Kecmanović: Funkcioner Kongresa SAD bolje razumije BiH i od CIA i od nasljedika Hojta Jia

19.07.2018. god.

Piše: Nenad Kecmanović, „Politika“

„ČINI mi se pakleno težak zadatak da ljude u Bosni okupimo da rade zajedno ako mi ne možemo vidjeti razlike među njima, a oni ih tako snažno osjećaju“.

Bio je ovo neprimijećen antologijski komentar kongresmena Dejna Rorabahera, predsjednika Potkomiteta za Evropu i Evroaziju Predstavničkog doma američkog Kongresa na izvještaj Metjua Palmera, „v. d. pomoćnika zamjenika“ koji je naslijedio Hojt Jia.

Nakon aprilske posjete BiH, Palmer je podnio stereotipni izvještaj kongresnom potkomitetu o tome kako „SAD hoće da vide jedinstvenu BiH u evroatlantskim integracijama“ i bla, bla, bla, a Rorabaher ga je odslušao i zatim postavljao pitanja.

RORABAHER: Da li se ti ljudi međusobno uopšte mogu razumjeti? Kojim jezicima govore?

PALMER: Rekao bih da je to jako osjetljivo politizovano pitanje. Hrvati će vam reći da govore hrvatski, Bošnjaci bosanski, a Srbi srbski. Ja vam mogu reći da ih sve jednako sasvim dobro razumijem.

RORABAHER: Koliko ljudi govori hrvatski? I je li taj jezik drugačiji od srbskog?

PALMER: Mogu se razumjeti, g. predsjedavajući.

RORABAHER: A možete li na ulici prepoznati ko je Srbin, Hrvat ili Bošnjak, postoji li neki način da prepoznate različite etničke grupe?

PALMER: Sasvim sigurno ne. Jedino neki, posebno religiozni Bošnjaci, ponekad nose odijela po kojima ih možete raspoznati, inače ne.

RORABAHER: Čini mi se pakleno težak zadatak da te ljude okupimo da rade zajedno ako mi ne možemo da uočimo razlike među njima, a oni ih tako snažno osjećaju.

Zaista, kako da ujedinite ljude koji to neće, a ne možete da utvrdite čak ni zašto neće?

Kako da među njima uklonite barijere koje ne vidite (spoljni izgled) i ne čujete (jezik), a one su za njih subjektivno nepremostive?

Čak i da tri naroda u BiH te nevidljive i nečujne razlike samo „snažno osjećaju“, to bi bila njihova realnost. Ali, postoje i vidne razlike u tradiciji, običajima, obrascima ponašanja, uzajamnim iskustvima, na kojima sve tri strane insistiraju više nego na sličnostima, i one se uvećavaju.

Pokazalo se da razlike oduševljavaju turiste na dalekim putovannjima, ali da malo ko u njima uživa u vlastitoj zemlji. Naprotiv, piše Majkl Valzer: „Vjekovima su narodi pod imperijama živjeli u miru, ali kada je došla sloboda, svi su birali da organizuju samovladavinu sa sebi najsličnijima“.

Ne samo razlike nego i razlazi zasnovani na njima nisu prepoznatljivi za šatl-diplomate poput Palmera, koji na nekoliko sati svrate u Sarajevo i poslušnim domaćinima predoče kako Vašington vidi budućnost Bosne i Balkana.

Njihovi pak zemljaci i kolege amabasadori koji u BiH provedu bar četiri godine i izvijeste da američka vizija ne pije vode na terenu, zarade ukor da nisu poslati da kreiraju, nego da sprovode politiku Stejt departmenta.

Kongresmen Rorabaher vjerovatno nikada nije ni kročio u Bosnu, ali je shvatio kao da je čitao Andrićeve zloslutne metafore o sarajevskim bogomoljama – „Sahat kuli, Sabornoj crkvi i Katedrali koje iste sate otkucavaju u različito vrijeme“, o „tankoj liniji između ljubavi i mržnje koja zbližava i dijeli bosanske komšije“, ali i uglednog književnika Derviša Sušića, muslimana i partizana iz Tuzle, o tome da se opasnost „u Bosni vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika“.

Pojmovi zlopamćenje, osvetoljubivost, prijetnja i, posebno, mržnja o kojim pišu poznavaoci bosanske duše prirodan su element interpersonalne i grupne komunikacije ne samo u BiH, sada su zamijenjeni politički korektnim pleonazmima.

Kao da se promjenom znaka može poništiti označeno.

Ali, eksperti Cije, Stejt deparmenta, Pentagona i specijalnih službi širom svijeta rade na promjeni svijesti, oblikovanju percepcije, preusmjeravanju emocija, vjerujući da se socijalnim inženjeringom može stvoriti nova realnost u Bosni. A to je realno taman toliko koliko i da SAD u BiH, čas štite svoju nacionalnu bezbjednost, čas šire multikulturalizam, čas izvoze demokratiju i ljudska prava čas obuzdavaju maligni uticaj Rusije.

Arogancija supersile i jeste u tome što misli da sve može i da joj je sve dozvoljeno. Medlin Olbrajt je govorila: „Mi imamo moralno pravo i da bombardujemo, jer mi smo Amerika!“, a neimenovani funkcioner u Bušovoj administraciji: „Mi smo sada imperija i, kada djelujemo, stvaramo sopstvenu realnost. I dok vi izučavate tu realnost, mi ćemo ponovo djelovati i stvoriti druge nove realnosti …“

Rorabaher možda ne bi znao Bosnu ni da pronađe na mapi, ali je iz neproduktivne mantre koju sluša već decenijama o „sličnostima i bliskostima tri naroda u BiH koje zavađaju zli lokalni političari, a SAD treba da ih ujedine“, izveo zaključak sasvim suprotan Palmerovom: „Tu je pakleno teško nešto promijeniti!“

Piše: Nenad KECMANOVIĆ,
Politika

Izvor
foto: Politika/ vostok.rs