Osuđen sam za zločin u Srebrenici bez ikakvih dokaza

U Banjaluci je nedavno završena međunarodna naučna konferencija ,“Srebrenica – stvarnost i manipulacije“, na kojoj su predstavljeni referati brojnih autora iz Srbije, Rusije, Austrije, Holandije i SAD. Konferenciju su organizovali Organizacija starešina Vojske Republike Srpske, Nezavisni univerzitet Banjaluka i Institut za istraživanje srbskih stradanja u 20. vijeku.

Ovo je priča pukovnika Vidoja Blagojevića.

"Učesnici konferencije, uvaženi gosti, dame i gospodo,

Dozvolite mi da vas srdačno pozdravim i da vam se, što je kraće moguće obratim u vezi sa današnjom tematskom Konferencijom.

Blagovremeno sam obavješten o konferenciji i htio sam da napišem svoj referat. 

Pristupio sam tome ozbiljno i odgovorno, međutim, u analizi raspoloživogmaterijala koga sam koristio, savladale su me negativne emocije i morao sam odustati.

Završio sam sve vojne škole bivše JNA uključujući Školu nacionalne odbrane. Bio uzoran starješina sa ocjenama „ISTIČE SE“ i „NAROČITO SE ISTIČE“. Nacionalno, neopterećen, što znači, cijenio sam kod ljudi karakter, a ne nacionalnu pripadnost niti druge odlike.

Čitav život sam živio i radio pošteno i časno. 

Zahvaljujući supruzi, porodica mi je ostala na okupu i normalna. 

Ohrabrivan sam od strane predsjednika Organizacije starješina VRS, da učinim napor i neposredno se obratim na današnjoj Konferenciji, bar u kratkom iznošenju činjenica po kojima sam lažno osuđen bez ikakvih dokaza.

Poštovani!

Ja sam lažno optužen po tajnoj optužnici! Brutalno sam i divljački zarobljen! Nevin sam suđen! Suđen sam bez ikave odbrane! Kao nevin čovjek, odrobijao sam 13 godina demokratske robije u norveškom kazamatu! Nažalost, iako nevin i dalje ne mogu dokazati svoju nevinost! 

U ulozi komandanta Bratunačke brigade učestvovao sam u napadu i oslobađanju enklave Srebrenica, koja u tom vremenu nije bila demilitarizovana. U njoj su bile snage 28. divizije Armije BiH koje su iskakale iz zaštoćene zone i vršila masovne zločine nad srbskim narodom u Podrinju. Po mom mišljenju, ta enklava, kao i druge enklave trebale su biti ranije oslobođene jer u njima nisu poštovani međunarodni dogovori niti je provedena dogovorena demilitarizacija.

Tokom događaja, vezanih za Srebrenicu, naročito događaja koji su se desili nakon pada Srebrenice, stradao je veliki broj nedužnih osoba. Kao jednu od nedužnih žrtvi tih događaja smatram i sebe lično.

Ističem da se u pripremi za oslobađanje Srebrenice prišlo sa nedovoljnom pažnjom, o čemupostoje neka važna dokumenta,iako nepotpuna. Ta razorna nepotpunost manifestovala se 11.07.1995.godine (oslobađanjem Srebrenice) i kasnije, a koja se direktno prelomila preko leđa Bratunačke brigade i njenih pripadnika i direktno uticala na njihovu daljnju sudbinu. U to vrijeme, ne znajući da takva dokumenta postoje, u novonastaloj situaciji morao sam voditi brigadu, onako, kako mi je oficirsko znanje, čast, srbska tradicija i ponos nalagali, računajući da su svi elementi usklađeni operacijom prema postojećim propisima.

Međutim, okolnosti u kojima se brigada našla bile su složenije i opasnije. Da podsjetim, neke su starješine, jednostavno, pobjegli iz Srebreničke priče i to baš u vrijeme kad su ocijenili da to treba da urade izbjegavanjem odgovornosti. Moja brigada i svi njeni borci i starješine kojima sam komandovao prošla je kroz Srebreničku dramu ponosno, čista obraza i ne mogu se dovesti ni u kakvu vezu ni sa jednim krivičnim djelom zločina koji se dogodio na tom području. 

Možda vam je teško povjerovati ovo ali, dovoljno sam svjestan i razuman da vam ovo bezuslovno tvrdim, jer sve činjenice govore o tome. 

Nepobitna je istina da nakon završetka borbenih dejstava u operaciji „KRIVAJA 95“premaenklavi Srebrenica, brigada u odbrambeno – napadnoj zoni odgovornosti ni jednog sekunda nije učestvovala u bilo kakavim zločinima na oslobođenoj i slobodnoj teritoriji, gdje je u to vrijeme bila uspostavljena i funkcionisala civilna vlastu punom kapacitetu.

I pored ovakvog stanja i evidentnih činjenica ja sam 10. avgusta 2001. godine uhapšen na vrlo grub nači, na osnovu tajne optužnice, od strane međunarodnih snaga i deportovan u pritvorsku jedinicu Tribunala u Hagu. Pri hapšenju nanijeli su mi ozbiljne tjelesne i psihičke povrede, koje su kasnije potpuno zataškane, a i nisam imao kome da se obratim u vezi sa tim.

Na tom,navodno,pravednom sudu sam optužen i osuđen na bazi isfabrikovanih činjenica – bolje rečeno laži, manipulacija i primjeni surove sile radi tuđih interesa, a potom kao čovjek potpuno ponižen. 

Na sudu (da ga tako nazovem, iakoto nije bio), prvostepena presuda je donesena u sljedećim okolnostima:

· Nisam imao odbranu

· Dva mjeseca pred početak suđenja (koje je počelo 06.05.2003. godine) otpustio sam, definitivno, advokata Majkla Karnavasai o tome pismeno obavijestio sekretarijat Tribunala. Sa otpuštenim advokatom zauvijek sam prekinuo vezu i svaki oblik saradnje. Pomenuti advokat je izigrao moje povjerenje i kad sam uočio da način na koji on hoće da me brani nema nikakvog smisla, odnosno da u stvari ide na ruku fabrikovanoj optužnici i da je u privatizovao odbranu ja sam odlučio da ga otpustim. Ukazivao sam mu na njegove ozbiljne propuste još od maja 2002. godine, ali je njegova prljava igra uzimala maha. Imao je, rekao bih, odlične veze sa registrom Tribunala. I dok sam se ja borio da svoju odbranu učinim efikasnom za predstojeće suđenje, on je preuzeo inicijativu da Pretresno vijeće II, kojem sam bio dodijeljen, a koje njemu nije odgovaralo za njegov zločinački plan, dovede pretresno vijeće I koje će mu odgovarati, što se i desilo krajem marta 2003. godine, i to baš u vrijeme kad sam mu oduzeo pravo da me brani. Uz pomoć sudije koji je u to vrijeme bio na dužnosti predsjednika Tribunala i njegove odluke, koja je nezakonita (suprotna Statutu Tribunala) predat sam Pretresnom vijećuI koje će da mi suditi, a koje jetokom suđenja prekršilo sve norme pravičnosti i fer suđenja. Pretresno Vijeće I, (njegov predsjednik) u početku suđenja (polovina maja) mi je poturilo, po principu uzmi ili ostavi, nekog nezavisnog advokata iz Holandije da mi pripremi dokument oko promjene advokata, što je ustvari bila zamka, kako bi kasnije Žalbeno veće Tribunala odlučilo da mi putem grube sile nametne tu otpuštenu osobu kao advokata po službenoj dužnosti, bez mogućnosti da ja išta dalje mogu preduzeti. Kad je silom nametnuti advokat ponovo ustoličen na mjesto moje nepostojeće odbrane, počeo je da djeluje u sudnici i van nje udruženi nastup novo nametnutog advokata i Tužilaštva tribunala uz svesrdnu pomoć i režiju predsjednika Pretresnog vijeća I. Kako se proces suđenja privodio kraju, a  nametnuti advokat izgubio svaku nadu da će me silom i strahom slomiti i natjerati da prihvatim njihovu nezakonitu odluku. Njegova veza sa tužiocem je bila sve jača i efiksnija u utvrđivanju moje odgovornosti. Nametnuti advokat je izveo 56 svjedoka u sudnici i još priložio 20 izjava drugih svjedoka.Svjedoke je lično birao. Pripremao ih je kako je htio, uticao na njih prema svojim kriminalnim namjerama i gdje god je to bilo moguće usmjeravao ih je da svjedoče kako bi me potpuno inkriminisali. Čak ih je namjerno navodio da izmišljaju i lažno svjedoče, gdje je eklatantan slučaj svjedoka Beatovića i mnogih drugih.

· Da je Pretresno vijeće I nastavilo sa manipulisanjem suđenja i kršenjem mojih prava uvjerio sam se polovinom suđenja (januar 2004. godine) kada sam u sudnici izjavio da ja bez odbrane nemam nikakve šanse, i da se silom nametnuti advokat i tužilacu svemu slažu, nadopunjuju i rade zajedno protiv mene. Predsjednik vijeća, ne da nije reagovao, već je bezobzirno nastavio da kordiniše i ostvaruje svoj plan, za koji je, mogu slobodno reći, znao i predsjednik Tribunala. 

· Silom nametnuti advokat je doveo nekog vojnog eksperta koji je nešto pisao, ali nikad ništa nije rekao u sudnici, tako da ja ni danas ne znam šta je pisao, ali mogu pretpostaviti da je sve bilo protiv mene. Sa ovakvim odnosom dodijeljenog advokata, tužiocu je bio olakšan put da fabrikovanu i lažnu optužnicu trijunfalno realizuje uz pomoć silom nametnutog advokata. Svjedoci koje je doveo Karnavas više su pomogli tužiocu nego svjedoci koje je tužilac izveo, a unakrsno ispitivanje tužiočevih svjedoka, uglavnom je ličilo na cirkus od suđenja, bez ikakvog smisla i pravde. 

· Vojni ekspert tužioca, Batler, sve što je iznio u svojoj analizi, a odnosi se na  Bratunačku brigadu, puka je izmišljotina, manipulacija i gola laž. Sramota je,da oficir jedne velike svjetske vojne sile, pokaže tako nizak stepen inteligencije i neznanja oko vojnih pitanja.

· Sporazum o priznanju krivice, koji su sa tužiocem Tribunala postigli i potpisali Momir Nikolić i Dragan Obrenović (obuhvaćeni zajedničkom optužnicom), predsjednik Pretresnog vijeća I nije smio prihvatiti zbog dvosmislenosti. Jer, ovdje se nije radilo o istinskom, već o lažnom priznanju krivice, a predsjednik Pretresnog vijeća je znao da je to protivno Anglosaksonskom pravu po kome Tribunal sudi. Sve te laži koristio je u presudi protiv mene, naročito Nikolićeve laži.

· U tom dijelu suđenja, predsjednik Pretresnog vijeća I zabranio je i onemogućio mi da lično svjedočim pod zakletvom, što je bila manifestacija brutalne sile i napravde od strane Tribunala, a što sam ja svo vrijeme trpio i teško podnosio.

· Na osnovu ovih činjenica slijedi zaključak da je u ovoj farsi od međunarodnog suđenja prvostepena osuđujuća presuda protiv mene donesena u jednom montiranom procesu – suđenju u kojem je predsjednik Pretresnog vijeća I imao osnovni zadatak da koordiniše perfidno, ali vrlo uspješno, zajednički rad Tužilaštva Tribunala i silom nametnutog advokata.

· Što se tiče žalbenog dijela suđenja i konačne presude nije se ništa promijenilo. Nastavljen je i dovršen projekat u kom sam u nezakonitom postupku, nepravedno osuđen.U odsustvu morala, etike i sudskog procesa na bazi pravičnosti, a u prisustvu brutalne sile, bezakonja i samovolje nisam se imao čemu ni nadati.

· U konačnoj presudi je jedan očigledan udruženi zločinački poduhvat kada se radi o pravu na pravičanost postupka. Naime, predsjednik Tribunala i njegova tri poslušnika do kraja provode projekat nepravičnog suđenja i silom trasiraju put nepravde, a sa druge strane imajednog sudiju koji kaže da je Blagojeviću uskraćeno pravo na pravičan postupak i da bi predmet trebalo vratiti na ponovno suđenje. Ovo je vjerovatno jedinstven primjer donošenja nepravične presude, u Haškom tribunalu, a možda i u drugim sudovima gdje je provođena navodna međunarodna pravda, tj. gdje se nisu uvažavale činjenice.

· Sada je idljivo ko se suprostavio kreatoru Udruženog zločinačkog poduhvata. To je sudija Mohamed Šabahuden, jedan od vodećih i časnih sudija Haškog Tribunala. On je učestvovao u donošenju odluke (to je međupresuda ili interlokutorna odluka) i bio protiv da mi se putem sile nametne advokat odbrane koga sam ja otpustio.

· U toj međupresudi je stajalo da sud treba da slomi još samo moju volju i onda će sve biti u redu.Tada je ovaj časni sudija podlegao pritisku predsjednika međunarodnog Tribunala u sprovođenju obrasca nepravde u Haškom Tribunalu. To je bilo polovinom 2003. godine. U maju 2007. godine ovaj časni sudija je shvatio da predsjednik Tribunala ne sprovodi pravdu u Tribunalu već nepravdu i suprostavio mu se. Nažalost, otjeran je vrlo brzo iz Tribunala nakon što je podigao svoj glas protiv takvih suđenja.

· U žalbenoj presudi, sudija Šabahuden na osamnaest mjesta kaže da se ne slaže sa ostalim članovima žalbenog vijeća jer smatra da je meni - Vidoju Blagojeviću uskraćeno pravo na pravično suđenje i da bi se njegov predmet treba vratiti na ponovno suđenje i dokazati činjenice.

· U svom izdvojenom mišljenju sudija Šabahuden kaže: ”Smatram da je gospodin Blagojević protivpravno spriječen da ispriča svoju priču,  to znači da nije imao pravično suđenje i da bi s obzirom na sve okolnosti, njegov predmet trebalo vratiti na ponovno suđenje”.

· Ovo je moje svjedočenje kao sudionika, da po osnovi svoje struke i posla kojeg sam obavljao, nedvosmisleno potvrdim i iznesem pred lice javnosti šta se to u Tribunalu tokom mog suđenjadešavalo.

· Norveške vlasti, dok sam izdržavao kaznu zatvora, donijele su neke važne pisane odluke koje su bile suprotne odredbama krivičnog zakona Norveške. Na osnovu tih protivpravnih odluka, predsjednik Haškog Tribunala je donio nezakonitu odluku kojom me je direktno štetio.

Treba ukazati na još neke postupke koji su pomogli u ostvarenju ovakvogudruženog zločinačkog poduhvata Haškog tribunala:

v Pomogli su svi oni koji su potpisali sporazum sa tužiocem Tribunala o priznanju krivice i svjedočili u mom, a i drugim sudskim predmetima na bazi laži i izmišljotina, čime se punili presude haških osuđenika.Neki od njih su nosioci ordena i drugih odlikovanja i priznanja za „časno služenje“ vojsci i Republici Srbskoj, što je za osudu.

v Neki pojedinci godinama sarađuju sa tužilaštvom Tribunala intenzivno ga snadbjevajući podacima i dokumentima, a protiv svojih saboraca.

v Oficir za vezu sa Haškim tribunalom koga je imenovala tadašnja Vlada Republike Srpske nije radio svoj posao što je naštetilo Srbima zatočenim u Hagu i servilno služio toj ustanovi da zagorča život haškim zatvorenicima. Ja sam to u najstrašnijoj formi osjetio na svojoj koži.

v Direktor Sekretarijata Vlade RS za saradnju sa Međunarodnim sudom u Hagu je radio sve da vjerno služi Tribunalu, odnosno tužilaštvu, a na štetu Haških zatočenika. Iz toga je proistekao izvještaj komisije za Srebrenicu gdje se ta institucija svrstala protiv svojih stvaralaca Republike Srpske, a zarad interesa da sačuva stečene pozicije. 

Dokument o Srebrenici donesen je 2004. godine baš pred donošenje moje prvostepene presude u montiranom procesu o čemu sam već govorio, a radi se o fabrikovanom dokumentu.Frapantno je da je Predsjednik Vlade iz toga vremena svjedočio u Narodnoj Skupštini RS da oni nisu imali direktne pritiske kada su donosili taj izvještaj, što je još čudnije, zašto su se okrenuli protiv direktnih stvaralaca RS.Negativno se ponio i tadašnji Predsjednik Nacionalnog Savjeta Republike Srbije kome sam se direktno obratio za pravnu pomoć kao i tadašnji ambasador Republike Srbije u Norveškoj. Ostali su gluvi na moje očajničke pozive.

Napomenuću još da su, bar jednom, u pritvorskoj jedinici Haga i, bar dva puta, u zatvoru u Norveškoj namjerno nasrnuli na moje zdravlje u ekstremnom smislu i samo me je sreća spasila da ne skončam život u kazamatu.

Ø Kada su me pustili iz zatvora i predali na aerodromu, u Beogradu, graničnoj policiji bio sam ostavljen i rekao bih bukvalno odbačen kao kartonska kutija da se brinem sam o sebi bez ličnih dokumenata i dinara u džepu. Kao bivši oficir JNA obratio sam se nadležnim vojnim organima u Srbiji koji nisu imali sluha za moje probleme. Imao sam dovoljno vremena da se zapitam šta se to desilo. Odgovor ni danas ne znam.

Ø Nažalost, i danas sam ostavljen, napušten, bez stana i sa suprugom, privremjeno, smješten u prostoriji jednog magacina. Nakon moje presude članovi moje porodice izbačeni su sa posla i morali su tražiti spas u preživljavanju izvan moje zemlje u bijelom svijetu.

Ø Ovo je skoro prvi put da neko pridaje značaja mojoj priči i mom doprinosu odbrane Republike Srpske, a time i lične odbrane pred zločinačkim suđenjem Tribunala u Hagu. 

I još nešto važno o Srebreničkoj drami: Da li vam Bratunačka brigada liči na zločinačkujedinicu kada, evo i poslije 24 godine niti jedan vojnik, niti starješina kojim sam komandovao,nije ni osumnjičen, a kamoli optužen za zločin?!A, Tribunal u Hagu je okrivio Bratunačku brigadu kao jednu od dvije jedinice VRS koje su odgovorne za sve što se tamo desilo, ili nije desilo.

I na kraju, kažu da je Međunarodni Tribunal za bivšu Jugoslaviju nelegitiman i nelegalan, da je politički sud, a ja kažem, na osnovu gore iznesenih činjenica, da je i duboko nepravedan sud. Postavljam pitanje, da li će ikada Bratunačka brigada dobiti pravdu, jer ovaj Tribunal zbog već poznatog obrasca ne prihvata zahtjev komandanta Bratunačke brigade da se izvrši revizija suđenja?!

I, na kraju, poštovani prijatelji, ja nisam vodio privatni rat. Ja sam bio dio jednog uređenog, ozbiljnog i odgovornog sistema koji je funkcionisao u ratu, u kome nije bilo proglašeno ratno stanje, kao pripadnik i starješinaVojske Republike Srpske časno sam i odgovorno izvršavao postavljene zadatke. Iskreno, od mojih pretpostavljenih, tokom čitavog rata, nisam nikada dobio naređenje, pismeno ili usmeno, koje i danas ne bi izvršio. Sva izdata naređenja mojih pretpostavljenih bila su u skladu sa važećim pravilima i propisima ratovanja.

Kada sam se našao u Tribunalu očekivao sam od države, za koju sam se borio, da stane uz mene i moje sapatnike u punom kapacitetu, kako su to uradile Hrvatska, Federacija BiH i Kosovo i Metohija za svoje prvake, ali ta podrška je potpuno izostala. Ta nebriga jako boli, možda i više nego neke druge. Dakle, nije ni čudo što su presude Srbima u Hagu tako drastične, u negativnom smislu jer se niko organizovano nije trudio da pomogne optuženima.

Za sve vrijeme boravka u Tribunalu i na izdržavanju kazne u Norveškoj, nisam od moje države dobio nikakvu pomoć, čak ni novčanu. Za dvije posjete moje supruge, u deset godina robije, u norveškom zatvoru, troškove je snosila moja porodica. Jedinu pomoć koju sam dobio 300 KM koje mi je, nakon izlaska iz zatvora, dodijelila Boračka organizacija Republike Srpske. Godinama sa suprugom živim u magacinskom prostoru – sobi bivšeg vojnog hotela Krajina površine 9 m2 jer me navodno nigdje nema u zakonu pa stim, kao patriota nemam mogućnosti da riješim uslove za život dostojan čovjeka.

Na kraju, moram da istaknem, jedino mjesto gdje sam dočekan kao čovjek, nakon izlaska iz zatvora, a kucao sam na vrata svih institucija Republike Srpske, je upravo ova  Organizacija starješina Vojske Republike Srpske, koja je i organizovala međunarodnu naučnu konferenciju o Srebrenici, a koja će, nadam se, makar malo rasvijetliti i ublažiti isfabrikovane laži, koje su koštale, kako mene kao pojedinca, tako i čitavu Republiku Srpsku, etiketirajući je neargumentovano genocidnom tvorevinom.

IZVORI

1. Dokumentacija Odjeljenja službe vojne bezbjednosti 2. Korpusa Armije BiH 

2. Dokumentacija Sektora SDB Tuzla

3. Dokumentacija Federalnog ministarstva odbrane BiH

4. Dokumentacija Haških istražitelja o događajima u Srebrenici

5. Konvencija o genocidu Ujedinjenih nacija

6. MIKT prvostepena presuda u predmetu Blagojević/Jokić, (IT-02-60-T), 17.01.2005. godine

7. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (skr. MKSJ, engl. International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, akr. ICTY; 

https://sh.wikipedia.org/wiki/Me%C4%91unarodni_krivi%C4%8Dni_sud_za_biv%C5%A1u_Jugoslavia

8. MIKT drugostepena persuda u predmetu Blagojević

9. Ivanišević Milivoje: Srebrenica jul 1995: u traganju za istinom, Beograd, Hrišćanska misao, drugo izdanje, 2010.

10. Internet portalu Tribunala u Hagu, na adresi https://www.icty.org/x/cases/krstic/trans/en/010406ed.htm. Pristup od 01.02.2016. godine.