Valerij Čuprov - Volim pse

Volim pse. No od svih pasmina meni se najviše dopada njemački ovčar. Nisam jedini koji smatraju da je to najpametnija rasa.

Dugo sam živio na Kamčatki. Ostao sam tamo poslije odsluženja vojske. U to vrijeme nisam imao stalni posao. Radio sam povremene poslove. Na more nisam više išao. Zanimao sam se ribolovom na rijekama Kamčatke. Doći do rijeka, razumije se ne do svih, no do onih bližih bilo je vrlo prosto. Sjedneš na autobus i kreneš.

A ja sam tad imao strani automobil. Zato sam sebi mogao dozvoliti da pođem i nekuda dalje. Tamo gdje je bilo moguće cijelu godinu loviti klijena, no zimi nije bilo moguće da se dođe do tog mjesta zbog snijega. Loviti ga bilo je začuđujuće prosto. Čak je i ribar početnik mogao da se pokaže kao pravi ribolovni as. Zato je i prvo ribarenje garantovalo uspjeh. No mene je privlačilo, osim lova na klijena, i nešto drugo. Kada bi u rijeku iz okeana išao na mriješćenje losos, to je bio pravi rizik. A stvar je bila, naravno u ikri. Od ikre lososa se spremao najukusniji kavijar. Pripremio bih obrok za cijeli dan i štap za pecanje sa dugačkom, debelom strunom i sa olovom na kraju, a na samoj struni dvije, pa i tri masivne udice tipa "sidro" na rastojanju jedna od druge. Na pecanju bih pomislio šta  ako mi se udice se zakače za stablo u vodi. Tada bih skidao džins pantalone i u kupaćim gaćama ulazio u vodu pokušavajući da oslobodim udice.

Nije mi to uvijek uspijevalo. No rezervu sam uvijek imao uza se. A voda je bila na samo ledena. Da bi je isjetio moraš sam u nju da uđeš i tada bi iskočio iz vode kao čep. Ona nije prosto hladila noge, ona bi ih zaledila momentalno. A ja sam u tom momentu mislio o ribama:

- Što ti je život! U takvu vodu još i potomstvo izvoditi. Ikru oploditi!

Tamo uopšte nije bilo bezopasno u vezi nadzora. Dolazili su ljudi u uniformi. Loviti lososa u vrijeme mriješćenja je veliki grijeh. Moglo se za to kazniti. No ja sam imao sreće i zatečen sam u tome samo jednom, na drugom mjestu, i to ne sam već sa jednim prijateljem. Tamo smo lovili kalifornijsku pastrmku. Išli smo putem gdje nam je u susret naišao džip sa ribolovnom inspekcijom. No tamo nije manje bilo ni lososa, te sam, kao i svi, i ja tako radio. Kada bih povukao štap, a na njemu bila riba, koja se zakačila za udicu, ako bi to bio mužjak, ja bih ga brzo skidao sa udice i bacao ponovo u rijeku. Ako bi bila ženka tad bih je skidao sa udice. Brzo bih joj razrezao stomak i vadio posteljicu sa ikrom. Posteljicu bih stavljao  u kesu, a onda kesu odnosio nekoliko metara dalje u žbun. Tako je bilo manje opasno. Ako dođe inspekcija i vide da tad loviš ribu neće te pogladiti po glavi. No ako te vide sa ikrom, tada bi bilo velike neprijatnosti. No ne nađu li ikru pokraj tebe, hajde dokaži da je ona tvoja? Zar sam je ja rezervisao? Možda ju je neko tu sakrio, a vi to meni pripisali? Ne, momci, tako ne ide. Ne, ništa ne znam. Ni na šta se ne obavezujem.

I tako na svakom ribarenju, sa svakom ulovljenom ženkom stavljao bih ikru v kesu. A u kući sam pripremao od nje "petominutku", specijalni, vrlo malo slani kavijar. Tegle su se takođe gomilale u frižideru. Kako je prijatno bilo ustati ujutro i doručkovati kavijar. Ali ne namazati ga na hljeb, nego ga jesti sam velikom kašikom. Do uveče bih bio sit od tog kavijara.

Moguće je bilo pecati i pod mostom. Ako dođeš autobusom. No ja sam automobilom dolazio dalje. Na nekoliko kilometara od mosta na rijeci. Automobil bih ostavljao pokraj puta, malo bih ga zaokrenuvši u šumu, pokrivao ga granama, a onda išao na obalu sa psom. Imao sam svoje omiljeno mjesto no nisam tamo odmah otišao. Jednom sam zapazio da tamo ribe često trzaju. To mjesto mi se dopalo. Isprva sam bio zadovoljan. Kako je dobro što sam tu sasvim sam. A tamo, kod mosta, je uvijek neko.

Kasnije sam primijetio jednog muškarca. On je stajao od mene na oko pedeset metara. Nekoliko puta smo čak stajali nedaleko jedan od drugog. No niti jednom nismo razgovarali. On je očito, kao i ja, dolazio automobilom. No naši putevi nisu se presjecali. A tamo, kada zabaciš udicu, momentalno nabiješ žulj. Ništa bez truda. Zato bez rukavica ne vrijedi pecati. Ja sam obično koristio rukavice u kojima se radi u bašti. No one bi se brzo poderale i to uvijek na istom  mjestu. A ja sam vidio na tom muškarcu zelene rukavice. Već sam imao prilike da vidim takve rukavice. One su bile predviđene za ribare. Izrađene od gumiranog šatorskog platna. U njima su prsti i šaka u takvom gumiranom materijalu da riba ne bi iskliznula iz ruku. Inače one nisu obavezno zelene boje, vidio sam i crvene.  Kada sam ugledao takve rukavice u njega, odmah sam pomislio da i ja takve trebam da kupim i one se neće tako brzo poderati kao ove koje imam, a i ribu sa udice ću moći lakše da skidam, a najvažnije je to da će mi ruke biti suve.

Moga psa nije bilo lako hraniti. Tada je hrana za životinje bila skupa i nisu je uvozili u Sovjetski Savez. Sad može da se kupi u svakom supermarketu, a tada je moglo samo u specijalnim prodavnicama. Zato sam se bio dogovorio u jednoj kuhinji u seoskoj školi da uzimam preostalu hranu i time hranio svog psa. U nju sam dodavao suvu hranu za pse. Ta škola je bila udaljena zo kilometara od grada i išao sam tamo automobilom po hranu. I uvijek je bilo sve normalno sa tom hranom. No jednom kada sam psa nahranio uveče, on se uznemirio. Izveo sam ga van. Očito nešto nije bilo svježe u toj hrani.

Spremao sam se ujutro na pecanje. No uvidio sam da je psu još uvijek loše. Poveo sam ga u šetnju, misleći da sad ne treba ići u ribolov. Tako sam odložio odlazak. I ostali smo kod kuće. Mislio sam da će to brzo proći no njemu je bivalo sve gore. Pas je odbijao da prima hranu. Očito je zadobio trovanje krvi. I morao sam da ga odvedem veterinaru.

Više od jedne nedjelje je prošlo prije nego što je psu počelo da biva bolje. I onda sam kupio novine. Pogledao rubriku sa mjesnim vijestima. A tamo informacija o tome kako su organizovali hajku i ubili medvjeda koji je napao jednog čovjeka. Pročitao sam da se to desilo baš na onom mjestu gdje sam ja lovio ribu. I to onoga dana kada sam sa psom ostao kod kuće. Dobro sam zapamtio iz tog članka da je bila pokrenuta istraga povodom nestanka muškarca. Tamo su na obali rijeke ostali tragovi napada mrkog medvjeda na čovjeka. Krvavo kamenje. Naravno niko nije sumnjao da je to bio medvjed. Pratili su ga po svježim tragovima.

Kada sam čitao taj članak pomislio sam zašto nije zvijer rastrgla tog čovjeka dalje, u šumi. Malo mu tamo mjesta bilo? Njega su ubili skoro na samom mjestu gdje se desila tragedija. Bila je sastavljena grupa iskusnih lovaca na čelu sa isljednikom iz rajonske stanice milicije u cilju hajke na  medvjeda ljudoždera. I to im nije uspjelo brzo da učine.

Kada su rasporili stomak medvjedu, sumnje više nije bilo. U njegovom želucu su bili ostaci čovjeka. Ono što je mene više od svega začudilo jeste to da se u želucu nalazila jedna od onih zelenih, gumiranih rukavica. I to čitava. Medvjed ju je progutao cijelu.

Pročitavši članak odložio sam novine u stranu i utonuo u razmišljanje. Eto kakvo ždrijelo ima medvjed. Da može rukavicu cijelu da proguta, a da se ne uguši. Inače kada se mrki medvjed najede masnih lososa on poslije toga guta zemlju da bi se riba bolje svarila u želucu.

Cijelo veče sam mislio o tome kako mi je pas, koji je bio spreman za mene skočiti i u vatru i u vodu, spasio život.  Bolest njegovog stomaka. Da se nije razbolio da smo pošli na obalu rijeke toga dana ništa se ne bi promijenilo. Medvjed bi svejedno došao upravo na to mjesto, gdje smo ribarili. U životu je sve ranije predviđeno sudbinom. Teško da bi medvjed mogao da zgromi odmah obojicu. Jedan bi  ostao živ. Ali koji? To samo Bog zna.

Više nikada nisam išao na to mjesto da lovim ribu, već samo kod mosta.

Valerij Čuprov,
Preveo Žarko Milenić

POVEZANE VESTI

Policija u Banjaluci pretukla ruskog muzičara

 

Minus 13 je, a on svira gitaru u Gospodskoj