Otac Dušan Bigović: Vratimo riječi ljubav njen puni smisao

10.03.2020. god.

Besjeda đakona Dušana Bigovića, profesora Cetinjske bogoslovije, izgovorena na Duhovnoj akademiji u Podgorici koja je upriličena povodom Nedjelje pravoslavlja 8. marta, 2020. godine

Ako je ovaj grad, dušom, ikada bio Carigrad onda je danas. Danas kada se, kao u Carigradu prije dvanaest vjekova brani dostojanstvo čovjeka. Mi činimo spomen 843. godine kada je pobijedila ikona. Ali, mi se sjećamo sabora i brojanice svetih ljudi koji su do mučeništva branili istinu da je Bog postao čovjek. Sa kratkim primirjima, ikonoborstvo je trajalo stotinu godina. Neka nam to bude za utjehu, jer misilim da smo i mi u gonjenju ikona primakli stotu.

Nikada ni sa jedne katedre nije krenula tako uzvišena nastava; iz usta stotine hiljada odjekuje poruka: da smo slika i prilika Božija, da znamo od kuda smo i kuda smo krenuli, da mi pripadamo Crkvi a ne Crkva nama, da se otadžbina voli, a ne rasipa, da je amanet predaka svešteno nasleđe… Odjekuje poruka da se više treba pokoravati Bogu nego ljudima. Sve ovo nije stvar bilo koje ideologije već hrišćanskog vaspitanja i tradicije.

Podoficir Vojske Crne Gore udaljen iz službe zbog učešća na litijamahttps://t.co/GjI6EQLMuj
— VOSTOK vesti (@vostokvesti) March 10, 2020

Ljudi su danas u potrazi. Koleba ih plima riječi i osjeka djela. Znaju formulacije, ali ne mogu da ih dovedu u vezu sa svojom životnom potrebom. U svakom čovjeku postoje dvije sile- sila relacije i ljubavi i sila mržnje i izolacije koje stalno ratuju u nama.

Čovjek nažalost nije glavna vrijednost savremenog svijeta. Savremeni svijet se množi i raste brojem, ali ne ljepotom i darom života. Današnji čovjek nije u stanju da objasni ni porijeklo svoje muke, ni uzrok svoje sreće. Podjednako su nesrećni bogataši i siromasi. On nema pojmove kojima bi mogao da razjasni pustoš u sebi i opustošenje tvari. Ne može da kaže bilo šta o rajskom stanju koje je nekada iskusio u sebi, i vidio oko sebe “on se, samo, sjeća ranijeg balženstva”.

Mitropolit Amfilohije: Narod koji se sabira na litijama je izvorni narod Crne Gore koji nastavlja djelo svojih predaka i čuva one svetinje koje su mu preci ostavilihttps://t.co/BwdPRe2S6X
— VOSTOK vesti (@vostokvesti) March 9, 2020

Svijet i dalje strada od mržnje, egoizma, fanatizma, gladi, ratova svih vrsta i lažnog dobra koje često zlu obezbjeđuje pobjedu. Odavno živimo djelićima i odlomcima hrišćanstva ili po proizvoljnim izborima iz njega. Isto tako i rodoljublja. Ali od djelića i odlomaka nikada se ne može načiniti nešto cjelovitije.

Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko unakaziti i zbuniti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu toliko otančaju i oslabe da takav narod ne može više da razlikuje, ne samo dobro od zla, nego i svoju spostvenu korist od očigledne štete.

Ponekad se čovjek pita da nije duh većine, a naročito balkanskih naroda, zauvijek otrovan i da možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.

Mitropolit Amfilohije: Crkva je kroz vjekove gonjena i progonjena, tako je i danashttps://t.co/kfkFaYphM0
— VOSTOK vesti (@vostokvesti) March 8, 2020

Prošlo je dvije hiljade godina od trenutka kada se svijetu javio njegov Sazdatelj. Ljudskim tijelom i našim jezikom on nam je govorio o Božanskom biću. Ono što je tada čovjek čuo i zapisao – je Sveto Pismo, a ono što je vidio i naslikao- je ikona. No do dana današnjeg svi koji su u Njega povjerovali muče se oko savladavanja ovog otkrovenja. On se ne stidi da nas naziva braćom, no koliko puta smo sa Petrom izjavili zaista ga ne poznajemo. Pa nam je s toga i bilo “ko neće brata za brata, oće tuđina za gospodara”.

Od kada su ljudi sramotnom smrću ubili Boga, otpočeo je kult čoveka. Sve je u čovjeku, sve je radi čovjeka. One koje drukčije vjeruju ubijaju. Posljedice ovog novog pada su: čovjek je postao rob države koju stvara i za koju gine, rob nauke- uglavnom relativne, rob svojih filosofija i ideologija, rob mašina koje stvara. Čovjek postaje uvjeren da nije ništa drugo nego djelić jedne mašine, karika u mehanizmu proizvodnje i potrošnje. Za čovjeka kome su oduzeli Boga, a onda i prirodu rečeno je “čovjek izgnat za vrata čudestvah, on sam sobom čudo sačinjava”.

Vazda savremen poziv: poznaj samoga sebe, u primjeni u životu znači: poznaj svoju okolinu u kojoj trebaš da djelaš i živiš, poznaj svoju zemlju, poznaj svoju prirodu, svoj narod sa njegovom dušom, načinom života i potrebama. To je ono što bi svi trebalo da znamo i što u glavnom ne znamo. A kakvo bi bilo blaga i za nas i z acijelo duštvo, kada bi smo se potrudili da spoznamo sve to barem ovde u podneblju, u djeliću podneblja gdije nas je sudbina smjestila. Onda i dijalog nije samo kurtoazna forma razmjene mišljenja, nego je dijalog način našeg postojanja. Za istinskog vjernika dijalog čini suštinu njegovog bića.

Praznici su zato i dati čovjeku da predahne od onog običnog i svakodnevnog i da, pogružavajući se u molitvu i podsjećajući se na velika djela božija, pribira snagu za dalji put, dalje žrtve i dalja uzdizanja. Opšte je uvjerenje da se savremeni čovjek zabavlja , ali ne slavi, razgaljuje se- ali se ne raduje. Poslanje Crkve jeste da pruži dar praznika, ljubavi, radosti, zajednice, bogatstvo praznovanja života i životnost praznika, koje je Bog utisnuo stvaranjem, obnovio sa spasenjem i koji se produžava u Liturgiji. Hrišćanin nema potrebe da prati kalendar da bi praznovao. On cjelokupni život provodi kao svijetli praznik, ukrašavajući se dobrim djelima i bogateći se čestitim životom. Poklonjenje Bogu ne ponižava čovjeka, već prije svega dovršava njegovo biće i uzdiže ga.

Mi hrišćani moramo imati preciznu skalu vrijednosti, po kojoj je Bog iznad svega i po kojoj se potrebe čovjekovog duha nalaze iznad svega. Hrišćanstvo je čovjeka uzdiglo na nedokučivu visinu, osnažilo čovjeka, u osnovu međuljudskih odnosa postavilo ljubav umjesto nasilja i regulisanja tih odnosa sitničavim spoljašnjim propisima. Iste vrijednosti koje utemeljuju svakog od nas kao ljudsko biće, položene su u temelje zajednice i države u kojoj živimo.

Crkva nije nacionalna. Crkva je nadnacionalna. Crkva je jedan narod, a taj narod su hrišćani.

Gospod je rekao ljubite neprijatelje svoje. Ove riječi predstavljaju samo srce hrišćanskog života. U koliko srce kuca, čovjek je živ, a u koliko je srce stalo, nema više čovjeka, već ostaje samo leš. Leš još neko vrijeme može da sačuva sličnost sa živim čovjekom, ali veoma brzo počinje da truli i da se raspada. Tako se i hrišćanstvo bez zapovijesti o ljubavi prema neprijateljima pretvara u leš. Ljubav prema neprijateljima ključ je za razumijevanje tajne hrišćanstva. To je svjetlost koja oblistava najveće dubine Jevanđelja. Ljubav prema neprijateljima predstavlja vrata koja vode u svetinju nad svetinjama hrišćanske crkve. Gospod je rekao da sav zakon i proroci vise o dvije zapovijesti, zapovijesti o ljubavi prema Bogu i o ljubavi prema čovjeku. U ovoj novoj zapovijesti, o ljubavi prema neprijateljima, nalazi se duh Novog zavjeta. U tim riječima je na neki način skoncentrisana moralna sila Jevanđelja.

Crkva ukoliko ne želi da iznevjeri sebe, ne može a da ne pokuša da politiku i civilno društvo nadahne Jevanđeljem. Crkva i društvo nijesu jednogodišnje biljke da bi se o njima i njihovomo međusobnom odnosu olako raspravljalo.

Država i Crkva, jednostavno rečeno, ne mogu bez međusobne komunikacije sviđalo se to ili ne sviđalo vođama. Mi živimo na istom mjestu, istom svijetu i okrenuti smo jedni drugima. Ako neko i misli da je moguće reći da Crkva nije dio države ipak je nemoguće reći da Crkva nije dio društva i da ne treba da se pita u mnogim važnim pitanjima života pojedinaca i života društva. Vrijednosti na kojima je zasnovana porodica evropskih naroda – poštovanje ljudskog dostojanstva, sloboda, demokratija, jednakost, vladavina prava i zaštita ljudskih prava- nadahnute su i oblikovane hrišćanstvom. Evropska društva hrišćanskom nasleđu duguju mnogo više od vjerskih ubjeđenja. Ako rastočimo ili odbacimo svoju zajedničku kulturnu očevinu, nikakva organizacija i planiranje od strane najvećih umova neće moći, ni da nam pomognu, ni da nas približe jedne drugima.

Društva i države treba da Crkvu i religiju prihvate kao pozitivnu vrijednost i javno dobro. Bez prisustva Crkve strašno je i zamisliti budućnost. Crkva ima zadatak da pred svijetom svjedoči Jevanđelje i dolazak Carstva Božijeg. Crkva živi u istoriji i ne može odnosno ne smije biti ravnodušna prema njoj, jer je misija Crkve spasenje čitavog svijeta.

Društvu je prijeko potrebna ravnoteža na relaciji Bog – čovjek, ličnost- zajednica, lokalno – univerzalno. Ta ravnoteža je nemoguća bez hrišćanske vizije i stila života, naročito danas kada se ukidaju granice između istine i laži, dobra i zla.

Ako nam je prošlost zamagljena, budućnost neizvjesna – kako da živimo na razvalinama sadašnjosti?

Ne živimo, niti je čovjek ikada živio u svijetu apsolutne pravde, već u svijetu manje ili veće nepravde. Ali nije dobro, u ime ničega, udarat na vlastito biće donoseći zakon kojim je većini učinjena nepravda, a manjini nije učinjena pravda. Valtazar Bogišić, skupljajući građu za od svih hvaljen zakonik, obilazio je Crnu Goru da čuje što o tome narod misli. Čuo je i zapisao: « Čovjeku koji u svojoj kući nepravdu čini, van nje niko ne vjeruje»

Jedna od najvećih grešaka koju mnogi ponavljaju jeste mogućnost uzdržavanja od učešća u društvenom životu i ako su čovjeku političke radnje često dvosmislene i prljave.

U stvari, uzdržavanje od učešća u društvenom životu, označava pasivnu, nesavjesnu i neodgovornu podršku bilo kome ili onome koji će doći da vlada. Često pogrešni ljudi dolaze na vlast u pogrešno vrijeme, baš zbog toga što je većina ravnodušna .

U slobodnom društvu država ne upravlja poslovima ljudi, ona uređuje pravdu među ljudima koji vode svoje sopstvene poslove.

Tri velike vrijednosti – mir, sloboda i pravda, jedine su neophodne osnove civilizacije koje vlada mora da obezbjedi. Mir, sloboda i pravda nošeni krilima ljubavi su neophodni, ne samo za velike vjerske tradicije, nego i za svaku ozbiljnu državu, ma koliko sekularizovanu.

Samo će rod u kome zavlada civilizacija ljubavi moći da se nada istinskom i dugotrajnom miru.

Vratimo riječi ljubav njen puni i duboki smisao!

Podržimo jedni druge, jer su vremena takva da je lako izgubiti dušu i obraz!

Nadahnuti današnjim praznikom pođimo sa vjerom da će ikona našeg bića, ma koliko daska napukla i boja potamjela, opet zasijat prvobitnom ljepotom. Moguće je to Bogu koji nas je iz ničega stvorio.

Mitropolija