Čečenija: Zemlja kula od kamena i stakla

Piše: Danijel Simić

Grozni je čist, uređen, disciplinovan grad; kao većina ruskih. Teheran kažem iz velike ljubavi, jer je Islamska Republika Iran najliberalnija država od svih bliskoistočnih, dubokoazijskih i afričkih islamskih režima. Tamo žene idu na fakultete i nemaju obavezu da pokrivaju lice. Za razliku od, recimo, američkog saveznika Saudijske Arabije, gdje teško mogu da se kreću bez pratnje, a kamoli voze kola ili glasaju.

Čečenija je još novovjekovnija, hibridnija, sa komunističkom predistorijom u pogledu na religiju i prava žene. O njoj prije puta znam sve. Onako, kako knjiški ljudi misle da znaju sve. Pratim još od srednje škole. Sjećam se na velikom odmoru u Gimnaziji,  obznanjujem da sam preko radija čuo vijest kako su ruske snage 1994. zauzele Grozni. Pišem grafit: Groznый je naš! U ratu zauzimajući stranu protiv islamizma, kao da mi Srbi imamo bilo kakve razmirice sa Čečenima. Čerkezi su već druga priča. Njih pamtimo kao podizvođače njemačkih kaznenih ekspedicija iz Drugog svjetskog rata, piše Dani(j)el Simić za Frontal.

Prvi snimak klanja čovjeka i odsijecanja glave, koji gledam posredstvom interneta prije ovog milenijuma, bio je upravo otuda. Ni Derventa, a ni Vukovar, kao artiljerijom razrušeni srbski gradovi u postjugoslovenskom krvoproliću, ne mogu da se porede sa postsovjetskim logističkim potencijalima u zaravnavanju Groznog. Taj grad je devedesetih bio sinonim za uništenost.

Preumoran sam. Nijesam spavao zbog Mitrovdana u Nevesinju. Valjda još samo mene pogađa do nesanice, kad se neko zapljune na Vojsku Republike Srpske. Sjedam, zakasnivši na onaj praskozorni, u autobus čija ruta prelazi samo jednu granicu. U Sremskoj Rači. I putujem duže nego od Beograda do Moskve. Preko osam sati. Ne računajući čekanje u presjedanju, duže nego do Groznog. Iz Banje Luke nema avion svaki dan za Beograd, kao iz Podgorice. Samo sam ja, od pristiglih iz drugih prestonica, došao autobusom do Beograda.
 

PREKO OBLAKA DO GROZNOG

Na Surčinu, uzimamo besplatne dnevne novine koje dijele stjuardese. Kommersantъ na naslovnoj ima članak o Srbiji. Kao, neće SAD uvoditi sankcije Srbiji, jer je kupila Pancir-S od Rusije.

Glava mi kljuca dok čekamo na Šeremetjevu, gdje je kineski i zvanično treći jezik na svim javnim natpisima. Pred let srećemo novinare Dimitrisa i Rikarda. Grk i Italijan, koji žive u Moskvi. Borim se sa snom. Borim se sa ruskim. Ogladnio i ožednio u redu za ukrcavanje. Čekam dosezanje krstareće visine i posluženje, kao supu na svadbi.

U avionu ima nosatih i bradatih. Ima kapica i mahrama. Odmah u redu iza mene, jedan u dresu Rusije i drugi ćelav i sa bradom. Bez brkova. Pričaju. Nije ruski. Prvi put u životu čujem čečenski uživo i neopisivo me podsjeća na arapski. Bez obzira što Čečeni, kao Grci, Gruzijci ili Jermeni; nemaju bližih jezičkih srodnika među indoevropskim narodima. Pa, samim tim, ni bilo kakve veze sa arapskim jezikom. Osim vjerske.

Gledati se kroz prozor nema šta. Sem oblaka. Dole negdje je Voronjež. O fotografiji ne mislim. Pišem u telefon, pa osjetim da sam zaspao. Onda dugo gledam u riječ. Ne razumijevajući je i ne znajući šta sam htio da kažem. Domaćin nam je kupio po kartu do prozora sve trojici. Nikog nema na preostala dva sjedišta do prolaza. Podižem naslone za ruke, naguravam košulju preko kopči za sigurnosni pojas i liježem na sva tri.
 

SLIJETANJE U BUDUĆNOST

Budim se i vidim ravnicu. Nijesam, ni pod razno, tako zamišljao Čečeniju. Njive unedogled, izdjeljene pojasima šume i blatnim cestama. Tu i tamo neko jezero sasvim blijedoplave boje ili selo nepravilnog tlocrta.

Ravno, ravno, ravno.

Onda, najednom, ugledam planinske vijence kako se crne iznad oblaka u daljini. Avion se naginje. Flaps na lijevom krilu se trese. Ali baš se trese i uopšte mi na njemu nije prijatno gledati limene zakrpe u zakivcima. Slijećemo. Uspješno. Neosjetno. U gužvi, dok polako izlazimo, onaj ćelavi iza leđa neće da se dosađuje, pa gleda neki borilački sport na telefonu. Još jedan stereotip o Čečenima, koji je potpuno tačan.

Kroz prozor vidim rusku zastavu i natpis Groznый Severnый. Tako je ruska vojska prozvala aerodrom i tako mu je ime i danas. Sjeverni aerodrom. Ograđen je betonskim zidom. Ispred čeka autobus i žene iz osoblja, koje imaju maramu kao dio uniforme.

Još sa pokretne trake za podizanje prtljaga, vidi se džamija. Primjećujem jednu kosooku, a neobično visoku ženu, koja nema maramu. Onda shvatim da sam u duboko islamskoj zemlji i da tako, obično i otvoreno gledati u nekoga ženskog pola, uopšte nije pristojno.
 

BAU

„Bau“ je riječ koju sam prvu pitao i upamtio na čečenskom. Rusi kažu „bašnja“, mi Srbi rečemo „kula“. I prilikom gostovanja na ČGTRK “ Groznый“ u emisiji Tačke oslonca, to je bila riječ koju sam naveo, na pitanje voditelja jesmo li koju njihovu naučili? Opsjednut sam takvim građevinama i ubrzo shvatih da sam u Čečeniji kao kod kuće.

Odmah po izlasku na danje svjetlo, kraj zlataste džamije, dočekuje nas neka vrsta trijumfalne kapije. Do središta prestonice, ustanovljujem da se taj arhitektonski motiv neprestano ponavlja.

Ispred salona keramike, metar visok. Na aveniji Ahmata Kadirova, po dvije sa obe strane mosta. U centru Groznog, odmah uz gradsku upravu, uzima obličje nebodera od plavog stakla. Putem van grada, daju duh autobuskim stajalištima. Na izletištu Nihalojevski vodopadi, stoje kao ukras uz gipsane patuljke. Uz put do tamo, drevne. Stotinama godina stare. Iste takve. Taj predložak.
 

NIKAROJ

Četvrtasta osnova se, blago piramidalno, sužava ka vrhu. Kule završavaju sa četiri osmatračka prozora na četiri strane i krovom od lisnatog kamena. Prirodno onda, bar za mene, najjači utisak i osjećaj posebnosti, ostavlja to što nas vode do mjesta po imenu Nikaroj.

Put do njega je blatan, zatim pokriven snijegom, a na nekoliko mjesta ispresjecan potocima ozbiljnog hidropotencijala. Ubijaju me nerazgažene cipele, ali ipak se sa Rikardom Ričijem penjem do središnje kule utvrđenog mjesta koje je napušteno 1944. godine, kada je Staljin deportovao Čečene u Kazahstan.

Godine 1957. dopušteno je da se vrate, ali u tu graničnu oblast nikad. Odnekud provejava priča da su ruski istraživači datirali Nikaroj kao star 2.000 godina. Domaćin sa kojim u džipu pričam ruski u povratku, Zelimhan, kaže da nikada novinari van Zajednice Nezavisnih Država (bivši SSSR) nijesu bili tu. Zato Nikaroj u ovoj priči neće imati samo poseban podnaslov, nego poseban tekst.
 

VEINAH: NOHČI I RALRAI

Kasnije ću saznati da su najstariji graditelji bašnji na Kavkazu zapravo Ingušeti. No, saznaću i da su Inguši zapravo čečenski Crnogorci. Ili Ukrajinci. Ili Austrijanci. Zavisi iz koje zemlje gledate. To im ništa nije pomoglo, pa su i oni bili deportovani zajedno sa Čečenima u Kazahstan i Srednju Aziju. Pričaju potpuno isti jezik i do 1992. godine živjeli su u Autonomnoj Sovjetskoj Socijalističkoj Čečeno-Inguškoj Republici.

Ingušeti su se 1810. odvojili od Čečena. Bili su u ravnici i sa ruskim carem se pomirili, kaže Islam. Naš domaćin i u tom trenutku vozač, guste crne kose i brade, prošarane sijedima. Kažem u tom trenutku, jer često mijenjamo terensko-sportska vozila, kojim nas transportuju po zemlji.

Čečeni sebe nazivaju Nohči, dok Inguši sebe zovu Ralrai. Veinah je zajednički imenitelj i na njihovom jeziku znači „naši ljudi“. Pričaju isti jezik, ili barem nema nijedan da liči na njihove govore, više nego jedni na druge. Pominje se neka hipotetička veza sa baskijskim, valjda na način kao što mađarski, finski i estonski jesu jezički rođaci.

Oba naziva Ingušeti i Čečeni, po jednoj od verzija dolaze od imena mjesta koja su prva posjetili ruski istraživači. Po mjestu Anguš u današnjoj Sjevernoj Osetiji, odnosno naselju Čečen-aul u današnjoj Čečeniji; Inguši i Čečeni dobili svoja međunarodno poznata imena. Pošto mi dobro znamo šta je biti isti, a nasilno različit, valja dodati da u susjednoj Gruziji žive još i Kistinci i Babijci (Goranci i Torbeši), čiji jezik jedino Veinahi mogu razumjeti.

Ralrai bi, po jednom tumačenju, trebalo da znači „stanovnici kula“, dok se Nohči izvodi otud što Čečeni imaju mit po kojem su potomci Noja. Odnosno Nuha, alejhiselama, kako je poznat iz Kur’ana na srbskom.
 

TЫ MUSULЬMANIN, ČTO LI?

Priču o Noju i njegovih 24 sina i 24 kćeri, doznajemo od načelnika uniformisane policije Čečenije i zamjenika ministra unutrašnjih poslova, po imenu Apti Aronovič Alaudinov. I to ispred jedne od bašnji, odnosno kula kod Nihaloevskih vodopada, koje su bile namjenjene za stanovanje, a ne za borbu. Teško pristupačne kamene građevine, zalijepljene uz liticu nad rijekom kao lastavičije gnijezdo.

Sa njim se srećemo krajnje neformalno, na jednoj raskrsnici, ko zna gdje. Rukujemo se i opet sjedamo u kola. Motorkada crnih Eskalejda i Tojota. On u prvom vozilu i to za upravljačem. Voze silovno, kao obezbjeđenja naših vlasti. S tim, što Apti nema obezbjeđenje, već na suvozačkom sjedištu sjedim ja. I besjedimo. Iza mene, na zadnjoj klupi, takođe nema ni jednog Čečena. Sve sami Srbi. Vladimir i Igor.

Ima crnu kapicu sa kićankom i košulju koja bi trebala da vuče na tradicionalnu odeždu. Svojim izgledom, nastupom i pričom; više djeluje kao neki imam, nego general ruske policije. Ima dvije žene i sa svakom po šestoro djece. 43 godine.

U jednom trenutku me pita jesam li musliman? Valjda iz istog razloga što mi je Aleksandar Hršum rekao, kad smo se prvi put čuli nakon jednog gostovanja u Zabranjenom forumu religijske teme: Pa gdje s’ ti? Svi me pitaju ovamo, gdje ti je onaj Vlah što zna u Kur’an?

VELIKA SEOBA ČEČENA

Nekad vam je nevjerovatno da ste u Rusiji, koja je bila dio naglašeno ateističkog Sovjetskog saveza, a uz tako očigledan islamski poredak. Tradicionalni islam je bio teško narušen i povrijeđen. Kao i čitava nacija. Pogotovo deportacijom 1944. godine, koja je potpuno ispraznila zemlju i glave koštala svakog četvrtog stanovnika. Nakon toga su džamije i groblja porušeni, knjige spaljene i imena mjesta promijenjena.

Čečeni i Inguši, iseljeni su sa Kavkaza pod opravdanjem da su bili masovni saradnici njemačkog okupatora, odnosno da su djelovali kontrarevolucionarnim banditizmom. Danas se zna da teško da su mogli biti ozbiljni kolaboracionisti, kada okupacije tih dijelova zemlje od strane Hitlerovih trupa nije ni bilo.

Prije da je to stradanje uslijedilo, moje je mišljenje, zato što su bili tradicionalni neprijatelji Staljinovih Gruzijaca. Najmanje 100.000 umrlih, a pominje se i duplo veća brojka, u takvoj nasilnoj seobi, posljedica je polubožanskih ovlasti jednog čovjeka, sa sasvim drugačijim zamislima o državnosti i nacionalnom indentitetu. Zbog ovog stradanja, uopšte nije bilo teško predviditi vojnopolitičku orijentaciju Čečena ka nezavisnosti, nakon raspada SSSR.

Zato je, valjda, istrajavanje na vjeri danas jako važno u Čečeniji. Vlasti na svaki način žele pokazati da je praktikovanje vjere dozvoljeno, ali i da je i oni praktikuju. I na grbu Groznog se nalazi džamija, po imenu „Srce Čečenije“, a neodoljivo podsjeća na repliku Plave džamije sultana Sulejmana u Istambulu. Oliti Carigradu.
 

KULTURA (ISTINSKI) BEZ ALKOHOLA

U Čečeniji nema vjerske policije, no islam je jak. Običaji čvrsti. Mnogo čvršći nego kod naše islamizirane braće u Efbihu. Grozni ima velelepne i gizdave džamije, ali ih je jedno trideset puta manje nego u Sarajevu, koji je grad približno iste veličine. Možda nešto veći.

To je zato što Čečeni imaju poseban jezik i istoriju, koja ih razlikuje ne samo od Srba, već od svih okolnih naroda. Istrajavanje na religiji kao identitetskom stubu, koji će se u vertikalnom osvajanju prostora naglašavati brojem džamija, onda nije toliko bitno kao kod nas.

Nema alkohola u prodavnicama, mada nije zakonski zabranjen. Pred sam kraj boravka, u restoranu na jezeru Kezenoй–Am (1854 metra nadmorske visine), ali i na posljednjem spratu našeg hotela Grozni Siti, uočavamo da postoji alkohol u ponudi. Vukajlović svjedoči da je popio malo pivo u potonjem ugostiteljskom objektu, za protivrijednost od 12 američkih dolara.

Teško da ćete vidjeti momka i djevojku u kafani. Nipošto da se drže za ruke. Uglavnom muža i ženu. Žene i djevojke nose marame na glavama i ne ulaze sa muškarcima u lift. Ne rukuju se. Ali se sređuju na način koji ih više čini Ruskinjama, nego Arapkinjama ili Irankama, budući da im marama redovno otkriva šiške.

Čečeni su jako ponosni na to, te u razgovoru često ističu kako kod njih nema staračkih, ni domova za napuštenu djecu. Sve to rješavaju u okviru porodice. U okviru plemena, odnosno klanova. Da je njihovo društvo počivalo na jednakosti pojedinaca i prije izuma demokratije koja se po svijetu širi bombama NATO.
 

NETRPELJIVOST PREMA ISLAMU IZ UVOZA

Pitam Aptija Aronoviča šta on ima da poruči domaćim muslimanima, koji čak i kada Turska razvija sve tješnje odnose sa Rusijom, gotovo patološki, vide svoj oslonac u vojnoj sili SAD, a koju bi ona u cilju razrješenja razmirica primjenila na njihovu pravoslavnu braću?

On odgovara da je njegovo viđenje kako su SAD i njihovi saveznici pravi neprijatelji islama, te da je dovoljno pogledati kakvu patnju muslimanskog stanovništva su Amerikanci donijeli u Avganistan, Irak, Libiju, Egipat, Siriju, Jemen i slično. U Rusiji su, pak, bez miješanja sa strane oni uspjeli da postignu mir i suživot. Prvi objekat koji je u Groznom napravio Ramzan Kadirov, kaže Apti, bila je pravoslavna crkva. Nama je na prvom mjestu sigurnost, napredak i građanske i vjerske slobode svih građana Čečenije, zaključuje.

Kao jako bitnu stvar, naveo je što oni svoju omladinu školuju u domaćim vjerskim školama, te uče autohtonom, tradicionalnom čečenskom islamu; dok na destruktivan uticaj vehabija za vrijeme rata, gleda kao na jedan od izvorišta nepotrebnih sukoba.

Polušaljivo, a dvije polovine ozbiljno, kažem mu da Ramzan Kadirov, kada se bude umorio od predsjedničke funcije u Čečeniji, dođe kod nas u Sarajstan da bude visoki predstavnik. Red je da bude i jedan musliman, a pogotovo iz jedne članice Savjeta za provedbu mira. Ima li to Austrija nuklearno oružje? Večeramo u restoranu (pazi sad) Dvije kule. Čečeni su opsjednuti mesom kao i mi.

Bez puno mljevenja, blago sušena pa kuvana janjetina. Nekakve okruglice od tijesta koje se guraju u umak od bijelog luka, te palačinke sa nadjevom od šećerene, zgnječene tikve. Apti nas je sve snimio da se javimo njegovim pratiocima na Instagramu, a na kraju nam je svirao na gitari i pjevao Islam Uspanov. Isprva na ruskom, pa smo mu morali naručiti pjesmu na čečenskom.

Na putu prema Nikaroju i nazad, meni je ovo jako bitno bilo da zabilježim, asfalt prestaje i počinje u mjestu Itum-Kale.
 

OD VEHABIZMA DO SIGURNOSTI U SAOBRAĆAJU

Kraj puta svako malo postoje religijske poruke Allah Akbar, Elhamdillah, Subhanallah, itd. Paradoksalno, a za jednog stranca kojem islam nije stran, to nije u cilju vjerske indoktrinacije, već upravo usporavanja i pravilnog ponašanja u vožnji. Islam, odnosno briga za svoj položaj u Allahovim očima, ovdje je motivišući faktor za sigurnost u saobraćaju.

Problemi u čečenskom društvu, čak i po izbacivanju ruskih vojnih jedinica nakon Prvog čečenskog rata, nastali su upravo iz razloga što su Čečeni željeli da praktikuju i vrate se islamu, ali nakon tolikih godina niko nije znao kako.

U taj vakuum su uskočili mudžahedini iz bliskoistočnih zemalja, potpomognuti operativcima CIA i američko-saudijskim novcem. Tada su uslijedili snimci otkidanja prstiju pucnjima iz pištolja, te odsijecanja glava kao kod nas na Ozrenu i drugdje. Gotovo sva mlađa populacija je bila zaluđena vehabijskim učenjem, potpomognutim dijeljenjem novih Lada tipa Žiguli.

Onda su ti momčići, sa osjećajem ushićenja kakav daje posjed automobila u tim godinama, vozili po Čečeniji i zasretali, recimo, momka i djevojku u kolima. Pa kada se utvrdi da nijesu muž i žena, njega izbiju, a nju siluju. Uzmu im sve što posjeduju, ako već ne i život.

Čečensko društvo, još prije pojave Vladimira Putina kao predsjednika vlade Rusije i treće vojne kampanje u Čečeniji, urušilo se samo u kriminalu lokalnih gospodara rata, međusobnim obračunima, teškoj ekonomskoj situaciji i odsustvu državnog uređenja, te upliva radikalnog i nasilnog islamizma.
 

ASLAN IZ NARNIJE

Meni najživopisniji sagovornik, bio je Aslan Ulubajev. Sa njim sam proveo najviše vremena, jer na kraju niko nije htio da se vozi u njegovom bijelom Lend Kruzeru, iz razloga što to čini jako sporo. Naravno, u poređenju sa nabrijanim momcima iz Aptijevog okruženja.

Zahvaljujući njegovom razmimoilaženju sa ostatkom kolone, uspio sam da vidim grad Šali, u kojem jednako neobično za kavkaske uslove stoji ogromna džamija i niz velelepnih zgrada, sa likovima Ahmata i Ramzana Kadirova. Na kružnom toku, kao spomenik, stoji ruski tenk T-80 i natpis na cijevi: Ahmat sila.

Aslan kaže da su čečenske majke te, koje su odlučile da završe rat. Da bi ratovao, Čečen mora da dobije blagoslov od majke. Njegova je njemu rekla, ne da ga neće blagosloviti, već da će ga prokleti ako ode u rat. Gospodin Ulubajev priča odličan engleski, jer je živio jedan period u Velikoj Britaniji, gdje mu i danas živi dvoje djece. Iza suvozačkog sjedišta, zavezana je sjedalica za trogodišnjeg sina.

Znalo je dobro doći da se odmorim ili pomognem engleskim u razgovoru, uz svoj jedva sažaljivi ruski. Ali i Aslan je znao kad se umori, početi po ruski, uvidjevši da sve razumijem, ali loše pričam.
 

OTKUD PARE?

Kilometre sam se prevezao kroz Čečeniju i kuće, obične porodične kuće sa visokim zidovima su potpuno nove. I još novije se prave. Novih ograda od crvene cigle. Novih limenih krovova. Sa gasovodom do najudaljenijeg sela.

Gorivo im je za marku jeftinije od našeg. Gas, a ne struju koriste za grijanje. Država ih čeka sa uplatom računa. Oko 70 odsto stanovništva, od nešto preko milion Čečena u Čečeniji, živi na selu. To su razlozi zbog kojih njihova prosječna plata od 15.000 rublji (250$), daleko na posljednjem mjestu u Ruskoj Federaciji, ipak omogućava normalne uslove za život.

U Čečeniji, a baš sam gledao, nijesam vidio ni jednog beskućnika ili prosjaka. Ona po platama, istina, zaostaje mnogo iza Moskve, Petrograda ili oblasti kao što su Jamalo-Nenec ili Čuhotka, gdje je prosječna plata 100.000 rublji (1.689$), no to je sve danas kosmički drugačije od vremena prije vraćanja u sastav Ruske Federacije. Neprepoznatljiv napredak.

Danas je, kaže Aslan, za razliku od žigulija koji su dijelili islamisti, Tojota Kamri simbol nove vlasti i poretka. Odnekud postoji nepisano pravilo, da činovnici koji dođu do novca, ne kupuju luksuzniji automobil od ovog modela, kako ne bi izazivali proleterski bijes širokih narodnih masa.

Čečenija dobija dio od prodaje nafte tu izvađene, dok puteve u potpunosti finansiraju fondovi iz Federacije. Čečeni se, širom Rusije, bave „rješavanjem konflikata“, kako to eufemistički kaže Aslan i udio njihove dijaspore u lokalnom porodičnom budžetu je sigurno primjetan. No, sve islamske zemlje koje bi investirale u Rusiju, vide Ramzana Kadirova kao svoj najbolji i najizravniji put do Vladimira Putina.
 

RAMZAN SIN AHMATOV

Posljednje veče u Groznom, susreli smo i čovjeka koji je simbol Čečenije kakva je danas. Nakon atentata na njegovog oca Ahmata Kadirova, koji je već postigao sporazum sa Rusijom, Ramzan je odletio avionom u Moskvu i sastao se sa Vladimirom Putinom. Nikom nije poznato kakav su sporazum uglavili, ali rezultati tog dogovora se vide svugdje po Čečeniji.

Iz jedne potpuno ratom uništene zemlje i društva u najnasilnijoj mogućoj tranziciji, iznikao je mir i održiv razvoj kakav je kod nas u istom tom periodu gotovo pa nemoguć. Čak i za pomisliti. Pogotovo u infrastrukturnom smislu.

Koga, uistinu, briga za NVO-mrsimuđenjima oko „nedemokratije“ i „džamahirije“ u Čečeniji. To mogu samo neznalice, pošto je džamahirija termin na arapskom za socijalističku državu. A Čečenija nema socijalističko uređenje, kao što nema ni logore za homoseksualce.

Šta nekog briga što su svugdje po Čečeniji slike Ahmata i Ramzana i Vladimira; kao likovi mučenika i ajatolaha po Iranu? Da li Če