Dani(j)el Simić: Vukovar

Sve su to mjesta koja u imenu sadržavaju mađarsku riječ za grad. Neki su i danas u posjedu Huna, a neki su, kao Kotor Varoš, u drugim državama. Jedan grad, na ušću Vuke u Dunav, nekad se zvao Vukovo, a poslije se pomađario u Vukovar.

Prvi put sam ga posjetio 1996. godine. U njemu još uvijek nije bilo vojske i policije sa komandom iz Zagreba. Nekakvi plavi šljemovi su detaljno pretresali tristać mog godišta, na graničnom prelazu sa Srbijom. Tražeći oružje. Imali smo ćirilične tablice sa BL i 4S. Posjeta je bila trka sa vremenom, da ga obiđemo kao ostatak ostatka Republike Srpske Krajine. Prije nego "mirna reintegracija" podivlja u europejski prosvećenu mržnju, kojoj smetaju dvopismene table, kakva je i tada stajala na ulazu u grad. Dok su u njemu još uvijek vlast imali srbo-četnički velikosrbski agresori...

Srbski grad

Sjećam se živo, kako sam se iznenadio da sam u toku rata saznao kako je Vukovar prije smaka svijeta bio tijesno većinski naseljen Srbima. Toliko je nadmoćnija i od zemalja NATO finansijsko-medijski ktitorisana novoendehaovska propaganda, da je ta izjava jednom tinejdžeru izgledala kao nevješta laž smotanog i nezainteresovanog Beograda. Bez obzira što mi je saopštio rođeni ćaća.

U popisu iz 1991. godine se srbska većina ne vidi, jer je najmanje izjednačenost istopljena kroz kategoriju Jugoslovena. Te nacije sastavljene većinom od Srba i(li) mješanih brakova, koja je nestala sa postotnog radara već na sljedećim popisima.

Upoznao sam u toku rata neke Srbe iz Vukovara i iznenadio se što pričaju ekavski, naglaskom kao Vojvođani. To mi je isto bilo nevjerovatno u jednom toliko voljenom i povijesnom hrvatskom gradu. Upoznao sam neke Vukovarce i ove godine. Pričaju i dalje isto. Što me daleko više iznenadilo, obzirom na tretman koji imaju od povratka u granice Josipa Broza.

Danas je Vukovar poprište izgradnje nacionalne mitomanije. I to na instant-principu, žarom nekoga ko je nezavisnu državu dobio tek u periodu 1991.-1995.

Kopi-pejst Kosovskog mita

Već odavno je jasno da su ratovi po raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zapravo bili ratovi NATO protiv Srba u cjelini. Vukovar je primjer šta se moglo desiti na čitavoj teritoriji onoga što se zvalo Socijalistička Republika Hrvatska, nakon pojave Franje Tuđmana. Početka oružanih napada na Jugoslovensku Narodnu Armiju i blokade njenih kasarni. Samo da je za to bilo interesa iz Beograda.

JNA, a posebno srbski element u njoj, bio je toliko jak da se do Zagreba moglo doći za tri dana. Iz bilo kojeg pravca. Danas se to treba sakriti. Osim umobolne činjenice da je vrhovni komandant te sile bio Stipe Mesić, Srbi gotovo nigdje u bivšoj SFRJ nijesu imali ambicije ka teritorijama na kojima ih nije bilo. Nikom nije padalo na pamet da zauzme Zagreb ili Split ili Rijeku. Granice RSK su formirane uglavnom po boji koja je označavala srpsku većinu.

Danas se onima koji koračaju Križnim putem i u Koloni sjećanja, prodaje sasvim druga priča. Ona po kojoj je tu zaustavljena nekakva tobožnja ofanziva. Čiji je cilj bio odlazak do graničnog prelaza sa Slovenijom, valjda. Eto, kao, Vukovar su Srbi zauzeli, "ali su svojom žrtvom branitelji zaustavili pad ostatka slobodne hrvatske države".

To, svakako, nije bilo tako. Tačan odgovor na pitanje šta se desilo, trebaju da daju istoričari. Umjesto toga, u Neovisnoj Republici Hrvatskoj danas je na snazi ozbiljan državno-nacionalni projekat, koji od izvjesnog ratnog poraza od samog početka, pokušava napraviti simbol herojstva i mučeništva. Patnje koja je bila sasvim nepotrebna i izazvana prije svega od tadašnjeg hrvatskog rukovodstva.

Hrvatski Staljingrad

Perverzija prevođenja jednog ozbiljnog poraza u propagandnu pobjedu, počela je još dok su paravojne formacije pod zapovjedništvom Zagreba još pružale otpor iz grada. Išlo je to do te mjere, da je zabilježeno kako su stanicu podzemne željeznice u Parizu, po imenu Staljingrad, hrvatski lobisti prelijepili natpisom Vukovar. To nije bila samo laž u vojnom smislu, jer su na Staljingradu Rusi slomili kičmu nacističkoj Njemačkoj, već su i oni koji pucaju iz Vukovara, ideološki i biološki potomci onih koji su poslani iz NDH da se bore protiv poluljudi komunističko-pravoslavne provenijencije pod današnji Volgograd.

Odgovor na ubistva i protjerivanja Srba, sa druge strane Dunava je bio masivan. To je vjerovatno posljednji put u postjugoslovenskim ratovima, da je srbska strana rješavanju problema pristupila na način na koji to rade Amerika ili Rusija. Velike vojne sile uopšteno. Artiljerija i avijacija su grad pretvorili u krnjatke zgrada boginjavih od metaka, onda su se pješadija i tenkovi prošetali. Ni Sarajevo nije tako prošlo u višegodišnjoj uspješnom zadržavanju višestruko mnogobrojnijih snaga Alije Izetbegovića, zarobljenih u kotlini koja je bila neka vrsta srbskog Termopilskog klanca.

Danas, gledajući opsežnu i mjesecima pripremanu komemoraciju u Vukovaru, čovjek se pita zašto? Zašto su toliki ljudi morali izginuti? Je li toliko bitan bio tisućljetni san o hrvatskoj državi, da je vrlo brzo poslije toga isti taj hrvatski narod tako radosno predao svoj suverenitet u okvir jedne veće SFRJ, odnosno EU i NATO?

Ko ti brani?

Hrvatska naprosto drogira svoje mlađe naraštaje mržnjom prema Srbima u cjelini. Isto to se radi i u Efbihu. Srbi to ne rade, i bez obzira koliko meni bilo drago što smo još uvijek daleko (istina ne previše) od pravoslavne džamahirije na način kako je Hrvatska klerofašistička država, pitanje je da li je to pametno?

Trebaju li i Srbi da rade to isto?

Kada Andrija Plenković juče slavodobitno objavljuje da je imenovao Antu Gotovinu za svog savjetnika, možda i mi trebamo veličati tipove kao što su Legija? Umjesto toga, visoki vojni zvaničnici srpske se tek od prije par godina estradno pozivaju na neke proslave, a mnoge i zaborave. O borcima i njihovom dodatku me sramota i pisati.

Sa suprotne strane u ratu, danas se uporno oštri medijski za revanšizam, rat i sasvim mirno na državnoj televiziji kao HRT provlači svakih malo tezu o "ukidanju" ili "nestanku" Srpske nakon nekakvih presuda ili promjena na svjetskoj sceni. Treba li to gledati mirno iz Banje Luke, grada sa sve dvopismenim tablama ulica i institucija, ili je neophodna identifikacija sa agresorom? U ovom slučaju, to ne bi bio Štokholmski, već Vukovarsko-Srebrenički sindrom.

Mislim da je dovoljno u razumnoj i potrebnoj mjeri, srbskoj djeci objasniti stranu priče njihovih roditelja. Ukoliko to ne uradimo, obrazovaće se iz izvora Sarajeva ili Zagreba. Krajnje je vrijeme da se napravi neka državna fondacija koja će to činiti. Ne trebamo biti kao oni protiv kojih smo se borili, jer ćemo zaboraviti zašto smo se uopšte borili. A borili smo se s njima, jer su bili takvi.

Isključivi i nepomirljivi, protiv zajedničkog života u Jugoslaviji. Vjerovatno takvima Evropska unija ima smisla samo toliko dok i Srbi ne budu ušli u nju. Ako se nekim budalama ulazi u kuću koja gori.

Za mene će, kao srbskog lingvistu, Vukovar ostati mjesto gdje je Vuk Stefanović Karadžić prvi put u svom Rječniku registrovao pojavu sociolekta koji danas zovemo šatrovački, a on ga je zvao gegavački. Mjesto sjećanja na momaštvo i jedina putovanja koja je mladić mojih godina mogao ostvariti u zemlji koja tada nije izdavala pasoše.

Vukovar je velika muka i instalacija u prostoru, koja je neumitno označila kraj bratstva i jedinstva.

Dani(j)el Simić,
Frontal