Zahar Prilepin: Vrijeme se mijenja i Srbi bi trebali da izaberu novu vlast

Juče je doznao da, barem što se Srpske tiče, to nije moguće. Juče je, kao što to obično biva sa piscima kod nas, Zahar Prilepin izazvao veliku pažnju javnosti zbog sasvim nekulturnih, političkih pitanja.

Nakon što su mu službe državne zajednice BiH, smještene u Sarajstanu, zabranile ulazak na teritoriju Dejtonske Doline Plača, možda poraste broj podignutih, kupljenih, a onda valjda i pročitanih knjiga ovog pisca iz redova Vojske Donjecke Narodne Republike. To bi bila jedina pozitivna tekovina ove sramote.

Frontal.SRB donosi kratki intervju, načinjen u kafeu hotela Šahtjor placa u Donjecku, sa ličnošću poznatom tada samo za književnost zainteresovanim, a sada naširoko čuvenim piscem i u Srbskoj.

Osim dalekovidosti i rodoljoblja uređivačke politike Frontala, ovaj neobjavljeni intervju iz ratnih rezervi i jučerašnji „Slučaj Prilepin“, jasno potvrđuje da će bilo kakav istinski pokušaj da se dovedu umjetnici čija ideološka postavka odgovara stvarnim kulturnim i kulturnopolitičkim interesima Srpske, biti oštro napadnut i onemogućen od onih snaga koje ovu zemlju drže pod okupacijom.

Susret sa ovim piscem je bio neočekivan. U uniformi, uz  oružanu pratnju i mjestimični prolaz oklopne tehnike pod prozorom. Nije bilo puno vremena za bilo šta. Zahar je zauzet čovjek.

Prilepin je ratovao u Čečeniji, sada je u Donjecku u zvaničnoj tituli oficira za moral u jednom bataljonu, a u mnogo zvaničnijoj savjetnika predsjednika DNR, Aleksandra Zaharčenka. Jedina stvar kojom bi se ova jučerašnja bruka kulturne elite u Srbskoj (ako tako nešto postoji) mogla oprati, osim ponovnog dolaska Prilepina u Banju Luku, bila bi potpuno odustajanje od kulturne politike koja Srpsku očito vodi u propast i samoukidanje iz zasjede.

U to ime, nastavljamo intervju na pitanju šta se to Zaharu toliko dopalo kod Srba da bi, makar samo u diplomatskom odgovoru, želio da živi sa njima?

Sviđa mi se narod, jezik, ali ono što zaista kupuje moje srce kad sam u Srbiji, jeste što je to jedinstvena zemlja u svijetu gdje mogu reći nešto pozitivno o Rusiji, Rusija će pobijediti, a ljudi će početi aplaudirati.

Kada pričam sa njima o Donbasu, ne treba im pretjerano objašnjavati. Možda neke detalje, ali oni u potpunosti shvataju šta se ovdje dešava iz svoje lične istorije. Nažalost, nisam bio na Kosovu i Metohiji.

Šta je to što natjera pisca da postane ratnik? Da li postoji neka veza između ta dva pojma?

Ja sad ne vidim neku vezu, jer sam prestao da pišem knjige. Smatram da je moguće imati više života. Dva ili tri. Biti vojnik, biti porodičan čovjek, biti pisac. Ipak, smatram da sada treba izabrati jedan život.

Ipak, u kontekstu ruske književnosti to, je tradicija. Moja posljednja knjiga baš govori kako su 168 pisca bili istovremeno i pisci i ratnici. Ne samo u Velikom otadžbinskom ratu (Drugi svjetski rat) već i u Kavkaskom, Finskom, Poljskom i drugim ratovima. To su samo lažni pacifisti, fariseji, izmislili da ukoliko si ratnik, da ne možeš biti pisac.

Kada govorite o više života, to zvuči pomalo šizofreno. Da li rat toliko izjeda ljudsku dušu, da se ni pisati ne može, te ostaje mogućnost samo da bude ratnik?

Da. Ništa drugo. Moji intelektualni kvaliteti se smanjuju kada sam u ratu. Zaboravljam sav svoj pređašnji život, ne čitam knjige, malo mislim, ne zanimam se za politiku ili šta se dešava u Moskvi. To je za mene kao da se dešava na drugoj planeti.

Vi ste starješina u vojsci. Kako, kao humanista, izmirujete to u sebi sa slanjem ljudi u smrt?

Ne šaljem nikoga. To su sve dobrovoljci. Oni sami žele da idu rat. Ja jedino mogu da idem i hvatam ih za ruku. (smijeh)

Šta promišljate da će se desiti sa njom u budućnosti, odnosno, kakva su vaša znanja o Republici Srbskoj, prije nego što ste postali ratnik i bavite se samo tim?

Mislim da će doći do promjene rasporeda snaga u cijeloj Evropi. Samim tim i između Rusije i SAD. Smatram da je zadatak srbskog naroda, srpske inteligencije u takvim uslovima, da sebi izabere drugu elitu, drugu vlast. Ono čemu stremi vlast u Srbiji, Evropska unija, sama se u sebi raspada.

Dešava se isti proces kao u Ukrajini. Teži se ka Evropi, Evropskoj uniji, a nje nema. Tu je samo haos.

Što se Srbije tiče, imam veliku antologiju srpske poezije, čitao sam Andrića, Pavića i uopšte mnogo srbskih pisaca. Imam čitavu srpsku biblioteku.

Da, ali pitanje je bilo Republika Srbska?

Da, da. Razumijem šta je u pitanju. Bio sam tamo dva puta. No, ja Republiku Srpsku doživljavam isto kao Srbiju, a Srbiju kao Republiku Srpsku. Kosovo takođe.

Putovali ste mnogo po svijetu, gdje ste sreli najbolje pisce, a gdje najbolje ratnike?

Odgovoriću vam razdvojeno na to pitanje. Znajući istoriju, odnosno kako je išao slijed Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata i do danas, moj najozbiljniji odgovor bi bio Srbi.

Što se pisaca tiče, na mnogo mjesta se nalaze pisci, ali mnogo je i zemalja koje nemaju ni jednog pisca koji se može poistovjetiti sa njihovim narodom. Problem je u tome što u savremenoj književnosti se malo pisaca poistovjećuju sa svojim narodom.

Jedan moj dobar prijatelj, pisac, dobro ćaknut, napisao je knjigu Blagogavarniteljnici. On se rodio u SAD, piše na francuskom jeziku, podražavajući rusku klasičnu literaturu, a živi u Španiji.

Nemoguće ga je poistovjetiti sa nekom zemljom.

Znači, ukoliko dođe da živi u Srbiji ili Srbskoj, mi možemo prisvojiti Prilepina?

(smijeh i klimanje klavom)

Vi ste veoma popularan pisac u Srbiji, ali možda najpopularnija stvar koju ste napisali u Srbiji su vaša Pisma Staljinu. Zbog čega Staljinu?

Naravno da to nisu realna pisma. Staljin, kao simbol antiglobalizma. Staljin kao simbol anti-NATO, Staljin kao simbol antievrocentrizma, Staljin kao simbol toga da bi se to moglo srušiti.

Kada bi birali nekog današnjeg političara ko bi objedinjavao sve te osobine, koga bi izabrali?

Ruski imperator, mislim da je on dužan biti to. (smijeh)

Pitanja postavljali: D. Žarković, D. Simić, Frontal

Čitajte više na Ukrajina i Novorusija iz minuta u minut