Početna stranica > Novosti
Nalazimo se u u Podgorici, u Nemanjinoj Ribnici, na velikom mjestu. Nalazimo se na mjestu jednoga Zavjeta. Današnjica je uglavnom opijena identitetima, ljudi paradiraju identitetima, ljude se bore za identitete, ljudi se mrze zbog identiteta. Ali identiteta ima raznih, čak u svakome od nas ima i može biti nekoliko osjećaja pripadanja: porodici, gradu, naciji, jeziku, državi, vjeri, Crkvi. Međutim, nijesu identiteti mjera čovjekova, nego Zavjet. Najprije: Zavjet Boga Isaka, Avrama i Jakova, a najviše i najprije, za nas pravoslavne hrišćane, Zavjet između Novoga Izrailja Crkve Božije i Boga našeg u Krvi i Vaskrsenju Sina Božijega. Taj Zavjet su zatim živjeli, i u naš život pretočili, Sv. Apostol Pavle i kroz vijekove nastavljali ravnoapostolni Sveti Jovan Vladimir i Sveti Vladimir, knez i krstitelj Rusi, Sveti Simeon Mirotočivi, čij spomen danas proslavljamo, raški, zetski i ribničko-podgorički i sin njegov Sveti Sava.To je Zavjet da neće ostati nijedan kutak vaseljene neprosvjećen svjetlošću Hristovom koja prosvećuje sve i svja, Zavjet da neće ostati ni Stari Ras ni stara Rus bez Duha Svetoga. To je zato uvijek jedan jedini, istovjetni Zavjet, nemanjićki, svetosavski i svetovladimirski. Taj Zavjet je mjera svakog identiteta i svake države i svakog političkog uređenja. Ne ratuje Sveti Sava ni sa kim po sebi, kao što odavno ne ratuje ni Sveti Vladimir knez naš. Narodi i države, zakoni i ustavi, ratuju ili uzimaju blagoslov od tih Svetitelja i sami se opredjeljuju za taj Zavjet i odnos ka njemu. A istorija je pokazala da, i pored privremenih uspjeha, čak velikih, ratovanja protiv tog Zavjeta, nijedna država i carstvo nijesu izdržali tu borbu, a da se nijesu sami u sebi okrunili, nemajući utemeljenje u onom vječnom i nadvremenitom. Nadvječan je naš predivni Hristos, a vječno i vječito samo ono na Hristu, Svetom Savi, Svetom Simeonu, Svetom Vladimiru Kijevskom i Svetim Antoniju i Teodosiju kijevo-pečerskim sazidano. Naše „ko jesmo“ određeno je tim Zavjetom koji je dat na ovom mjestu, ono „ko jesmo“ određeno je time šta su naši sveti preci učinili prihvatajući i šireći blagoslov Božiji, blagoslov Crkve. Tako je započeo naš zajednički put, put koji je mjera i Srbije i Republike Srpske i Crne Gore, i Rusije i Ukrajine i Bjelorusije i Grčke i Rumunije i svake zemlje i svakog carstva. Ono „ko jesmo“ određeno je time „kakvi jesmo“. A mi smo danas srećni, jer smo zajedno u tom Zavjetu i sreći. U toj sreći nema razlike i razdvajanja. U isto vrijeme smo ovdje, na Nemanjinom gradu, kod kuće, doma, baš kao što smo kod svoje kuće, doma, kada odemo u Sveto Kijevo. Svoji smo i naše su crkve i ostroška svetinja i Sveto Počajevo.
Jedina mala sjenka u našoj sreći i ljubavi jeste jedna nerazumna potreba naše braće da isparcelišu i privatizuju Carstvo Božije na zemlji. Kako da čovjek ne bude tužan, dokle god ima ljudi koji se osjenjuju krsnim znakom, a koji smatraju da postoje granice među pravoslavnoim narodima i njegovim svetinjama, tužna i nesrećna braća naša koja nikako da pojme da se svetinje ne posjeduju već Sveti Bog posjeduje sve ljude, pa je svetinja mjera našeg življenja, a nijesu naše želje mjerila svetinjama. Tako su u januaru 1992. u Černovicama ljudi znali da se svetinje brane tako što braniš „svetitelja“, čovjeka koji nije samo nominalno „svetietelj“, kako naša slovenska liturgijsko-jezička tradicija naziva svakog episkopa, već jeste čovjek koji živi životom svjedočenja svetosti i osvećenja svakog napora ljudskog. Ako su napadi i tužni progoni Crkve započeli u Ukrajini 1992, da bi se samo prenijeli 2020. u Crnu Goru, onda je i naša borba za svetinje zapravo započela već tada. A možda je i ona započela još prije osam vijekova, pa te molimo, Sveti Simeone Mirotočivi, oče i zemljače naš, i tebe, Sveti Savo, oče i zemljače naš, dajte mir Vukanu i Stefanu, da se bratska zađevica ne pretvori u omrazu, već u podsjetnik jačine bratske ljubavi. I tebe molimo, Sveti kneže Vladimire, da ponovo budeš sa nama, da se sinovi tvoji ne svađaju da li si kršten na Hersonu ili na kijevskom Hreščatiku, već sve sinove tvoje saberi i učini da pobacaju u Dnjepar idole novca, vlasti, moći, politike, radi kojih se krv bratska proliva i djeca tvoja plaču. Neka Sveti Ras i Sveta Rus, Ribnica i Kijevo, budu svjedoci da je sila zavjeta, sila ljubavi, jača od omraze i uvrjeđenosti, podjele i posesivnosti.
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Ostale novosti iz rubrike »
Prota Darko Đogo u Podgorici: Susret u krsnim hodovima je susret i sreća vaseljenskih razmjera
01.03.2020. god.
Svetosimeonovska besjeda protojereja-stavrofora dr Darka R. Đoga, vanrednog profesora PBF Svetog Vasilija Ostroškog, Univerziteta u Istočnom Sarajevu, izgovorena u Podgorici, 29. februara, 2020. godine:
Vaša preosveštenstva,
Časni oci,
Draga braćo i sestre u Hristu,
Stara srbska riječ „sreća“ dolazi od još starije riječi srešta, koja označava susret. Sreća – to je susret, susret je naša jedina sreća. Evo nas upravo u takvom jednom susretu danas u Podgorici, u Nemanjinoj Ribnici. To je susret u jednom Božijem danas kada pokazujemo da sve što se tiče jedne ćelije i jednoga oka Tijela Hristovog, dotiče se cijelog tijela i kroz svetotajinski krvotok prolazi kroz srce i um cijele Pravoslavne crkve, ma gdje ona prebivala.
Mitropolija: Molebani i litije, nedjelja, 1. marta – najavehttps://t.co/8wKLlN9icy
— VOSTOK vesti (@vostokvesti) March 1, 2020
Nalazimo se u u Podgorici, u Nemanjinoj Ribnici, na velikom mjestu. Nalazimo se na mjestu jednoga Zavjeta. Današnjica je uglavnom opijena identitetima, ljudi paradiraju identitetima, ljude se bore za identitete, ljudi se mrze zbog identiteta. Ali identiteta ima raznih, čak u svakome od nas ima i može biti nekoliko osjećaja pripadanja: porodici, gradu, naciji, jeziku, državi, vjeri, Crkvi. Međutim, nijesu identiteti mjera čovjekova, nego Zavjet. Najprije: Zavjet Boga Isaka, Avrama i Jakova, a najviše i najprije, za nas pravoslavne hrišćane, Zavjet između Novoga Izrailja Crkve Božije i Boga našeg u Krvi i Vaskrsenju Sina Božijega. Taj Zavjet su zatim živjeli, i u naš život pretočili, Sv. Apostol Pavle i kroz vijekove nastavljali ravnoapostolni Sveti Jovan Vladimir i Sveti Vladimir, knez i krstitelj Rusi, Sveti Simeon Mirotočivi, čij spomen danas proslavljamo, raški, zetski i ribničko-podgorički i sin njegov Sveti Sava.To je Zavjet da neće ostati nijedan kutak vaseljene neprosvjećen svjetlošću Hristovom koja prosvećuje sve i svja, Zavjet da neće ostati ni Stari Ras ni stara Rus bez Duha Svetoga. To je zato uvijek jedan jedini, istovjetni Zavjet, nemanjićki, svetosavski i svetovladimirski. Taj Zavjet je mjera svakog identiteta i svake države i svakog političkog uređenja. Ne ratuje Sveti Sava ni sa kim po sebi, kao što odavno ne ratuje ni Sveti Vladimir knez naš. Narodi i države, zakoni i ustavi, ratuju ili uzimaju blagoslov od tih Svetitelja i sami se opredjeljuju za taj Zavjet i odnos ka njemu. A istorija je pokazala da, i pored privremenih uspjeha, čak velikih, ratovanja protiv tog Zavjeta, nijedna država i carstvo nijesu izdržali tu borbu, a da se nijesu sami u sebi okrunili, nemajući utemeljenje u onom vječnom i nadvremenitom. Nadvječan je naš predivni Hristos, a vječno i vječito samo ono na Hristu, Svetom Savi, Svetom Simeonu, Svetom Vladimiru Kijevskom i Svetim Antoniju i Teodosiju kijevo-pečerskim sazidano. Naše „ko jesmo“ određeno je tim Zavjetom koji je dat na ovom mjestu, ono „ko jesmo“ određeno je time šta su naši sveti preci učinili prihvatajući i šireći blagoslov Božiji, blagoslov Crkve. Tako je započeo naš zajednički put, put koji je mjera i Srbije i Republike Srpske i Crne Gore, i Rusije i Ukrajine i Bjelorusije i Grčke i Rumunije i svake zemlje i svakog carstva. Ono „ko jesmo“ određeno je time „kakvi jesmo“. A mi smo danas srećni, jer smo zajedno u tom Zavjetu i sreći. U toj sreći nema razlike i razdvajanja. U isto vrijeme smo ovdje, na Nemanjinom gradu, kod kuće, doma, baš kao što smo kod svoje kuće, doma, kada odemo u Sveto Kijevo. Svoji smo i naše su crkve i ostroška svetinja i Sveto Počajevo.
Mitropolija: U Svetosimeonovskoj litiji u Podgorici oko 100 000 vjernikahttps://t.co/D3fVJQWf99
— VOSTOK vesti (@vostokvesti) February 29, 2020
Jedina mala sjenka u našoj sreći i ljubavi jeste jedna nerazumna potreba naše braće da isparcelišu i privatizuju Carstvo Božije na zemlji. Kako da čovjek ne bude tužan, dokle god ima ljudi koji se osjenjuju krsnim znakom, a koji smatraju da postoje granice među pravoslavnoim narodima i njegovim svetinjama, tužna i nesrećna braća naša koja nikako da pojme da se svetinje ne posjeduju već Sveti Bog posjeduje sve ljude, pa je svetinja mjera našeg življenja, a nijesu naše želje mjerila svetinjama. Tako su u januaru 1992. u Černovicama ljudi znali da se svetinje brane tako što braniš „svetitelja“, čovjeka koji nije samo nominalno „svetietelj“, kako naša slovenska liturgijsko-jezička tradicija naziva svakog episkopa, već jeste čovjek koji živi životom svjedočenja svetosti i osvećenja svakog napora ljudskog. Ako su napadi i tužni progoni Crkve započeli u Ukrajini 1992, da bi se samo prenijeli 2020. u Crnu Goru, onda je i naša borba za svetinje zapravo započela već tada. A možda je i ona započela još prije osam vijekova, pa te molimo, Sveti Simeone Mirotočivi, oče i zemljače naš, i tebe, Sveti Savo, oče i zemljače naš, dajte mir Vukanu i Stefanu, da se bratska zađevica ne pretvori u omrazu, već u podsjetnik jačine bratske ljubavi. I tebe molimo, Sveti kneže Vladimire, da ponovo budeš sa nama, da se sinovi tvoji ne svađaju da li si kršten na Hersonu ili na kijevskom Hreščatiku, već sve sinove tvoje saberi i učini da pobacaju u Dnjepar idole novca, vlasti, moći, politike, radi kojih se krv bratska proliva i djeca tvoja plaču. Neka Sveti Ras i Sveta Rus, Ribnica i Kijevo, budu svjedoci da je sila zavjeta, sila ljubavi, jača od omraze i uvrjeđenosti, podjele i posesivnosti.
Ono što se danas dešava u Crnoj Gori jeste obnova jednog davnog zavjeta koji nije samo svetosavski, već i svetovladimirski, svepravoslavni. Ovo je sreća, susret u krsnim hodovima, susret vaseljenskih razmjera. Vaseljena nije kvantitativni, količestveni već kvalitativni, kačestveni pojam – univerzum može biti oznaka za samoću i pustinju nepreglednih zvijezda, ali ono što univerzum čini vaseljenom jeste vaseljenska ljubav, naš Hristos Bog, življenje te ljubavi koja osvećuje i osmišljava sve stvoreno u vaseljeni. Upravo radi vaseljenske žrtve i vaseljenskog bogoslovlja Svetog Grigorija Bogoslova, mi volimo Crkvu kojoj je on jedno vrijeme služio. Radi vaseljenskih zlatnih usta Zlaousta, mi volimo Crkvu Carigrada. Ne postoje vaseljenska jurisdikcija, vaseljenska aroganicja, vaseljenska pretenzija – sve to je suprotno od istinske vaseljenskosti. Danas se u Podgorici i cijeloj Crnoj Gori rađa ili, bolje rečeno, obnavlja istinska pravoslavna svetosavska vaseljenskost, koja nije nikakav administrativni već bogoslovski pojam. U takvoj svetosavskoj i svetovladimirskoj vaseljenskosti, jedina mjera jeste mjera Hristova, mjera ljubavi i služenja.
Zato, draga braćo i sestre, dozvolite mi da primivši danas blagoslov od Blaženoga Mitropolita Onufrija, završim ovu Svetosimeonovsku besjedu riječima velikog savremenog kijevskog pjesnika, koga sam na sreću imao prilike da upoznam prilikom mog prvog putovanja u Kijev, akademika Borisa Olejnika:
Osіnivšisь triperstяmi,
u vіrі – єdinі,
Mi ukrіpimo zladoю
dušu і plotь!
І яkщo navіtь svіt
nas polišitь, яk ninі, –
Mi – nezbornі, bo z nami
Gospodь!
Osjenjeni troprstijem
U vjeri zajedno
Ukrjepimo usred zlobe i dušu i plot
I ako nas sav svijet sada
Zaboravi bijedno
Neka nam je svejedno
S nama je Gospod
- Izvor
- Tanjug
- foto: © Mitropolija/ vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Ostale novosti iz rubrike »
- Prodacu stan kad odem u penziju i preko Solis-a potraziti plac na Fruskoj Gori da napravim sebi nest
- Ako je auto previše star popravke će koštati puno. Bolje ga je prodati i uzeti novi polovni. Loše je
- Gdje idemo sada? Biblija kaže: "U propisano vrijeme [kralj sjevera = Rusija] će se vratiti" (Danij
- Bravo! Vranje je divan grad, Vranje ima dusu... Bravo, Sladjo!
- Pozdrav za umetnicu. Slike su divne i krase moj dom u Beogradu.