupiranje još više potvrdio svoj identitet, da dođe do tog poniženja taj narod, da njegova vlast počinje, i to u vrijeme kada se Crna Gora hvali slobodom i svim mogućim na ovome svijetu, odnosno njene vlasti, da ona sprovodi taj okupacioni program koji nije od juče i koji je dobro osmišljavan i pomagan, i u ovo naše vrijeme dobro je pomognut iz Zagreba”.

On je dodao da nema potrebu da raspiruje bilo kakvu mržnju, već da govori sa stanovišta činjenica.

„To su činjenice braćo i sestre. Projekat crnogorskog jezika je prvo zaživio u Zagrebu, pa je onda importovan u Crnu Goru”.

Vladika je svojim izlaganjem skrenuo pažnju prisutnih na to da se preimenovanjem jezika u Crnoj Gori zapravo priprema jedan „veliki, stravični lopovluk”.

„Oni žele da prisvoje sve ono što je stvarano na srbskom jeziku u Crnoj Gori, pa će tako i Gorski vijenac, kao najveće djelo nastalo na srbskom jeziku, da pripišu crnogorskom jeziku. Naravno, Njegoš ih uvijek demantuje i ućutka, čim se njega sjetimo. On je zajedno sa Vukom dao toliki doprinos srbskom jeziku da prosto cio ovaj posao vidimo da je na neki način tragičan, a donekle i tragikomičan”, kaže vladika Joanikije.

Vladika navodi da nije samo jezik onaj koji je preimenovan, već je preimenovana i Crna Gora.

„U cijelom tom međunarodnom saobraćaju jezika, Crna Gora više nije Crna Gora nego je Montenegro i Crnogorci Montenegrini. I budite sigurni da se tu mijenja identitet Crne Gore i Crnogoraca. To je jedan inžinjering koji je davno počeo i koji je dobio svoje usijvanje krajem šezdesetih godina kada je počela priča o rušenju Njegoševog groba i Njegoševe crkve na Lovćenu, njegove zavjetne, ukopne crkve Svetog Petra Cetinjskoga. Tada je počela priča o preimenovanju crkve u Crnoj Gori, pa je osporavan autoritet Mitropolije crnogorsko-primorske kao Mitropolije SPC. Ona je tada nazivana uzurpatorskom mitropolijom jer se protivi rušenju crkve, kao što se i danas protivi otimanju svetinja”.

Na kraju svog izlaganja episkop budimljansko-nikšićki Joanikije zaključuje da je priča o identitetu već uveliko opteretila sve, ali da taj teret može biti još veći.

„Ukoliko se ne oslobodimo, kao što smo se oslobodili okupatora, i turskog, i austro-ugarskog i italijanskog, i time potvrdili svoj identitet. Tako treba da se oslobodimo od okupatorske priče koju naša braća koja su na vlasti sprovode. To mislim da je sada svima jasno. Uvjeren sam da narod koji baštini srbski jezik za to ima snage. To je više puta pokazao. Kada narod pokaže svoje pravo lice, onda i ta prava Njegoševa Crna Gora i ta riječ koja se čuje tada, vidi se da potvrđuje identitet Crne Gore i identitet ovog naroda u Crnoj Gori, srbskog naroda u Crnoj Gori. Naravno, kada kažemo srbskog naroda u Crnoj Gori govorimo u onom smislu u kom su govorili i naši preci i Njegoš i kralj Nikola, uvažavajući sve ono što je stvorila Crna Gora i sve ono čime se Crna Gora može ponositi, a ima sa čime od Nemanjića, preko Balšića i Crnojevića, Petrovića, preko naših najvećih stvaralaca, preko naših junaka, podvižnika i svetaca i posebno u ovom vremenu do naše djece i omladine koja sa ikonama, krstovima i sa tamjanom izlaze da okade Crnu Goru i da pokažu to sveto i plemenito lice Crne Gore”, zaključio je vladika Joanikije.

Olivera Balaban,
Mitropolija