Prvi put s Gogom na izbore

Sve teže dišem, svijest mi je pomućena, haluciniram. „Zaustavite Zemlju, silazim!“ - promrljah tiho. Najednom se nađoh pred ulazom u tunel u Klašnicama. Sad mi je jasno zašto su kopali tunel u ravnici. To nije običan tunel, već  veza između ovog i onog svijeta. Osjećam se lakši nego ikad, kao da više nogama ne dodirujem tlo. „Bože, koliki je teret pritiskao moju dušu na ovom svijetu“ – pomislih. Ulazim bojažljivo u tunel, jer  je nekako slabo osvjetljen. „Zašto ovo nisu malo bolje osvijetlili?“ – zapitah se. „Pa ovi naši su bar rasvjetu znali postaviti na svakiom metru!“.
Lagali su da se s ovog svijeta odlazi dugačkim bijelim hodnikom! Brzo stigoh do kraja tunela, gdje me je dočekalo veliko crveno nebo. Umro sam u jutarnjim časovima, a nebo je više sličilo zalasku Sunca. Možda su stvarno zaustavili Zemlju!? Koračam  lagano kroz crvenu maglu, najsličniju dimnoj zavjesi na koncertima Seke Aleksić, kad najednom se ispred mene ukazaše neka velika drvena vrata.
Za njih sam već negdje čuo. „Eto, stigoh i ja Svetom Petru da položim račune konačno.“ – pomislih. Nema zvona, pa odlučih da pokucam. Na moje veliko iznenađenje, vrata mi ne otvori starac sa dugom sijedom bradom, već glavom, bradom (i nosom) naš prvi socijalista, drug Petar Đokić.
„Otkud Vi, druže Pero?“ – zapitah poluotvorenih usta.
„Šta otkud ja? Zar ti ne znaš da sam ja drugu Bogu uvijek bio najbolji drug!? Ja i drugovi smo ulagali velike napore kako bismo bili Bogu ugodni. Uostalom, zaslužio sam da pobijedim na tenderu za rekonstrukciju raja i pakla. Nemam se ja tebi šta pravdati ovdje, nego daj karticu!“
„Kakvu karticu?“
„Kako kakvu? Pa crvenu! Znaš valjda šta je kartica. Jesi li ti ikad bio aktivista dole na Zemlji ili plaćao putarinu na nekom od naših autoputeva?“
„A to. E, nemam nikakvu karticu.“
„A koje si godište? Da nemaš crvenu knjižicu?“
„Namam crvenu, samo plavu, zdravstvenu. Ali dole mi je vrijedila manje nego  crncu iz Gornje Volte. Oduvijek sam težio da umrem što zdraviji, tako da nisam ni pio, ni pušio, ni drogirao se.“
„Onda te ne mogu pustiti u raj. Sačekaj da uzmem tvoj dosije od druga Marka. On je vodio dole preciznu evidenciju za naše potrebe, pa ćemo vidjeti gdje ćemo s tobom. Da vidimo. Bio si kulturan, pristojan momak, dobar mami svojoj, poštovao starije, ustajao im u autobusu, nikad varao i krao, nikad prevario Gogu. Nema šta, fin momak si bio u 130 godina, koliko si proveo na Zemlji, ali bez crvenog dokumenta ne možeš u raj. Jedino da te pošaljem u čistilište par decenija, pa da se preispitaš i da uložimo zajedničke napore i pripremimo te za raj. Da vidimo šta ti piše u crnoj knjizi. O, pa treba ti puno da zaslužiš raj. Sto godina si studirao, a htio si moj svijet da mijenjaš. Nisi bio sposoban ni kućnu diktaturu da uspostaviš. Goga te stavila pod papuču. A ismijavao si i mene i drugove na „Frontalu“. Svi vi koji ste tamo kuckali i krali Bogu dane trebali ste u najmanju ruku da se konsultujete s drugom psihologom, a neke čak da posmatra  psihijatrijskim konzilijumom. Pa to je egzibicionizam! Koje ste vi to nedostatke i komplekse liječili „lupanjem po tastaturi“, da mi je znati?“
„O, druže Pero, istina, griješio sam prema Vama, al' zar da idem kod Puhala na konsultacije!? Znate da je on bogohulio, prozivao javno sve istaknute drugove, da je ismijavao onaj Vaš stakleni hram što umjesto krsta na vrhu ima antenu mobilne telefonije. Kada bi me neko vidio da idem njemu, mogao bi pomisliti ili da sam lud ili da sam unutrašnji neprijatelj. Pa dobro, druže Pero, ne morate mi baš sve uzimati za zlo. Niste ni Vi bili svetac  dole na Zemlji, a ovdje ipak  jeste. Sjećam se da ste prije tačno 100 godina pred izbore plaćali studenticama po 20 KM da glume da su Vam cure.“
„A šta ti je trebalo da slijediš onog Petra Kočića, koji je uvijek ismijavao zemljanu narodnu vlast, poredio ljude s psima? I na kraju, kako je završio? Kod mene u paklu. Pokupio sifilis od neke pjevaljke iz Austro-Ugarske pod šatorom na vodenom krevetu. Eto na koga si se ugledao! I na onog filozofa Njegoša, što je slično završio. Pametovali narodu, a nikad čuli za prezervativ. I u pravu smo bili kada smo ih izbacili iz čitanki. Imali smo mi boljih drugova, na koje su se mladi mogli ugledati. Nego, evo ti dvogled, pa pogledaj malo! Ono lijevo ti je pakao, desno je raj, a ono ostrvo na sredini je čistilište. U čistilištu imamo jedan mali otok , gdje šaljemo takve kao ti, kako bismo uložili zajedničke napore da shvatite svoje greške, preispitate se, duboko pokajete, i zaslužite karticu za raj.“
„A možda je bolje da me ipak pošaljete u pakao!? Znate, navikao sam već dole, na Zemlji da živim s barabama i bitangama.“
„Bio si dobar mami svojoj, bio si korektan prema nekim našim drugovima i aktivistima, pa ćemo te prvo u čistilište. A naša demokratska vrijednost je da svakom novajliji ovdje damo mogućnost da iz lože dvogledom malo prošara i po paklu, i po čistilištu, i po raju. Da se može preispitati i višestruko pokajati za svoj krivi put na Zemlji.“
Uzeh od druga Svetog Pere dvogled, pa prvo pogledah lijevo prema paklu. Nije se puno razlikovalo od ovog na Zemlji. Zapazih mnogo poznatih faca. Ne bih sad da nabrajam, dugo bi potajalo. „Gdje si, Vukanoviću?“ – ugledah Hercegovca kako gura neku kamenu gromadu uz neko strmo brdo, kupajući se u znoju.
„E, moj brate, Srbine! Vidiš kako su mi drugovi smjestili!?“
„Sam si to, moj Vukanoviću, zaslužio. Mnogo si se zamjerio Bogu, često si psovao Bogu najbliže  Svece. Dobro si još prošao, koliko si bogohulio. Nisi spoznao pravu vjeru, pa to ti je.“ Pogledah zatim desno od tog brda da vidim odakle dolazi toliki dim, kad vidjeh jeziv prizor. Neka energična, brkata žena (Pero mi reče da je zakonski 30% žena u paklu) ostima potapa nekog mučenika u velikom kazanu (na kojem je pisalo „PAKAO ZAUVIJEK“),  punom ključale vode. Iznad kazana se samo naziralo koprcanje nekih malih stopala. Iznad glave mi se pojavi upitnik: Kaligula, Mihajlica ili Ron Džeremi? Sveti drug Pero mi je brzo razbio trilemu: „Vidiš kako je prošao Milanko? Najviše je bogohulio, vrijeđao svakodnevno i Boga i Sve Svete, a u imovinskom kartonu nije prijavio imovinu niti jedne komšinice ili ljubavnice.“
Nisam mogao gledati više tu muku, pa usmjerih dvogled prema čistilištu. „A tamo ste me mislili za početak? – upitah druga Peru.
„Tamo, tamo. Daćemo ti šansu da shvatiš svoje greške i uložićemo velike napore da ti pomognemo da da se preispitaš i da izađeš na pravi autoput. I drug Špirić je nekad bogohulio, a kasnije je postao  je jedan od najvećih vjernika, prosto nezaustavljiv na božjem putu. Kada je odlazio u Sarajevo, molio se drugu Bogu i po pet-šest puta dnevno. I Hrista smo stavili privremeno u čistilište, jer nije prihvatio naše amandmane na Novi Zavjet. Ali kada spozna pravu vjeru i prizna ko mu je stvarno otac, daćemo i njemu crvenu knjižicu i poslati ga u raj. Uostalom, on je od nas nekoliko puta gubio na referendumu, pa ga zato držimo u čistilištu malo duže. Kada pogledaš malo i u raj, poslaćemo te čamcem u čistilište. Vidim i da si dole bio budala i plaćao teretanu, a ovdje u čistilištu ćemo ti dati priliku da potpuno besplatno ojačaš. Prenosićeš onu veliku kamenu kocku s kraja na kraj ostrva.“
„Je li to ona ista kamena kocka iz Prokine doktorske disertacije?“
„E, to je ta. Samo moraš paziti da se ne oruni. I da znaš, tamo Ti je malo slabija hrana, ali to je da malo pročistiš tijelo,  a onda ćemo ti mi isprati i mozak. Još jedna mana je da otkako smo prodali i Elektroprivredu u čistilištu nema struje, ali smo mi kao i uvijek vodili mudru politiku, pa smo ugovorom obavezali Vuka da nam pusti struju svako veče u 19.30, da možete pogledati Dnevnik.“
„Dobro, Pero, da pogledam malo i u raj, a Vi mi pripremite čamac do čistilišta.“
„Samo da Te upozorim, nemoj da bi se usudio da pokušaš preplivati u raj! Ovdje su jake struje i odnijeće te pravo u pakao.“
Usmjerih sada dvogled i prema raju, kad tamo isti prizor kakav mi je opisivao jedan grof da je vidio dole na Zemlji, u jednom selu nadomak Banje Luke. Bio sam uvjeren da je bio na nekim drogama kad mi je to pričao, ali griješio sam dušu. Vidim ogroman šator (na njemu piše nebeski odbor „PARA-DAJ-Z“), a ispod šatora ekstaza. Svi srećni igraju, jedu i piju. Tolika gužva da slabo koga mogu razaznati. Samo iznad mase dominiraju glave Srđana Mazalice i Mila Đukanovića, i neke studentice što je uzjahala štanglu povrh svega.
„Hajde ovamo, prijatelju, na jedan hladan „Nektar“!“ – mahnu mi Srđan.
„Ne mogu, dok ne okajem grijehe sa Zemlje. Pero je dosta strožiji nego mi je izgledao. A otkud Ti ovdje?“
 
„Kako otkud  ja? Pa ja sam uvijek stajao u odbranu Boga kada su ga vrijeđali sa svih strana.“
„Jesi, Srđane. Bio si bogougodan, bio si pristojan božji poslanik na Zemlji, a i pjevao si mnogo puta u Crkvi. Ko je zaslužio raj, ako ne Ti? Samo ja sam mislio da nikad nećete umrijeti, kako Vam je dobro dole bilo, pa zato pitam. Nego, daj vidi s  Perom da i mene primi u raj po kratkom postupku!“
„Hoću, druže. Smatraj da je riješeno. Vidjeću s Bogom da mu izda 11. Zapovijest.“
„Hvala Ti, Maza, do Zemlje. A otkud Milo tu s vama?“
„On se otkupio. Učestvovao je značajnim sredstvima u rekonstrukciji raja, mada je i raj za njega kazna. Bolje mu je bilo dole, ali niko nije besmrtan.“
„A otkud Vi sada na desnoj strani. Zar nije raj trebao biti lijevo? Tako ste bar narodu obećali.“
„Pa mi po potrebi moramo preći i malo desno, kako bismo lakše potjerali božje ovčice. Teško je danas boriti se s takvim stadom. Neke crne ovce nam prave probleme, a kako nam ovdje dolazi sve više ovaca, sve teže stižemo i da ih sve ošišamo.“
A onda su svi zapjevali uglas: „Moj Bog ima plave oči...“. Mazalica, kao i uvijek, najgrlatiji! Samo je Spomenka pjevala neku svoju pjesmu. Dese se valjda greške i u raju!? Čudno mi je bilo i to da ne pjevaju neki narodnjak. Valjda im đavo ubacio „trojanca“!?
Spustih dvogled, pa molećivim glasom se obratih drugu Peri: „Znate šta, nije ovo za mene! Znam da niste gadljivi na novac, pa Vam evo  200 eura da me pustite malo nazad na Zemlju. Znam da nemate ovdje gdje to potrošiti, ali znam i da je Vama, političarima, fetiš bio skupljanje novca. U djetinjstvu značke i salvete, a kasnije novac!“
„Pogrešno si Ti mene procjenio. Ja sam se oduvijek borio samo za socijalnu pravdu i novac me nije nikad zanimao. Pustiću te samo ako mi obećaš da ćeš glasati za mene kad se probudiš.“
„Hoću, Pero, časna pionirska! E prava si ljudina! Znao sam ja da ste Vi pravi čovjek, da ste dole samo folirali. Stara ste Vi škola! Da sam znao, glasao bih i ranije za Vas. Ja sam se isto uvijek borio za pravdu, ali nisam znao da je nema ni ovdje na nebu.“
Pusti tako mene drug Sveti Pero nazad na Zemlju, a ja poskakujući s noge na nogu penetriram u onaj isti tunel u Klašnicama. Duva neki jezivi vjetar, valjda promaja u tunelu. Izađoh brzo iz tunela, ali tek sad zapazih da nema niti jednog automobila. „O kako su propali naši jadni koncesionari!?“ -  pomislih. „O Bože, jesam li zalutao? Da nisam izašao na neki drugi svijet?“ Samo mi se prividjelo da je kraj mene proletio neki šleper na kojem je pisalo „Pozdrav iz Rovinja“, ali valjda se halucinira i prilikom povratka na ovaj svijet. Krenem prema rodnoj Banjoj Luci, a nigdje nikoga. Samo asfalt i neki vruć vjetar. Sa strane neke stare ruševne trospratnice s kraja 20. vijeka. „Bože moj, šta bi od onako lijepe zemlje? Šta bi od onolikog dobrog, poštenog biračkog tijela? Gdje mi je nestao narod? Gdje je moja Republika Srpska?“ Ne vide se ni najviše zgrade u Banjoj Luci. „Gdje mi je rodni grad?“ – kroz plač ponavljam. Na mjestu grada neko brdo smeća. Čujem da neko kopa po smeću. Na moju veliku radost zapazih neku Ciganku, staru oko 200 godina, ali dobro se držala, izgledala je kao da joj je 150. Moj broj, samo nije bio erotski trenutak. Pitam je za moj narod, za moj rodni grad, za moju Republiku?
„Nema naroda!“
„Kako nema?“
„Lijepo, nema više ovdje Srba. Nisu pravili djecu, nešto ih je pomrlo od gladi, nešto od bolesti. Većina ih je ginula ratujući nizašta. Sirotinja gubila glavu uludo, dok su se drugi bogatili. Znaš onu: „Nekom rat, nekom brat!“? I to što su dobili Republiku Srpsku ratom, u miru izgubiše. Ono malo što je ostalo je izvršilo kolektivno samoubistvo, kad su pali u dužničko ropstvo. Tek prije nekoliko dana smo mi Cigani napokon dobili prava iz Strazbura. Sada je ovo naša zemlja. Vratili su nam i monopol na kontejnere i deponije. Penzioneri su nas umalo uništili. Nelojalna konkurencija, šta li je!?“
„Da, ali gospođo Ciganka, to što sada skupljate nije ni bakar ni željezo!? Niste ni vi što ste bili!“
„Gospon Srbin, nema više ni hljeba po kontejnerima. Sada kada više nema Srba, ovi iz Brisela stalno ovdje istovaraju neki radioaktivni otpad, a ja, među nama rečeno, samo radim s uranom i plutonijumom. Samo nam fale ovi tvoji da nam ga malo obogate. Oni su bili pravi eksperti za bogaćenje. A narod su znali dobro osiromašiti. Znali bi oni i s uranijumom. Radim i za Iran i za rodnu Indiju. Dupla plata, a kako nas je malo ostalo ovdje, imamo 100 % zaposlenost.“
„A Srbija? Šta je s njom?“
„Ama kažem ti, čovječe, nema više ni Srba ni Srbije! Ovi tvoji Srbi se rasturili načisto. Samo ratovali i prkosili velikima, a ništa nisu radili. Srbi bi i čekić pokvarili.“
Suza mi suzu stiže, kad me probudi zvono alarma na mobilnom telefonu. 3. Oktobar, 5.30 ujutro. Probudih se u „goloj vodi“. Pogledah pored sebe, Goga je tu. Ni alarm je ne probudi. Valjda sanja da reže drva. Bar je tako zvučalo, ali je izgleda okrenula lanac na motorki naopako, a možda su i drva tvrda, tvrđa i od naših glava. Kako je krenula, ostaćemo stvarno bez šumskog bogatstva.
„Ustaj bando, idemo na glasanje!“ – povikah.
„Kakvo glasanje? Ne idem ja nigdje, pusti me da spavam!“ - promrmlja ona.
„Ama, Gogo, dok mi spavamo unutrašnji i spoljašnji neprijatelj nam rade o glavi. Ustaj!“
„A za koga da glasam, kad su svi isti? Samo trpaju u svoje džepove, a za narod ih nije briga.“
„Nije tačno da su svi isti. Oni su gori od gorega. Ali ima da ideš, pa makar glasala i za onu Stranku kokuza! Na svakoj listi ima bar po jedan mladi, nekompromitovani čovjek, pa će se naći nešto i za nas. Treba pružiti priliku nekim mladim, poštenim, školovanim ljudima bez obzira u kojoj su stranci. Znaš i da nam je pola društva na listama. Došlo je vrijeme da sami preuzmemo sudbinu u svoje ruke. Nećemo dozvoliti da mi se ostvare snovi. I sama si se uvijek bunila što nam nepismeni određuju sudbinu.“
Pustim ja nju malo, pa odem da se dotjeram. Nisam se ni umio ni tuširao, praću se kad prođe izborna tišina. Obučem bijelu svečanu markiranu košulju, istu onakvu kakvu je nosio neki od naših popova, ne mogu sad da se sjetim koji tačno. Na njoj je pisalo „Armani PRC“. Stavim češljić u džep od košulje, čačkalicu u zube, i spreman za glasanje. Tako valjda treba da izgleda pravi glasač. Još samo da stignem prvi na glasačko mjesto i najveća sam faca. Vidim da s Gogom neće ići baš tako lako, pa uzmem neke neotpakovane lisice iz ladice. Kupila mi ih neka budala u  erotskom šopu za rođendan. Rekoh, lisice, sad  je pravi trenutak za vas! Izbori i jesu neka vrsta sadomazohizma. Natjeram brzo Gogu da se obuče, vežem lisicama moju lijevu za njenu desnu ruku i pođosmo polako. Usput naiđosmo na ganc novi kontejner – kupila nam Gradska uprava pred izbore, pa zavukoh ruku malo kaobajagi da preturam, samo da osjetim kakav penzioneri imaju motiv da izađu na glasanje. A Gogu sramota, sve se okreće okolo u strahu da će nas neko vidjeti. Ali ja joj ne dam da se otkači od mene, vezani smo lisicama. Tako sam konačno dočekao da i ja postanem  mali kućni diktator, makar na jedan dan.
Goga je glasala lijevom, a ja desnom rukom, ma šta to značilo.