Nije sve onako kako izgleda

 
Svuda u svijetu postoje stvari koje izgledaju ili se predstavljaju na jedan način, a, u stvarnosti, njihov smisao je drugačiji. Nekad je teško bilo čovjeku povjerovati da se Zemlja okreće oko Sunca, kada vide ujutro da sunce izađe na jednu stranu, a naveče zađe na drugu. U nečijem pismu neke riječi se pišu na jedan način, a izgovaraju na drugi ili treći, dakle, ne kako je napisano. Kako su maštoviti, da ne kažem licemjeri, ti ljudi, narodi sa takvim pismom. Ipak, u politici ima najviše toga da nije tako kao što izgleda. Sjećam se devedesetih, najmoćnije sile svijeta tako su snažno podržavale Jugoslaviju, njen suverenitet i teritorijalni integritet, a već za nekoliko godina Jugoslavija je bila razbijena ratom. Biće da su te moćne sile mnogo toga činile da se to i desi. U suprotnom, kako objasniti da se tako krupan događaj mogao desiti protivno njihovoj volji.

Postoje svjedoci koji tvrde da je Klinton tražio od Izetbegovića da žrtvuje najmanje pet hiljada svojih sunarodnika ako želi da NATO vojno interveniše po srpskim položajima. Početkom 1995. godine UNHCR nudi Aliji Izetbegoviću da evakuišu sve žitelje Srebrenice. Vlast u Sarajevu to nije prihvatila. Dogodilo se devet dana Srebrenice. Ubijeno je osam hiljada, devet hiljada, dvanaest hiljada… Bošnjaka. Srbi su počinili genocid. Laž. Laž koja je opravdala agresiju NATO-a na Republiku Srpsku i srpski narod. O drugoj Srebrenici i periodu od januara 1992. do 1995. godine, kada je Naser Orić sa svojim naoružanim vojnicima ciljano, sa predumišljajem, izlazio iz Srebrenice da bi po srpskim selima ubijali mlado i staro, muško i žensko, njih Srba preko tri hiljade, na kraju se vraćali u Srebrenicu u kojoj su bili zaštićeni, o tome neću pisati. Ali, zločin u Srebrenici nad Bošnjacima se desio. Najstrašniji, kada je nekoliko stotina nenaoružanih, zarobljenih muškaraca, Bošnjaka, ubijeno strijeljanjem. To se nije smjelo dogoditi. Ko je taj zločin počinio? Desetak osoba. Među njima, najznačajniji je Hrvat Dražen Erdemović i Slovenac Franc Kos, koji su odnekud došli u Vojsku Republike Srpske. Dražen Erdemović pred Haškim sudom priznao je učešće u strijeljanju nekoliko stotina zarobljenih Bošnjaka. Za takav zločin Haški sud donio je sramnu presudu. Kaznu od pet godina zatvora. Ni toliko nije proveo iza rešetaka. Negdje živi slobodno, materijalno situiran i sa svojom savješću. Gle čuda, „Žene Srebrenice“, „Žene u crnom“ nisu protestvovale i ne protestvuju protiv takve presude Haškog suda Erdemoviću. Da, bilo je i Srba koji su učestvovali u tom zločinu i njih treba osuditi. Zašto sudski organi, iako  mnogo znaju o tom događaju, nisu preduzeli ništa da se provede sudski postupak?

U skladu sa naslovom, iznijeću kratko neuobičajeno razmišljanje. Ovako ne izgleda. Došlo je vrijeme i neki svjetski moćnici su odlučili srušiti dosadašnji svjetski poredak. Najbolji način - da u mnogim narodima stvore veliko nezadovoljstvo koje proizilazi iz ekonomskih i nacionalnih razloga. Najviše uz pomoć medija, stvoriće se potrošački mentalitet u društvu, a narodima, odnosno državama, davaće novac u vidu kredita, da bi mogli da kupuju stranu robu čiji su vlasnici multinacionalne korporacije. Na taj način, većina naroda, odnosno država, uništiće vlastitu proizvodnju i ući će u dužničko ropstvo. „Vađenje“ iz dužničkog ropstva biće rasprodaja zemlje, izvora pitke vode i drugih prirodnih bogatstava. Tu će se potvrditi ona narodna: „Nije ga majka karala što se kockao, nego što se vadio“. Destabilizacija dosadašnjeg poretka i svjetskog mira odvijaće se i preko sučeljavanja dva principa: principa prava naroda na samoopredjeljenje i principa nepovredivosti granica suverenih država. Uz gore navedeno, i projektovane ekonomske krize, koje će se odvijati u talasima, moćnici mogu i da izazovu ratove gdje god hoće i bilo kojeg intenziteta. SAD najviše pričaju o svjetskom miru. One za organizacije koje djeluju u pravcu održavanja mira izdvajaju 0,5 % svog BDP, a za vojsku i naoružanje 5 %.

Kada slušam da je karakter rata u Jugoslaviji bio građanski, vjerski…, ne mogu, a da ne pridodam, da je on bio i komunistički. Pored spoljnjeg činioca, rat su organizovale i određene službe Jugoslavije. Teško je povjerovati da su se bez njih, iznenada, pojavili nacionalisti u tolikom broju kod svih naroda bivše države, i da su se u tolikom broju pojavili vjerujući ljudi koji su hrlili u vjerske objekte svih konfesija. I da su bez njih nacionalisti započeli rat. Tim prije što se još sjećamo onog sistema i postojanja Golog otoka i drugih represivnih mjera nad istinskim nacionalistima, rodoljubima. Da li je neko smislio da izgleda tako kao da su nacionalisti izazvali rat kako bi se narodima na ovim prostorima istinski nacionalisti, rodoljubi, zgadili, a onda neki novi komunisti, presvučeni u ko zna koju građansku opciju, dođu kao spasioci naroda. Promijenili su društveno-politički sistem i pljačkaškom privatizacijom osiromašili narod. Nevine žrtve neću spominjati.

Mnogo toga je ispretumbano. Laž je zamijenila istinu, nepravda pravdu, nemoral moral. Sada dolazim do povoda ovog teksta, koji sam napisao na prijedlog mog prijatelja Branka. Može li biti i ovako. Događaji u vezi sa Paradom ponosa i nemiri u Đenovi na utakmici Srbija – Italija u direktnoj su vezi sa hapšenjem generala Mladića i obezbjeđivanjem da za to vrijeme Srbija bude mirna. Vlasti su posredno organizovale događaj sa provokativnim nazivom Parada ponosa, znajući da će biti mnogo nezadovoljnih koji će protestvovati i pokušati da spriječe njeno održavanje. Na dan održavanja Parade ponosa ubačeno je nekoliko desetina njihovih „huligana“ sa zadatkom da usmjere masu ka nasilju, kako bi imali razloga da glavne kolovođe protesta, koji su vođe navijačkih grupa i vođe nacionalnih nevladinih organizacija, uhapse, procesuiraju i osude jer bi upravo ti ljudi bili organizatori protesta u slučaju hapšenja generala Mladića. U slučaju takvih protesta postojala bi opasnost i da demonstranti sruše trenutnu vlast u Srbiji. Međutim, uvidjevši da obični ljudi iz naroda razumiju i podržavaju mlade ljude koji su protestvovali protiv Parade ponosa, uslijedio je nastavak scenarija. Nasilje na utakmici Srbija - Italija u Đenovi imalo je za cilj da u običnom narodu u Srbiji stvori uvjerenje da su demonstranti zapravo samo huligani koji su spremni na nasilje bez obzira na cilj i povod, kako bi se dobio legitimitet pri hapšenju svih koji bi mogli da izvedu narod na ulice u slučaju hapšenja Mladića, kao i pri zatvaranju nacionalnih nevladinih organizacija. Uslijedio bi završni čin scenarija: general Mladić bi bio uhapšen, a Srbija mirna.

Juče je predsjednik Srbije, Boris Tadić, izjavio da je uvjeren da je hapšenje generala Mladića, kako ga je on nazvao - ratnog zločinca, pitanje vremena. Kakav bi mogao biti redoslijed događaja? Evropska unija prihvata kandidaturu Srbije, general Ratko Mladić se hapsi, vlasti u Srbiji objašnjavaju da to ne rade zbog zahtjeva EU, SAD i NATO-a, već zbog naroda. Predali smo Haškom sudu predsjednike, visoke oficire vojske i policije, izvinili se za zločin učinjen drugim narodima, usvojili rezoluciju o Srebrenici i zločinu nad nesrpskim narodima. A ovih dana, kada se u Narodnoj skupštini Srbije usvajala rezolucija o zločinu nad Srbima, kao gest dobre volje, pušten je Ilija Juršić, optužen za ubistvo više mladih vojnika, da se brani sa slobode. Da li je vlast u Srbiji u ime srpskog naroda priznala odgovornost za svo zlo koje se desilo razbijanjem Jugoslavije ratom. Da li sadašnja generacija Srba treba da se stidi svojih predaka i potomaka? To mnoge ne interesuje. Ali, Bog je čudo, On stvori situaciju da svaki čovjek svojim drugim očima jednom pogleda u sve što je radio. Mnogi će se tada zastidjeti, ne zbog Boga ili drugih, nego zbog sebe i pred sobom. Taj stid je najveći i dovodi do stanja da nas nema, da ne postojimo, ili do istinskog pokajanja i do vječnog života. Zašto mi ne smeta što će Srbima biti još gore? Zato što, kada im je najgore, oni rađaju najbolje i stvaraju nešto veliko. Eto mog optimizma.

(Tekst predsjednika Pokreta za magazin "Vidovdan)