Vladika Metodije u Kotoru: Svetosavlje put koji vodi u život

26.01.2020. god.

Svojevrsna kriza civilizacije i svijeta, i čovjeka u tom svijetu, koja je zahvatila cio 20. i kulminirala u 21. vijeku, logična je posljedica istorijskih kretanja, prije svega izrazitog udaljavanja i potiskivanja izvorne hrišćanske nauke i ulaska u tzv. “post- hrišćanski svijet”, svijet lažnih učenja i iskrivljenih vrijednosti, poručio je večeras u besjedi na Svetosavskoj akademiji u prepunoj crkvi Svetog Nikole u Kotoru Preosvećeni Episkop dioklijski g. Metodije.

On je rekao da je Sveti Sava učinio sve da izrastemo u narod Božiji, Novi Izrailj, kako bismo se oteli svakom ropstvu – „Puta koji vodi u Život bio si i jesi učitelj, Svetitelju Savo“.

„Svezavši svoj identitet Hristom i upodobivši svoje lice Obrazu Hristovom, najmlađi Nemanjin sin Sava Nemanjić nas vodi putem Hrista u život koji je Hristos. Taj put sazrijevanja našeg naroda do njegovog istorijskog i duhovnog punoljetstva ovjenčanog Hristom, Put koji vodi u Život, ta filosofija Života, kako je naslovio Ava Justin – to mi danas zovemo Svetosavljem.

Svetosavlje je ikona ovaploćene božanske ljubavi koja daje smisao i dušu Savinom svetom djelu – ohristovljenju svoga roda i naroda. Na taj način je pravoslavno Svetosavlje postalo suština istorijskog opstanka srbskog naroda i slaveći Svetog Savu slavimo radost svog trajanja i klicamo učitelju najviših vrijednosti koje potvrđuju jedan narod koji rađa svece. Ono prvo i najvažnije što nam je Sveti Sava dao i prenio jeste živo prisustvo Božije kroz ikonu i Liturgiju na bogoslužbenom jeziku našeg naroda držeći opitno da je liturgijski etos suština hrišćanskog identiteta i preduslov sjedinjenja sa Hristom. Učeći nas liturgijskom, evharistijskom i pričasnom odnosu kao blagoslovu i zalogu budućnosti koji, po Savinim riječima, ako sačuvate, bićete blaženi od Boga u vijekove vi koji ste primili vjeru Božiju i sačuvali je u čistoti“, kazao je vladika Metodije.

Sljedujući učenju Svetog Save, pojašnjava i krizu identiteta srbskog naroda i svakog pojedinca u njemu, što prepoznaje upravo kao krizu poistovjećenja sa Isusom Hristom.

„Sva naša stradanja, lutanja i otpadanja prije svega su posljedica kidanja odnosa sa Bogom ljubavi, a samim tim i sa njegovim Ravnoapostolnim arhijerejem i pastirom Savom. Jedino se Evharistijom možemo u potpunosti poistovjetiti sa Hristom i sa svetima Njegovim. Jedino tako možemo obnavljati Sveti uslov identiteta, svetosti i utemeljenja u sili Božijoj. Napuštajući Liturgiju odvezali smo svoje duše iz mirne luke roditeljskog doma i ispratili ih poput bludnog sina bezobalnim morima tuge i stradanja. Naš identitet duboko je vezan za Liturgiju i ukoliko se od nje odvojimo izgubićemo liturgijsko viđenje svijeta, i to će vandalski izbiti krajeugaoni kamen kao oslonac i temelj naših života. Na kraju, time se i sam identitet jednog bića i jednog naroda mijenja ukoliko se mijenja odnos na kom je taj identitet izgrađen. Ali izazovi su veliki“, rekao je Preosvećeni Episkop Metodije.

Svojevrsna kriza civilizacije i svijeta, i čovjeka u tom svijetu, koja je zahvatila cio 20. vijek i kulminirala u 21. vijeku, logična je posljedica istorijskih kretanja, prije svega izrazitog udaljavanja i potiskivanja izvorne hrišćanske nauke i ulaska u tzv. “post- hrišćanski svijet”, svijet lažnih učenja i iskrivljenih vrijednosti.

„Kriza hrišćanstva u Evropi je u stvari kriza same Evrope. Sekularizam je danas u krizi jer je već dugo zanemareno jevanđelsko pravilo Bogu Božije, caru carevo, što je osnovna definicija sekularizma. Danas neki od cara nastoje da naprave Boga, a od Boga cara. I ovdje se sjetimo riječi Svetog vladike Nikolaja Velimirovića da je jedina prava revolucija, ona hrišćanska koja nas podstiče da se mijenjamo iznutra i da su sinovima Božijim nazvani ne oni koji brata osude nego oni koji mir grade. Mnogi su uzroci i razlozi devijacija, te krivci za krizu sadašnjeg društva koje korača putem grijeha i otpadništva od Hrista nisu samo moderni bezbožnici i bogohulnici, nego i hrišćani zatvoreni u sopstveni svijet samodovoljnosti i gordosti, otkinuti i otuđeni od Boga i Liturgije kao živog sjećanja na Sina Božijeg, Sina ljubavi i sabornosti, a to znači i Svetosavlja. Jer, osnov napretka jednog društva, odnosno bratstva, jeste međusobna ljubav. Jer Hristos uzakonjuje i zapovijeda upravo ljubav prema drugima i o ljubavi vise sav zakon i proroci. Nije nimalo lako u atmosferi poput ove u kojoj se kao društvo već izvjesno vrijeme nalazimo, da svako od nas bar na trenutak zastane i zagleda se u tamnu stranu svoje ličnosti i svoga postojanja. I biće u pravu koji ako nam kaže, ko je u ovom svijetu bez grijeha neka prvi baci kamen i njemu ću račun da položim? Ipak, Rana koja se krije sporo i teško zacjeljuje, veli Ivo Andrić, te smo mi svoje rane otkrili jer svako odlaganje produbljava probleme i produžava opštu agoniju, a ovi se računi, braćo mila, ne polažu samo ljudima. Ovdje se sjetimo Josifa iz istoimenog romana Tomasa Mana kojega su braća bacila u bunar. Zatočen i survan u bezizlaz, Josif u toj strašnoj situaciji počinje da sazrijeva i najprije da skida sa sebe breme infantilne tribalne narcisoidnosti. Mi, ovdje i danas, ne znamo koliko je naš bunar dubok, ali ne budemo li se poput Josifa kroz ovu mjeru stradanja usavršili i sazreli, teško ćemo svjetlo sa dna bunara ugledati“, poručio je vladika Metodije.

Kako navodi, prema izvornom grčkom značenju riječi, kriza označava preokret, obrt, nastupanje odsudnog trenutka ili još i sud, riječ koju ovih dana često čujemo.

„Kriza koju danas uoči Savindana proživljava naše društvo upravo kroz život i djelo Svetoga Save, dobijaju svoj puni smisao. Vladika Nikolaj u svom osmom Misionarskom pismu upravo i nastoji na ovom značenju riječi i vjerovatno je u pravu, jer zar nije svaka jača kriza u čovjeku ili društvu, kao i u prirodi, neka vrsta suda Božjeg koji Bog popušta na ljude da bi ih probudio, osvjestio, oduhovio i k Sebi povratio?! Pomenuto misionarsko pismo završava se riječima: Kaži i ti, časni oče, sud Božji, mjesto kriza, i sve će ti biti jasno. Nemamo li dovoljno religijskog identiteta, nacionalni poraste do fanatizma i cijelo biće narodno potopi se pred bujicom egocentrizma i ravnodušnosti. Jedan od vidova krize našeg doba jeste pojava patologije duha vremena koja proizilazi iz ljudske egzistencije i počiva na konfliktima savjesti, na sukobima vrijednosti, na egzistencijalnoj frustraciji i egzistencijalnoj praznini, što razumijemo kao ozbiljno oštećenje volje za smislom u današnjeg čovjeka, a koja je najdublji i zapravo osnovni pokretač svake ljudske djelatnosti“, istakao je vladika.

Zato se postavlja pitanje, nastavlja dalje, kako da taj čovek i to društvo, teško pogođeno i ranjeno, opet povrati volju za smislom.

„Svaka je kriza i svaki Josifov bunar u koji je bačen ili je pao, u stvari šansa za preobražaj, za ispovijest i pokajanje. Sve je to prilika za korjenito preispitivanje koje traži od nas dorastanje, uzrastanje, progres i Hristu upodobljavanje. Preispitivanje svake pojedinačne ličnosti i društva u cjelini, preispitivanje duhovnosti i sabornosti, preispitivanje istorije i prosvjete, preispitivanje vlasti crkvene i državne, preispitivanje nas i sadašnjosti naše. Ne sumnjam i znam da je čovjekov put ispunjen krizama, manjim i većim, da je najčešće trnovit, katkad bez orijentacije i klonutog duha kada ne vidimo ni smisla i ni rješenja, pa ipak, ako smo ispunjeni vjerom, nadom i ljubavlju, ako smo po uputu našeg oca Svetog Save svepričasnici u sveljubavi, Ekonom koji upravlja našim životima prosijaće smislom grijući i milujući vječnog prosjaka na putu izmeću dva života.

Uvjeren sam i kao hrišćanin i kao sveštenik da nijedna kriza, psihička ili fizička, pojedinačna ili društvena, nijedna krupna nesreća koja nas snađe nije došla iznenada. O ovoj istini još je otac medicine, slavni grčki ljekar Hipokrat napisao: Bolest ne dolazi odjednom, iz vedrog neba, nego je posljedica dugog niza malih neznatnih grešaka koje se nadovezuju jedna na drugu i rastu kao valjajuća grudva snega, dok se jednog dana ne svale na glavu grešnika. Kriza je onaj nagao preokret, na bolje ili na gore, koji odlučuje o daljoj sudbini bolesnika. Ali, ako je za utjehu i nama danas, Kriza je blagotvorna , dok se stabilizatori krize moraju potražiti u dugotrajnoj čovjekovoj istoriji i to bi se pitanje valjalo teološki formulisati. Naš odgovor ide upravo u tom pravcu i obratićemo se, poput Svetog Save, riječima ap. Pavla – Koji hoće da se svi ljudi spasu i dođu u poznanje istine i Ne docni Gospod s obećanjem, kao što neki misle da docni; nego nas trpi, jer neće da ko pogine, nego svi da dođu u pokajanje“, naglasio je vladika Metodije.

Smatra i da su veoma uprošćene tvrdnje po kojima je mladi Rastko Nemanjić, sin velikog raškog župana Stefana Nemanje, svojeglavo donio odluku da ode u Svetu Goru, Bogorodičin vrt, i da se zarad monaškog života odrekne dvorskog sjaja i lakomislenog i mnogometežnog svjetovnog života.

„Tu romansiranost i uprošćenost u tumačenju Žitija Svetog Save donio nam je XIX vijek, koji je svu srpsku duhovnu obnovu zasnivao na romantici. Pisci prvih žitija govore da je Rastka vodila Božja volja za koju svi znamo da je dalekosežna, neprikosnovena i sveobuhvatna. Poznavanjem životopisa Rastka Nemanjića, Svetoga Save, upravo bismo termine poput navedenih: preokret, obrt, odsudni trenutak, mogli upotrijebiti opisijući silovitu i složenu promjenu koju je ovaj sveti čovjek posijao i ostavio u nasljedstvo svome rodu. Ni oluje, ni gromova, ne biva bez atmosferskih uslova, isto tako ne biva ni velikih događaja, presudnih preokreta i nijedna promjena nije došla sama od sebe. Ona je došla jer je sve bilo spremno za nju i za Njega. Sve će se, dakle, dogoditi u trenuću oka. I

sada nama kada pjevamo i pričamo djeci o Svetom Savi zvuči bajkovito priča o svetome princu koji je prošao put od dvorskog sjaja do monaške askeze, ali ne zaboravimo, ovako grandiozna djela morala su biti plod velikog preumljenja, velike potrebe, velikog povoda, velikog praska duha i na kraju velike krize. Krštenje jednog cijelog naroda isto je kao i krštenje Gospoda na Jordanu i ovakav događaj preumljenja cijelog jednog naroda isto je kao Preobraženje Gospoda na Tavoru, i ovaj dolazak jednog princa u manastir isto je kao rođenje Sina Božijeg u pećini. I zato, nije sve to ni tada, a ni sada, niti onda u Hristovo vrijeme, bivalo bez velike krize koja je najprije iznjedrila i rodila Sina Božijeg i dvanaest vijekova kasnije jedan kršteni narod na zemlji zasijanoj svecima“, rekao je vladika Metodije.

Prvobitna Crkva, ističe, nije bila nikakvo “dobrovoljno udruženje”, već “Novo društvo” i “Novo čovječanstvo”.

„Prvi hrišćani su na svoju pripadnost Crkvi gledali eksteritorijalno i vanvremenski, ali je kasnijim priznavanjem hrišćanstva za slobodnu religiju, ovakvo stanovište “razvodnjeno” i potisnuto od strane zemaljskog carstva. Po mišljenju Sv. Jovana Zlatoustog pobjedom hrišćanstva nisu se samo stvorili uslovi za širenje jevanđeljske istine, nego je opala i budnost hrišćana koji se udomljuju i počinju da misle na ovozemaljske stvari, zaboravljajući da su na svijet došli da bi se izborili za vječnost, a ne da bi uživali u sitnim zadovoljstvima. Jedine oaze čistog jevanđeoskog života postali su manastiri, kao vanteritorijalne države u ovom svijetu taštine.

Monah Sava, najčuveniji monah Svete Gore, zbog svoga porijekla i odricanja, zbog svoje posvećenosti Gospodu, zbog najvišeg poznavanja svetih knjiga i znanja mnogih jezika, izašao je na čuvenje i glas o njemu širio se sa Svete Gore. Taj glas je zvečao i velikodušnim obdarnicama koje je monah Sava činio svetogorskim manastirima, počev od Rusika i Vatopeda, pa sve put i do Jerusalima. Kud se đede car-Nemanje blago veli pjesma o silnom i nebrojenom blagu velikog gospodara rišćanskog Nemanje koje je Sava dijelio manastirima neštedice. Carevi zemaljski darivali su Crkvu Božiju znajući da smo bez Boga i bez utemeljenja u Bogu, kako ličnog tako i svenarodnog, nalik na gordošću naduvane mješine koje se probuše i izduvaju čim nalete na prvo trnje ovozemaljskih iskušenja. Osnov napretka jednog društva, odnosno bratstva, jeste međusobna ljubav i za to Sveti Sava navodi riječi Svetog apostola Pavla da se drže jedan za drugog kao zlatnom verigom i da se saude u jedno tijelo i pod jednu glavu, neimarstvom Duha. Kad su ljudi braća, onda im je sve zajedničko. I navodi sljedeće riječi, koje su po svemu sudeći parafraza Svetog Maksima Ispovjednika, da je početak grijeha; moje i tvoje; I neka se ne unese ova zla i prokleta riječ i tvoje veće i manje. To nikada da ne bude među vama, nikada. I mi smo dužni da sljedujemo tom žitiju.

Draga braćo i sestre, završimo i riječima Svetoga Save, našeg oca i učitelja, našeg molitvenika i žrtvenika pred Gospodom, riječima koje je izgovorio u svojoj bejsedi: O pravoj vjeri na saboru u Žiči na dan Svetog Cara Konstantina i Carice Jelene, 21. maja 1221. godine: Spasava vjera koja kroz ljubav djela, ili starosrbski prevod: Vjera je ona koja spasava kad kroz ljubav radi, jer samo tako može da bude savršen čovjek Božiji„, kazao je Preosvećeni Episkop dioklijski g. Metodije.

U bogatom muzičkom programu (Svetosavska himna, O srbska mlada nevina čeda, Himna SPD Jedinstvo…) nastupili su dječiji, omladinski hor (dirigent Ivana Krivokapić) i mješoviti hor (dirigent đakon mr Mihajlo Lazarević) SPD Jedinstvo.

Solisti: Aleksandra Magud, Katarina Krivokapić, Vojislav Marković, Nikola Vukšić, Anja Unkašević, Jovana Mršulja, Milena Mijanović, Una Pajić, Jelena Ojdanić.

Klavirska pratnja Ana Mihaljević, gitara Petar Bukilica, flauta Jovana Mršulja, kahon Milan Bukilica.

Recitator Mihajlo Stanišić.

Iznenađenje večeri bila je još jedna, s’pravom rečeno, himna, koju je Jedinstvo spremilo za jedan dan, ali od srca. Riječ je o pjesmi „Ne damo Svetinje“, koju naš narod ovih istorijskih dana pjeva širom Crne Gore.

Član SPCO Kotor Predrag Nikolić

Foto: Andrea Ševaljević
Mitropolija