Slobodan Popović: Građani su sadomazohisti!

U ciklusu intervjua sa predstavnicima opozicionih stranaka u Republici Srpskoj, ovaj put smo razgovarali sa banjalučaninom Slobodanom Popovićem, potpredsjednikom Socijaldemokratske partije (SDP) Bosne i Hercegovine. Sa Popovićem smo razgovarali, između ostalog, o civilnom društvu, političkom okruženju i političkoj sceni,  te o kampanji „Otkrijte nam premijere!“.

Šta je politička odgovornost i koliko je zastupljena u Bosni i Hercegovini?

Prvo govorimo o onome što je normalno, a normalno politička odgovornost bi bila da onaj koji osvoji vlast, mora da ostvari makar 50 plus jedan posto od onoga što je promovisao kao politički projekat i obećao u mandatnom periodu koji traje četiri godine. Za onoga koji to uspije možemo reći da je ispunio obećanje.
To je ono što je normalno i što se dešava u normalnom svijetu, mada se i kod njih dešava da većina stvari ne bude ispoštovana, ali se to onda kazni na taj način da neće biti izabrani na sljedećim izborima. Kod nas ja ne znam da je iko uspio ispuniti i dvadeset posto, bez obzira o kojoj se političkoj opciji radi i to je, nažalost, postalo pravilo, što je u normalnom svijetu izuzetak.
Uzmite za primjer samo istraživanja Centra civilnih inicijativa u kojem se jasno kaže da dinamika kojom se donose zakoni koji su u funkciji evroatlanskih integracija, odnosno stvaranje uslova da Bosna i Hercegovina može pristupiti Evropskoj uniji i Nato paktu, vrlo poražavajuća. Imate praktičan primjer zemalja u okruženju  u kojem je  skupština  Srbije u ovom mandatnom momentu usvojila nešto preko 230 zakona, sabor Hrvatske nešto manje od 230 a bosanskohercegovački parlament je usvojio šest puta manje u odnosu na obje zemlje.
To je najbolji pokazatelj koliko je trenutna vlast aktivna i odgovorna prema svojim građanima i njihovim interesima.

Zašto građani i dalje pasivno posmatraju stanje u kojem se nalaze?

Građani svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo treba da pokažu na prvim sljedećim izborima gdje će oni svojim glasom ocjenjivati šta je to prethodna vlast uradila – ili će je nagraditi tako što će im opet dati mandat ili će ih kazniti tako što im neće dati mandat, jer nisu ispunili očekivanja.
Građani na jedan nelogičan način to pokazuju kao da se to sve događa nekom drugom, kao da se njih to ne tiče, kao da nije važno da li su oni donijeli pet, pedeset ili petstopedeset zakona. Nikoga se ne tiče da li živimo bolje ili gore. To je karakteristika bosanskohercegovačkog prostora.

Zašto je to tako?

Razloga ima više, a glavni je, sociološki gledano, društvo koje je  organizovano na način da smo još uvijek  podijeljeni na nacionalno, konfesionalno, teritorijalno i  liderski.  Taj model organizacije, ta četiri principa su čisti nacionalsocijalizam.
Mi smo, nažalost, društvo koje u jednoj blažoj varijanti ispoljava te elemente i na čijim principima većina građana živi bez obzira da li su Srbi, Hrvati, Bošnjaci, pravoslavci, katolici, muslimani, a bitna stvar je  samo što jedni žive u Republici Srpskoj, drugi u Federaciji, a koja je opet podjeljenja na jedan dio gdje su Bošnjaci apsolutna većina, a u drugom dijelu su Hrvati apsolutna većina. To je još uvijek glavni problem i razlog što u ovom društvu nema promjena.

Kakva je uloga nevladinog sektora i koliko je realno očekivati njihovo aktivnije učešće u izgradnji građanskog društva?

Koliko ima nevladinih organizacija koje sebe nazivaju civilnim sektorom, govorim samo za teritoriju Banja Luke odnosno Republike Srpske, i koliko ima onih u toj strukturi koji su zajedno spremni da daju sebe? Civilno društvo treba da je instrument kojim se aktuelnoj vlasti ukazuje na stvari koje nisu dobre za društvo. Ono zato i postoji! Nije nevladina organizacija nastala da hvali vlast, bez obzira koliko je ona dobra ili loša, jer nema apsolutno dobre vlasti, svaka vlast je malo manje loša ili malo više loša odnosno malo manje dobra ili malo više dobra.
Koliko zaista ima nevladinih organizacija koje imaju kritičan stav prema aktuelnoj vlasti, a koji nije u funkciji kritizerstva? Koliko zaista ima nevladinih organizacija koje su u stanju da prepoznaju društvene anomalije i koje su spremne da idu u smjeru napretka i progresa i ka boljem životu, a ne samo da su tu da bi stalno nekog napadali.  Civilni sektor treba da je metar kojim se mjeri uspješnost.
Većina nevladinog sektora je u podaničkom odnosu u odnosu na vlast i to zato što ih vlast tretira kao takve. Odnos vlasti prema nevladinom sektoru je smiješan, a za to je dokaz izjava premijera Republike Srpske u kojoj  poziva civilni sektor da „izađe na izbore, pa  kad dobiju glasove nek’ onda kritikuju vlast.„ Tako nešto može da kaže samo neko ko nema pojma o društvu, o civilnom društvu, o građanskom društvu o bilo kakvom društvu. Dok god vlast i pojedinci u vlasti doživljavaju društvo kao privatnu svojinu, oni sa tim društvom mogu da rade šta hoće, dok god su na vrhu.

Da li su izbori prilika za građane i snagu njihove odgovornosti?

Dok god imamo situaciju u kojoj izbori neće biti događaj od kojeg će strahovati svaka vlast – i ona koja je bila dobra, a pogotovo ona koja to nije, dok god se ne budu bojali biračkog tijela tj. moći tih građana, naroda, individua, tih ljudskih bića koja će da shvate i znaju da država i vlast ne postoje radi države i vlasti,  već postoje zbog ljudi koji žive u toj zajednici, bila to lokalna ili državna zajednica.
Suština vlasti je  da kontroliše društvo kako bi bilo uređeno i kako bi funkcionisalo po principima koji su utvrđeni, odn.  da se brine da to što bolje funkcioniše, jer država nikada neće biti idealna ali mora da funkcioniše što bolje. Situacija u kojoj se vlast ne boji izbora je nemoguća – ne boje se građana, ne boje se njihovih olovaka.
Suština je obični čovjek koji je determinanta – on je taj koji odlučuje u kom pravcu se ide. Ako ta individua ne shvati da je taj dan odlučujući, tih dvanaest sati, od ujutro do navečer, ako shvati da u svojoj ruci, u svojoj olovci drži svoju budućnost, budućnost svoje porodice, svojih komšija, svog grada, onda je on taj koji će odrediti svoju i sve druge sudbine za naredne četiri godine. Tih dvanaest sati je sad, pa tek opet za četiri godine, a on je taj bitan subjekat koji odlučuje.
Definicija vlasti ne postoji.
Vlast su oni koji su dobili legalitet i legitimitet da vladaju u ime onih koji su ih izabrali, a onda oni koji su ih izabrali moraju da trpe! Sad, koliko su oni pogriješili ili nisu, toliko će im biti dobro ili im neće biti dobro. I u normalnim društvima se desi da izaberu nekog, pa ih oni prevare, bilo svjesno ili nesvjesno, ali onda im ne daju novu priliku! Kod nas je stalno sve na istoj matrici, na kojoj se mijenjaju samo politički subjekti, a sve drugo ostaje ostaje isto. To je matrica jedinstva teritorije, nacije, vjere i lidera, a kad to postane suština mentalnog sklopa onda su pitanja tipa imaš li posao ili ne, imaš li para da školuješ djecu, da li kao penzioner možeš da kupiš najosnovnije, što ti treba,  od manjeg značaja – ali najbitnije je reći da si ti svoj na svome.
Sve to što je nenormalno u normalnom svijetu kod nas je normalno. Kod nas je najbitnije biti svoj na svome odnosno, da smo svi Srbi zajedno, da smo svi pravoslavci, i svi Bošnjaci zajedno i da smo svi muslimani, i da smo svi Hrvati zajedno i da smo svi katolici, a pritom da svako od nas pripada svojoj nacionalnoj stranci. To je ta matrica na kojoj stalno padamo i samo se likovi mijenjaju koji „prodaju“ matricu, a onima kojima se ona prodaje su uvijek isti, samo što su stariji četiri godine i svake četiri godine su sve veće budale.
Ponekad mislim da ovdje ljudi uživaju u sadomazohizmu a to znači da uživaš da stalno budeš donji i da ti je zadovoljstvo da je stalno neko drugi gornji, a ti stalno donji. Pa to nije normalno.
Ako je normalno da premijer može vidjeti svoju kuću u Bakincima sa sedamnaestog sprata, a čovjek, građanin, nema nikakve kuće, to je za mene sadomazohizam. Zar je normalno da političari daju zvanične izjave poput one da su nama svi u Federaciji zavidni što imamo tako veliku zgradu i da bi i oni svi htjeli baš takvu zgradu vlade. Šta je to nego sadomazohizam?

Šta mislite o kampanji „Otkrijte nam premijere“?

Kod nas to nije praksa, a možda će biti jednog dana. Jedina sreća u čitavoj stvari jeste to što niko ne može napraviti vlast potpuno sam, a zato što to ne može sam ne može da se ponaša baš idiotski do kraja. „Ovom danas“ fali onaj jedan, pa je zbog tog jednog morao da pravi neke ustupke koje ne bi pravio da je tog jednog i imao. Niko se ne usuđuje da kaže ko je to personalno, jer sutra može da ima problema, jer nije on taj jedini koji odlučuje. U političkoj praksi, šef pobjedničke stranke jeste taj koji je i mandatar za sastav nove vlade, a to je praksa koja i ne mora da se ispuni baš svaki put. Možda to jednog dana i postane realnost.