Slučaj Irene Predojević neće biti politizovan

Dvadesetosmogodišnju Irenu Predojević je neko nesumnjivo ubio prije trinaest godina. Toliko su i njeni roditelji čekali odgovor na pitanje ko je ubica. Zvaničnu policijsku verziju i hapšenje osumnjičenog koji se brani ćutanjem, dočekala je samo majka. Otac je umro prije četiri godine.

Irena Predojević ubijena je u noći između 6. i 7. avgusta 2005. godine kada se nakon izlaska u grad vraćala kući. Osumnjičeni G. J. je uhapšen prvog dana novembra 2018. godine i tereti se za ubistvo koje zvaninici kvalifikuju kao „brutalno i svirepo“. Irena je, prema obdukcionim nalazima zadavljena, a potom u cilju prikrivanja dokaza i zapaljena.

IRENINA MAJKA

Mileva Predojević, majka ubijene Irene, u izjavi za medije, kaže kako nije imala nade. „Stalno smo molili i tražili… Govorila sam svi ćemo pomrijeti, nećemo saznati“. Kaže i da je mjesec dana pred hapšenje ubice dočekala da joj unuk od druge kćeri pođe u školu, ali da joj je želja bila još samo da se sazna ime ubice njene kćerke Irene.

Danas sama policija kaže da je Irenu ubio policajac! I to dobitnik nagrade za najboljeg trenera u opštini, čovjek kome su Dubičani povjeravali svoju djecu na čuvanje i vaspitavanje. Obzirom da policajci predstavljaju državu, a napad na njih tretira kao napad na nju, njena majka ipak ne govori rečenice kao: Moju kćerku je ubila Republika Srbska! Moju kćerku je ubio MUP RS! Mada ima i motiv, i logiku da tako nešto izjavi.

No, ona to ne čini. Ne čini to ni ostatak javnosti, mada postoji jasno razdijeljena medijska scena, u kojoj bi određeni mediji jedva dočekali da prenesu, te produbljuju i ponavljaju takvu njenu izjavu. Možda se ni Milevi i njenoj porodici ne bi dopalo što G. J.-a, čije ime je u javnost izašlo kao Goran Jeličić, Frontal naziva „osumnjičenim“, a ne „ubicom“, „monstrumom“, „silovateljem“; ali u demokratskom društvu se svi moraju smatrati nevinim, dok se ne dokaže krivica pred nadležnim sudom.

DAVIDOV OTAC

Sa druge strane, jedan drugi roditelj, smatra da je istina samo ono što on kaže i ako se ne slažete, na najgrublji način ćete biti klevetani, pa i fizički napadani. Ne samo od njega, već od širokog kruga aktivista čiji pedigre najbolje govori o svemu. Određeni mediji će to nekorektno prenositi, a izostaće kritika novinarskih udruženja. Bez obzira što njegove stavove ne dijeli niko drugi relevantan, pa čak ni članovi veoma pompezno najavljivanog „međunarodnog advokatskog tima“.

Članica ovog tima Zora Dobričanin Nikodinović je medijima, opraštajući se od članstva, rekla da „smatra da je ubijen, mada za to nema još dokaza“. To je bilo dovoljno da i ona, te Anto Nobilo i Duško Tomić, ljudi koji su prilikom svog spektakularnog predstavljanja na Trgu Krajine kovani u zvijezde, odmah nakon izjava koje se ne podudaraju sa jasno političkim stavovima oca nastradalog, budu napadani kao nečasni, potplaćeni ili barem kukavice.

– Nobilo nije bilo odvjetnik Davida Dragičevića, on je bio odvjetnik Republike Srpske i sad se to jasno vidi. Izmanipuliran je od strane Dodika i to ćemo dokazati uskoro, kada objavimo vjerodostojne dokaze koji sve to dokazuju – rekao je Davidov otac Davor u telefonskom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju. U ovoj, dalmatinskim porijeklom Nobila vjerovatno uljuđenoj izjavi o njemu, karakteristično je da, za razliku od Mileve Predojević, Dragičević jasno postavlja Srpsku u cjelini, kao ubicu njegovog sina. To se novinama iz Splita već dopada.

SVE O ČEMU JE FRONTAL PISAO, POKAZALO SE KAO ISTINA

Pošto Frontal.SRB nema podrobnija saznanja o detaljima istrage, jer je odbijen naš zahtjev za podacima koji su na Narodnoj skupštini učinjeni javnim. Zbog toga smo i tužili MUP RS.

Mi ne možemo čiste savjesti, ili barem sa uvjerenjem da smo na pravom tragu, komentarisati ovaj slučaj na način na koji to čine članovi advokatskog tima. Nama nisu predstavljeni uvjerljivi dokazi ni da je ubijen, ni da nije ubijen, te kao što smo ranije i pisali, takav stav neko može iznositi samo kao ličan i pričati o svojoj vjeri.

Pošto smo mi ozbiljan i analitički, a ne udbaški, patetični tabloidni, ili medij finansiran iz inostranstva; možemo komentarisati samo ponašanje institucija Srpske i samoga Davora Dragičevića, odnosno njegovih istomišljenika. Barem kroz njihove izjave, koje u javnosti nisu demantovali. Sve što smo do sada pisali, odnosno na šta smo ukazivali, pokazalo se istinitim.

Idemo redom.

SLUČAJ DAVIDA DRAGIČEVIĆA JE POLITIZOVAN

Nakon sasvim korektnog teksta koji je nosio ovaj naslov, počeo je prvi val napada na našu redakciju. Bez obzira što je u vrijeme izlaska teksta, jedno nesumnjivo političko tijelo kao što je NSRS, sazvalo u predizbornoj godini posebnu sjednicu – i to samo ovim povodom!

Nosiocima ovog pokreta i pristalicama, jako je zasmetalo samo povezivanje sa politikom u bilo kom obliku. To su nalazili kao nešto veoma uvredljivo i takva ocjena sa naše strane im je bila neetična, prodana, bezobrazna i šta već ne.

Požurili su da se tako odrede, bez obzira što je sam urednik Frontala objavio zapažen tekst „Opet tajni planovi i planirani haosi: Na meti protest Pravda za Davida„, na temu početnog izvještavanja, odnosno tradicionalnog motiva budžetskih medija o rušenju Srpske, kakva prati svaki ozbiljniji protest koji nešto zamjera vlastima. Osim pomenutog, objavljivali smo i druge tekstove naših autora, koji su se dopadali netolerantnoj grupaciji, ali to su očigledno nebitne stvari i brzo se zaborave ukoliko se u bilo čemu ne slažete sa njima.

No, nakon niza očigledno proopozicionih istupa porodice stradalog Davida, slikanja sa političarima i ukazivanja da se glasa protiv „baje, ubica, sotona“, niko nam nije uputio izvinjenje.

5. oktobra 2018. godine, posljednji dan pred izbornu ćutnju, Davidova mati Suzana izjavljuje: Mile popušio si! Što na najbolji način opisuje instrumentalizaciju ovog slučaja u predizborne svrhe. Bolje izvinjenje ne treba.

DAVOR DRAGIČEVIĆ ZAGOVARA PRENOS NADLEŽNOSTI SA SRPSKE NA BIH

U tekstu ovog naslova su iznesene samo činjenice, koje vrijeme ne da nije demantovalo, već je Davor Dragičević 31. oktobra otišao U SARAJEVO da registruje „POKRET Pravda za Davida“. Nije to uradio u Banjoj Luci gdje mu je adresa prebivališta, gdje mu je sin stradao i sahranjen, te gdje nesumnjivo ima najveći broj pristalica. Dakle ne zadužbinu, fondaciju, zakladu; već ono što po analogiji sa, recimo, Pokretom Uspješna Srbska, ili Pokretom Srbski sabor Dveri, jasno aludira na političku partiju i izlazak na izbore, o čemu ćemo nešto više kasnije u tekstu.

Upravo zbog ovakvog političkog stava protiv Srpske, te agresivnog napada svakog logičnog suočavanja sa činjenicama, jedini član advokatskog tima koji ga još uvijek zastupa je Ifet Feraget. Njemu ne smeta politika sarajevske čaršije i to je samo po sebi razumljivo. Davor isključivo govori o Bosni i Hercegovini, kao nečemu pozitivnom i nadređenom Republici Srbskoj, koju opet svaki dan opisuje kao da nije državna tvorevina slična svim postjugoslovenskim tranzicionim društvima, sa istim takvim problemima.

Osim činjenice da je otišao u Sarajevo čiji mediji i politika bezuslovno podržavaju Davorov scenario državnog ubistva do stepena Džamala Kašogija, najavljeno je da će „pokret biti registrovan u još jednoj zemlji (zapadne) Evrope“. To ni ne čudi, obzirom da su svi mediji u Srbskoj, koji su nesumnjivo finansirani od strane zemalja NATO ili EU, a koji formalno imaju sjedište u Srbskoj, glavni promoteri patetičnih priča i nepotvrđenih stavova.

Uz želju za osvajanjem „gastarbajterske ciljne grupe“, od početka je jasno naglašena želja za internacionalizacijom ovog problema. Nakon izbora, organizatori sve malobrojnijih protesta ni najmanje više ne kriju, da bi voljeli da vide „Bonska ovlaštenja“ visokog predstavnika.

Koliko god to bilo i maligno i naivno, da ih sluša na oba uha, potvrdio je i osvjedočeni neprijatelj Srpske, čuveni lažov Valentin Incko. Pominje ovaj slučaj pred Savjetom bezbjednosti UN, bez obzira što njegove stavove demokratska volja na izborima ne potvđuje. Isto tako i prvo zakazivanje jednog datuma (14.11.2018.) za novi „veliki miting“, iznevjereno je kao i sve i jedno obećanje koje je ovaj neutješni otac davao u javnosti.

Protest je pomjeren za Aranđelovdan, koji je ujedno i Dan Policije RS, ali i Dejtonskog mirovnog sporazuma. Potpisnicima se pomalo već i komično, direktno obraćaju već danima aktivisti ovog sada zvanično registrovanog pokreta iz Sarajeva. Ovaj naš tekst, koji je izazvao najviše gnjeva i prostački odvratnu klevetu roditelja našeg odgovornog lica za zastupanje, do posljednjeg slova je potvrđen njihovim ponašanjem.

POLITIKA VJERE: U IME OCA I ĐAKCA

Više smo puta upozoravali na neukus i neprofesionalnost u izvještavanju i javnosti sveukupno, pa i u tekstu sa imenom iz podnaslova. Samo ukoliko se neko ne slaže sa nečijim vjerovanjem u podatke oko ovog slučaja?! I sve se to pokazalo tačnim.

Nije više normalno što imamo mlade ljude u religioznom zanosu, koji blage veze nemaju ni o politici, ni o mehanizmima funkcionisanja društva, a koji žele da naglo izađu iz anonimnosti po Davorovom modelu. A on podrazumjeva žrtvu, eksces, raskol, uvrede, pa najposlije i smrt kao osnovni motiv. Takođe i veliku finansijsku podršku sa strane. Pri tom se oni predstavljaju kao glasnici većine, a prije nešto više od mjesec dana je to brutalno demantovano na izborima. Demokratsko društvo ne trpi takvo ponašanje.

Nije normalno što je jedan čisti politički rijaliti nešto, što se gura kao zdrava politička snaga i iskrena borba, dok je na prvi pogled jasno da se radi o (starijim) ljudima koji su više puta presvlačili dresove, koji su imali dugogodišnje beneficije od vlasti, a koji su sad odjednom progledali. Pri tom se kod ciljne grupe ne apeluje da ocjenjuju činjenice, već im se poturaju nesumnjivo bolne i potresne izjave.

Iskrena želja ljudi za otkrivanjem počinilaca ovog ili drugih ubistava, ili dolaska do pravednijeg i transparentnijeg rada državnih organa kroz proteste, obeščašćena je u predizborni rijaliti program. Takva pažnja je velikom većinom omogućena zakonskom zabranom da se takvi sadržaji, dakle pravi rijalitiji, emitiju prije ponoći. Ciljna grupa se ukazala, te na nedovoljnom uzorku za promjenu vlasti provjerila. Sada će se pokušati sa nastavkom.

Zato se sektaškim žarom i ljudi za koje bi mogli pomisliti da su ozbiljni, drže budalaštine o 40.000 prisutnih na posljednjem mitingu, što je netačno za svakog ko je jednom bio na posjećenoj fudbalskoj utakmici. I o tome smo pisali, i i to je nesumnjivo tačno. Nemamo iluziju da će vjerski ostrašćeni ljudi odstupiti od svoje dogme i izviniti se. Svrha teksta do sada, jeste samo da podsjetimo na izgovoreno i naglasimo šta je vrijeme pokazalo i dokazalo.

KAD SLUČAJ DAVIDA DRAGIČEVIĆA, POSTANE SLUČAJ DAVORA DRAGIČEVIĆA

Davno je bilo jasno, kako je u pitanju politička instrumentalizacija slučaja. Danas je jasno i da je Davor Dragičević veoma rado pristao na to. U slučaju teško duševno rastrojenog pojedinca koji je izgubio dijete, to je donekle, ali samo donekle, i razumljivo. Redovna je pojava i gotovo da nema slučaja u kojem je nekome stradalo dijete, čak i kada su stvari u javnosti potpuno očigledne i jasne, da roditelji nemaju još neke dodatne sumnje ili zebnje, koje upućuju na priču drugačiju od zvanične.

Ovdje je jasno da, u svojoj neupitnoj boli, Davor Dragičević nastupa sa pozicije: Za glavu mog sina, želim Dodikovu glavu!; što su javni istupi njega i njegove bivše supruge u predizbornom periodu jasno i potvrdili. Razumljiva je očeva želja da prilikom nepovratnog gubitka, nađe utjehu u širem društvenom kontekstu, ali skretanjem sa samoorganizovanja civilnog društva u pravcu korekcije rada državnih, a posebno policijskih organa, u klasično partijašenje, Dragičević zapravo kalja uspomenu na svog sina. Da se Davidova smrt nije dogodila u predizbornoj godini, ništa od ovoga se ne bi dešavalo, ili barem ne u ovom obimu.

Davor Dragičević je čovjek koji iskazuje sve simtpome osobe koje ne može da se izbori sa promjenom svog statusa anonimnog čovjeka, konobara kako on voli da ističe, u instant-selebriti regionalnih razmjera. Umislio je sebi mesijansku ulogu pojedinca koji će dovesti do korijenitih društvenih promjena, time što će upotreba smrti njegovog sina dovesti do promjene na vlasti u Srbskoj. I on, i svi politički akteri koji su igrali na ovu kartu, pokazalo se da su griješili svugdje osim donekle u Banjoj Luci.

I tu kreće nofa faza politizacije.

OBRAČUN ZA POLITIČKO NASLIJEĐE

Nakon izbora interes javnosti je naglo opao, uz potpuno ogoljavanje političkih i drugih namjera, ali je odmah počeo i rat za političko naslijeđe. PDP, partija koja je najviše profitirala od upotrebe ovog motiva, naglo je i oštro napadnuta od strane drugih politički motivisanih pojedinaca i grupa, odmah po suočavanju istih sa političkom realnošću. Realnošću uopšte.

U trenucima odricanja od osvojenih mandata na Trgu Krajine, bilo je jasno da je to samo predstava i poruka koja se pamti i ima smisla dok je vruća. Kao što svom članstvu i glasačima u izbornoj noći, stranke koje gube što duže saopštavaju rezultate sa glasačkih mjesta gdje stranka dobro stoji. Rame uz rame sa pričama o izbornoj krađi i poništavanju istih zbog toga, završio je i ovaj spin.

Najagresivniji u napadima su bili oni koji se predstavljaju da dolaze ispred organizacije Restart Srbska, koja je do tada više nego očigledno bila militantno krilo PDP, taman koliko je partija Šin Fejn bila političko krilo Irske Republikanske Armije.

Nakon registracije POKRETA, a ne FONDACIJE, kako je vrlo brzo po utvrđivanju smrti svog sina najavljivao Dragičević, treba se posvetiti spremanju za lokalne izbore u Banjoj Luci. Medijskog proizvođenja ličnosti koje djeluju uračunljivije od ucvijeljenog oca, te eliminaciju konkurenata za ciljnu grupu. PDP, kao najstabilnija stranka opozicije, svakako to jeste.

Državni, tj. budžetski mediji, seire se nad ovakvim raspletom, te emituju fotografije postizbornih i postraskolnih susreta Dragičevića sa čelnim ljudima ove stranke.

CRNO-BIJELA REVOLUCIJA

Jedino što djelovanje ovog pokreta nije zaista svrstalo u obojene revolucije, jeste nesposobnost da se postigne masovnost na ulicama Banje Luke, ali još više u ostatku Srpske. I, tome sljedstveno, izostanak nasilnog pokušaja smjene vlasti.

Sve ostalo je bilo djelovanje po udžbeniku, a finansijeri su imali sasvim drugačije namjere, koje je donekle osujetila nada u smjenu vlasti na izborima. Iz ponašanja Srbije, očigledno je da su se Hrvati i Muslimani uzbunili oko smrti Srbina, po cijenu srpske države. Ako je ikako moguće.

Sve ovo je samo simptom velikog broja neartikulisanih i nezadovoljnih pojedinaca, koji se osjećaju odbačenim i obespravljenim. Istinskih problema u društvu, na koje društvene poluge ne da ne daju odgovor, nego probleme guraju pod tepih. Problemi postoje i dočekaće ih naredni izbori. Međunarodni okupatori nisu slučajno postavili da izbori idu svake dvije godine, a sasvim neslučajno domaći političari se ne mogu dogovoriti da to izmjene.

No, tolerisanje ponašanja koje podliježe zakonskim sankcijama, u čemu je predizborno najviše istrajavala vlast sama, grupu je dovelo do nivoa istinske vjerske sekte. Ovim fenomenom se treba detaljije pozabaviti, u posebnom tekstu.

Tim ljudima ne dolazi do mozga da je neko, recimo Frontal, opredjeljen da do kraja istjera na čistac sve nelogičnosti ili nezakonitosti u radu policije i sudstva; ali da se uopšte ne slaže sa politizacijom ovog slučaja i, pogotovo, političkim stavovima pokreta koji se javno iznose. To, prema našem unisonom mišljenju, nanosi nemjerljivu štetu istini i pravdi. Iskrenoj, nepolitičnoj, roditeljskoj i aktivističkoj borbi, politizacija je već napisala epitaf.

Svako ko poziva visokog predstavnika za bilo šta drugo, osim da ide kući, prirodno ne može naići na podršku Frontala.

I to treba dobro utuviti.

POMENIMO NEKAD I DUŠU IRENE PREDOJEVIĆ

Vlast koja je svašta tolerisala predizbornom periodu, a poslije izbora brzinski podnosi krivične prijave, šalje ciljnoj grupi pokreta, ali i objektivnoj javosti, signal kao da su ipak imali nešto da kriju?