Omer- Paša Latas spasio Crnu Goru

Moje srpsko srce i osjećanje rukovodili su me te nisam skrhao Crnu Goru.Odugovlačio sam dalje napade, slao u Carigrad izvještaje da ne vrijedi ginuti za stijene i goleti čime sam dao vremena Rusiji i Evropi da Crnu Goru spasu propasti.
Proljeća 1865. godine, u Parizu je održana velika izložba francuskih ratnih trofeja, dobijenih u različita doba i od raznih naroda. U odjeljenju gdje su bili izloženi trofeji iz mnogobrojnih ratova između Francuske i Turske, student Jovan Đ. Avakumović upoznao je starijeg, sjedokosog gospodina, turskog maršala Omer-pašu Latasa. Sa njim se zadržao u dužem razgovoru i ovaj prepis, uglavnom nepoznat široj javnosti, danas se čuva u blibioteci Istorijskog instituta u Podgorici, kao dio zaostavštine Avakumovićeve.
Omer-paša Latas rodio se, kao Srbin u Lici, 1806. godine u selu Janja Gora, opština Plaško. Kao oficirski sin, učio je školu u Gospiću i po njenom završetku stupio je u vojsku sa činom kadeta – narednika. U Bosnu je pobjegao 1827. posle optužbe za novčanu pronevjeru. U Banjaluci je prešao na islam.Put ga je dalje vodio u Srbiju i Austriju koja ga je tražila.
Omer-paša se posle Austrijskog zahtjeva našao u Kragujevcu, gdje ga je knez Miloš pozvao u dvor. Avakumović bilježi: "Miloš mi je rekao: "Sinko ja ne mogu zbog tebe vojevati sa Austrijom, ali neću ni da te predam njoj, jer sam obavešten da nijesi kriv, kao što Austrija predstavlja, a i da si odgojen u duhu srpstva. Narediću mojim vlastima da ti olakšaju i izvrše prelazak u Tursku. Idi tamo i primi se službe. Turska je oskudna u ljudima: po tvojoj spremi i sposobnosti, siguran sam da ćeš daleko doterati u turskoj službi. Možda će se tamo od tebe tražiti da pređeš u muhamedanstvo (knez nije znao da je Mihajlo – Mića Latas to već učinio u Bosni). Sada ćeš i tada ostati duhom Srbin, možeš primiti i muhamedansku veru, ali nigde ne smeš izneveriti srpsko mleko kojim te je zadojila i odgojila majka Srpkinja". Savjetovao je knez Miloš "odmetnutog" narednika.
Kad je stigao u Carigrad, prvo je bio učitelj crtanja (ć!) prestolonaslednika Abduli Medžidu. Zahvaljujući prijateljstvu sa budućim sultanom, postao je pukovnik 1838. godine, a potom i paša, kad je Medžid zasjeo na presto. Odmah se iskazao kao odličan vojnik, što nije ni čudo, jer su Latasi bili graničari Vojne krajine kroz mnoge naraštaje – sa velikim uspjehom je gušio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu, što mu je ekspresno donijelo čin mušira (maršal) Otomanske imperije.
Godine 1848-49, sa Rusima učestvuje u okupaciji dunavske kneževine. O tim godinama, Omer-paša je govorio Jovanu Avakumoviću: "U turskoj vojsci napredovao sam i doživeo slave i gospodstva kao retko koji. Nu, opet, nikad nisam zaboravio, niti ću ubuduće zaboraviti one mudre reči i roditeljske savete kneza Miloša. Vazda, u svakoj prilici moga rada, ostao sam Srbin i prijatelj srpstva".
Godine 1852-53. Omer-paša je predvodio dvije vojne na Crnu Goru. Prve godine, bilo je 25 hiljada turskih vojnika protiv 9ooo Crnogoraca. Ostavio je pustoš u pograničnim krajevima i povukao se tek posle intervencije Rusije i Austrije. Sledeća vojna bila je 1862. godine, kad je nastupio sa 55.000 vojnika protiv crnogorske armije od 15.000 ratnika. Crnu Goru je, kako kaže zvanična istorija, opet spasila intervencija velikih sila, prvenstveno Rusije. Da li je baš sve bilo tako? Omer-paša je govorio:
"Samo moje srpsko srce i osećanje rukovodili su me, te nisam skrhao Crnu Goru, kao što sam, u poznatoj prilici, to mogao uraditi onda kad sam bio glavni vojskovođa silne turske vojske i sa njom pobedno ušao u Crnu Goru. Sa mojim osećanjem da sam Srbin, odugovlačio sam dalji napad na Crnu Goru i slao sam u Carigrad izveštaje da nije vredno da turska vojska gine za gole crnogorske stene i vrleti. A time sam dao vremena, te su se Rusija i Evropa zauzele za Crnu Goru i spasili je od sigurne tadašnje propasti, prema broju turske vojske pod mojom komandom".
Vojno-istorijski muzej u Istambulu daje za pravo Omer-paši Latasu. Tamo se i danas čuvaju tri izvještaja u kojima se aleluje da se mir pokuša naći političkim putem, tj. za "zelenim stolom". Latasova pošteda Crne Gore ( u Bosni je ustanak ugušen u krvi), izazvala je određene nedoumice kod Avakumovića i njegovih prijatelja, pa to Latas nastoji da otkloni sledećim riječima:
"Ne gledajte me, deco, kao tuđina, što znate da sam turski paša. Ja sam vazda bio i ostao samo Srbin. Uvek sam disao, pa i sada, kao mušir turske Carevine, dišem samo srpskim duhom, gajim i njegujem samo srpska osjećanja".
Dvije godine posle pariske izložbe, Latas je gušio grčki ustanak na Kritu i pošto nije do kraja, zbog loše turske flote i slabog snabdijevanja, mogao da sprovede blokadu ostrva, sam se povukao 1868. godine i umro tri godine kasnije u Carigradu.
U daljem razgovoru, kako piše Avakumović, Latas je govorio o tome da žali što se nije susreo sa knezom Mihailom Obrenovićem i što nije mogao "sa njim razgovarati o srpskim, našim, problemima, te da time i ja bar nešto prinesem na oltar srpstva, koje nisam napustio nikad, niti ću ga napustiti do groba". Avakumoviću je rekao da poruči zemljacima:
"Moja je želja da ja, kao gazi (junak) Omer-paša, ostajem dušom i srcem Srbin, da srpski osećam i srpstvu najvatrenije želim potpun uspjeh u ostvarivanju njegovog narodnog ideala, da ujedini srpsku kraljevinu sve Srbe koji su pod tuđinskom vlašću, ne samo pod turskom, već i pod austrijskom".

Iz Andrićevog pera

Naš nobelovac Ivo Andrić nije uspio da završi roman o Omer-paši Latasu. Iz nezavršenog rukopisa ostao je upečatljiv odlomak kako se Omer-paša krsti pred seoskim glavarom Bogdanom Zimonjićem: - "Videći velikog i glasovitog seraskera Omer-pašu kako se gologlav (a to što je bez fesa, kao da je napola go), malo raščupane, prosijede kose, krstom krsti kao kakav crkvenjak, Zimonjić ustuknu i prvi put u ovom dugom i neobičnom razgovoru otvori prorodno i široko oči koje su dosad samo svjetlucale kroz stisnute duge trepavice.
- Je li vjera, Bogdane?...
- Vjera – uspio je najzad da odgovori odsutno i mehanički, kao uzetim jezikom.
- E, onda znaj da pred tobom ne stoji Omer-paša, nego Mićo Latas iz Janje Gore.