Korporacije i masoni prikrivaju lijek protiv raka (I)

Postaviti ovo pitanje  za nekog istinskog humanistu, djeluje kao neslana šala. Zašto bi neko želio da ljudi širom svijeta umiru, a da im se može pomoći? Ili možda trebamo gledati stvari praktičnije? Zar otkrivanje lijeka protiv raka ne bi njegovom pronalazaču donijelo svjetsku slavu i neviđeno bogatstvo?

Pitanja su na mjestu. Ali postoji gruba računica, veoma jednostavna, bar kada je u pitanju vrijednost života u današnjem svjetskom poretku. To podrazumijeva da glavnu ulogu  ima dobit, a ne humanost. Dobit zavisi od obrta kapitala, pa je računica  lako uočljiva.

Priča koja slijedi je priča o vitaminu B17, koji je još  pedesetih godina sintetizovan pod imenom Laetril odnosno Amigdalin. To je učinio biohemičar Ernest T.Krebs.

Njegova borba da se ovaj lijek protiv raka zvanično prihvati, trajala je u periodu od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bila je to borba entuzijasta-doktora, biohemičara i nekih novinara koji su plasirali teoriju po kojoj je „opaka bolest“  - rak, ustvari samo jedna avitaminoza, odnosno hronični poremećaj metabolizma izazvan nedostatkom jednog vitalnog sastojka u ishrani.

Nažalost, globalizacija, kao proces u kome multinacionalne kompanije sve više preuzimaju kontrolu i nad lijekovima i nad svjetskim medijima, zapečatila je protok svih informacija  koje mogu nanijeti štetu interesima svjetskih farmaceutskih profitera.

Pojava teorije doktora Krebsa i njegovog alternativnog lijeka pod imenom  Leatril, od strane Američke administracije za ishranu i lijekove (FDA) nazvana je „šarlatanstvom“ i „prevarom“. Građanima su upozoreni da je lijek otrovan i opasan. Tako je priča o vitaminu B17, Leatrilu, Amigdalinu (svi nazivi označavaju isto) – zapečaćena.

Ali, pojavom interneta, koji se teže može kontrolisati, ponovo je otvorena priča o Ernstu T. Krebsu , Džonu Bredu, Ralfu Mosu i drugima, kojima je etika bila ispred  interesa.

O svemu ovome pisao je  u svojim knjigama „Politika i liječenje raka“  i „Svijet bez raka“ Edvard Grifin. Evo te priče.


Kako nastaje rak

Danas je uglavnom poznato da rak nastaje kao neke ćelije u organizmu, koje su do tada radile sasvim normalno, počinju iznenada nezaustavljivo da se umnožavaju. Kao uzrok navodi se virus, razni kancerogeni elementi ili neka  vanjska trauma.

Zna se, takođe, da je rak bolest civilizovanog čovjeka, i aktivira se brojnim stresovima i otrovnim materijama, a bez kojih je savremeni život postao nemoguć. Kozmetika, vještački konzervansi, zagađena voda, duvanski dim, industrijska zagađenost.

Evidentno je da postoje mnogi slučajevi kada dolazi do povlačenja malignog oboljenja. Skoro sva iskustva onih koji su primijetili u liječenju neku alternativnu terapiju, a koja se pokazala uspješnom, otkrivaju promjenu ishrane.

Prema shvatanju doktora Krebsa rak je kompleksan hronični poremećaj  metabolizma u čitavom organizmu. To je bolest koja obuhvata čitav organizam, iako se prvo pojavljuje samo na nekom dijelu tijela, odnosno nekom organu. Zbog ovakve manifestacije bolesti često je pristupano hirurškom  uklanjanju vidljivog  oboljelog tkiva , zračenjem okolnih ćelija na mjestu rasta kancerogenih ćelija, hemoterapiji...  Time je ustvari tretirana posljedica bolesti dok je uzrok preživio.

Zašto se ćelije nekontrolisano umnožavaju

U  ljudskom tijelu postoje hiljade ćelija koje su na neki način ostale „zarobljene“  u stadijumu embriona. Nazovimo ih ovdje jednostavno „univerzalim ćelijama“. One služe za popravak eventualno oštećenih  dijelova tijela. Na primjer, kada dođe do loma neke kosti, ove ćelije se transformišu u koštane ćelije i popunjavaju pukotine u kostima. Ako dođe do oštećenja nekog mekog tkiva , ove ćelije se pretvaraju u ćelije adekvatne tom tkivu. U slučaju gubitka krvi, „univerzalne ćelije“ se transformišu u ćelije krvi. Kada dođe do fizičke traume ili hemijskog disbalansa u organizmu  ove ćelije se formiraju i aktiviraju povećanje nivoa estrogena i ostalih steroidnih hormona kako bi se stimulisao njihov dalji rad na poslovima zamjene uništenih ćelija.  Kada se oštećeno tkivo ili kost potpuno regeneriše ili se organizam vrati u normalan hemijski balans, proces umnožavanja ovih „univerzalnih ćelija“ se zaustavlja.

Ako je, međutim, hemijski balans u organizmu i dalje poremećen, ove se ćelije nastavljaju i dalje rzmnožavati. Dobroćudni tumori i  polipi  su znak da je proces jedne takve obnove zaustavljen, ali sa malim zakašnjenjem. Kada se kaže da je rak posljedica stresnog načina života, dolazi u stvari do energetskog i hemijskog disbalansa  i to je „okidač“ koji aktivira „univerzalne ćelije“.

Od ovih ćelija se pod dejstvom određenih hemijskih promjena, stvaraju kancerogene ćelije. One, međutim, nisu strano tijelo u organizmu i ne mogu se nazvati u tom slučaju bolešću. Naprotiv, upravo je njihova uloga da razore neutrališu sve strane materije u organizmu. Sa biohemijskog gledišta, međutim, kada se one počinju razvijati u rak, one postaju strano tijelo.

Postojanje ovih „univerzalnih ćelija“  otkrio je još 1902. godine  profesor iz Edinburga Džon Berd  (John Beard). On je uočio ogromnu sličnost  između pre-embrionalnih ćelija i ćelija raka. On je ove ćelije nazvao tropoblastima. Te ćelije, upravo svojom sposobnošću da se veoma brzo umnožavaju, odmah nakon oplodnje formiraju placentu  i pupčanu vrpcu, omogućavajući embrionu da se dalje hrani i razvija čvrsto prikačen za zid materice. Kada se, nakon osam sedmica kod embriona razvije gušterača i on počne da luči svoje enzime, ove se ćelije iznenada prestaju umnožavati. Tako je berd  otkrio da dalje umnožavanje ovih ćelija sprečava upravo jedan enzim koji nastaje u gušterači.

Ako je imunološki sistem organizma oslabljen zbog loše ishrane, ili je starenjem smanjeno lučenje enzima  iz gušterače, stresom ili traumom aktivirane, ove ćelije se počinju umnožavati, ali se ne mogu zaustaviti.

Zato je prvi zadatak u terapiji raka, punjenje organizma svim potrebnim hranljivim sastojcima kako bi se svi hemijski procesi stabilizovali čime bi se zaustavilo umnožavanje kancerogenih ćelija. Drugi zadatak je njihovo uništavanje.

Da li je rak samo jedna avitaminoza

Ernest T. Krebs, koji je prethodno izdvojio  vitamin B15, analizirajući razne avitaminoze u ljudskom organizmu uočio je neke sličnosti. Tako nedostatkom vitamina C nastaje poremećaj poznat kao „skorbut“, nedostatkom PP vitamina  nastaje „pelagra“ , avitaminoza B1 – berberi itd. Sve ove bolesti nastaju iznenada, bez ikakvih prethodnih znakova. Čovjek je danas zdrav, a već sutradan može biti smrtno bolestan. Organizam jednostavno nema nikakvu reakciju, nikakvo upozorenje kao kod djelovanja nekog virusa ili bakterija. Za oporavak od „skorbuta“, na primjer, potrebno je nekoliko dana, ili samo nekoliko sati, ili samo nekoliko sati davati veće doze vitamina C  i veoma teški simptomi nestaju. Javljaju se ponovo samo  ukoliko opet dođe do nedostatka vitamina.

Analizirajući pojavu raka, Kerbs se zapitao da li je dovoljno da se čovjek samo izloži kancerogenom aktivatoru, na primjer duvanskom dimu, nekoj hemijskoj supstanci ili doživi neki jači psihološki stres? Ili kako to da neki ljudi u istim  situacijama reaguju kancerogeno, a neki ne? Po doktoru Krebsu rak nastaje isključivo  kada u  organizmu već postoji hronični poremećaj metabolizma, odnosno kada jedan od vitalnih sastojaka duže vrijeme nedostaje.

Kancerogene čestice  su samo „okidači“ koji pokreću „univerzalne ćelije“.  Vitalni sastojak koji remeti  metabolizam  i izaziva pojavu raka Krebs je izdvojio kao vitamin B17.

Kako je došlo do toga da milionima ljudi nedostaje jedan vitalni hemijski element

Dr Krebs je nakon dugogodišnjeg istraživanja utvrdio da su ljudi vijekovima jeli hljeb od zrna prosa i lana koje je bogato upravo vitaminom  B17. Generacijama su žene mrvili koštice od kajsija, šljive, trešnje, jabuka,  i drugih vrsta voća iz familije ruže (Rosaceae).  Miješale su ih  zajedno sa mesnatim dijelom voćke praveći džem. Naprosto, ništa se nije bacalo.

Istraživanja su pokazala da himalajsko pleme Hanza ne pati od raka i kardiovaskularnih bolesti. Ishrana im je bazirana upravo na uzimanju hrane sa košticama kajsije i zrna prosa. Ali, kada se pripadnici ovoga plemena  izlože zapadnjačkoj ishrani, nakon što napuste svoje izvorne prehrambene običaje, počinju da pate od svih ovih bolesti.

Pošto pripadnici ovog plemena  inače jedu veoma malo mesa,  pobornici vegetarijanske ishrane su odmah  zaključili da je to razlog. Ali nije tako.

Krebs je u stvari otkrio da postoje jod dvije grupe ljudi koje uopšte ne obolijevaju od  raka. Jedni su upravo mesojedi, drugi biljojedi.

Tako u jelovniku Eskima i Indijanaca, koji takođe ne pate od ovih bolesti, preovladava meso  koje uključuje divljač. To je najčešće meso jelena, dopunjeno raznim divljim bobičastim sezonskim voćem. Što je najzanimljivije, kod ovih ljudi uopšte ne postoji gojaznost, iako svakodnevno u organizam unose velike količine životinjske masti.

Ipak, i za Himalajce  i Indijance i Eskime zajedničko je što koriste hranu tipičnu za njihovo prirodno okruženje. Kada se pažljivo analiziraju sastojci te hrane vidi se da je vitamin B17  obavezno prisutan u svakoj. Vrsta jelena koja im je u jelovniku, prije svega se hrani travama koje sadrže nitriloside, a koji su izvor vitamina B17. Razno osušeno voće koje Eskimi i Indijanci jedu, takođe sadrži velike količine vitamina B17.

Nažalost, većina zapadnih civilizovanih kultura, odavno je prešla na hljeb od pšenice, koja uopšte ne sadrži nitriloside. Trava koju koriste domaće životinje za ispašu, sadrži samo tragove nitrilosida. Imala bi ih možda više, da čovjek nije počeo da vještački preorava i sije razne vrste trava, tamo gdje one po prirodi nikad ne bi nikle. Tako za razliku od „civilizovane“ stoke, indijanska i eskimska jede samo ono što je nilo u prirodnom staništu.

Tako su čovjeku koji jede meso  i tu uskraćene mogućnosti da unese vitamin B17. Pleme Hanza i Eskimi dobijaju u ishrani 250 do 3000 miligrama vitamina B17 svakog dana. Evropljani i Amerikanci jedući „civilizovanu“ i „fast food“  hranu, uzimaju jedva dva miligrama dnevno. Koštice su odavno izbačene iz jelovnika. Leatrli, Amigdalin, B17 zvanično je prihvaćen kao vitamin 1952. godine.

Ali onda su krenuli žestoki napadi na njega

Farmakomafija zabranjuje prirodne lijekove

Ako se uzme u obzir da se danas stotine milijardi dolara usmjeravaju na istraživanje nastanka raka, da se u tu svrhu osnivaju brojne fondacije i u njih slivaju stotine miliona dolara, da veliki broj fabrika u svijetu proizvodi , a još više apoteka prodaje razne lijekove koji se mogu koristiti  u skupoj terapiji ove bolesti..., ispada da od ove „opake bolesti“ mnogo više ljudi živi nego što umire.

Čak 200 milijardi dolara godišnje  u svijetu troši se na istraživanja o nastanku raka, na liječenje uz pomoć citostatika i ostalih skupih medikamenata, zračenje, hirurške tretmane , itd. Američko „Društvo za borbu protiv raka“ je najbogatija neprofitna organizacija u svijetu. Mnoge žrtve ove „opake bolesti“ zalagale su, i dalje to rade, čitavu imovinu ovoj organizaciji, vjerujući u njene iskrene napore da se bolesti stane na put  i konačno pronađe famozni lijek. O naporima miliona oboljelih širom svijeta koji očajnički pokušavaju da stignu u prestižne  i skupe američke klinike, specijalizovane za rak i dobiju najbolji (i najskuplji) tretman, ne treba ni govoriti. I naši su mediji puni apela za novčanu pomoć unesrećena djece i mladih ljudi.

Šta bi se sa čitavom ovom armijom  zaposlenih i unosnim farmaceutskim biznisom dogodilo ako bi se pronašlo  da je rak samo posljedica pogrešne ishrane i nedostatka vitamina B17 koji se lako može sintetizovati iz koštica kajsije, limuna, breskve, jabuke, tropske kasave...? Ko može patentirati jabuke i kajsije kao svoj proizvod? Hemoterapija, zračenja, citostatici, skupa genetska istraživanja (koja se  pod navodnom brigom  za zdravlje ljudi više rade zbog ispitivanja bojnih otrova) postali bi nepotrebni i morali bi se pravdati na drugi način.

U nemogućnosti da patentiraju hemijski sastav Laetrila, kako je Kerbs nazvao izolovani vitamin B17, jer ga ima svuda u prirodi, i to jeftino, multinacionalne farmaceutske kompanije  su, uplašene za svoj profit koji su ostvarivale od terapija citostaticima  i zračenjem, krenule  u žestoku kampanju protiv ovog vitamina.  Zato je objavljivanje teorije o vitaminu B17 odmah naišlo na žestoka osporavanja u SAD, o čemu je u svojoj knjizi „Svijet bez raka“ pisao Eduard Grifin, još sedamdesetih godina prošlog vijeka. Predvodnici u ovome bile su velike farmaceuske kompanije, preko američke vlade, korumpiranih ljekara i biohemičara koji su se mimo svake etike trudili da u medijima Laetril  (vitamn B17), prikažu veoma otrovan i opasan. Pokrenuta je žestoka medijska kampanja u kojoj je iznesena  tvrdnja da Laetril u sebi sadrži otrov cijanid.

Nije, međutim, pominjano da cijanid postoji i u vitaminu B12, pa se on slobodno prodavao u apotekama.

Na čelu čitave kampanje u stvari se nalazila američka FDA (državna služba za kontrolu lijekova i hrane), a koja je propisivala da je za odobrenje upotrebe nekog lijeka i njegovo patentiranje, isti morao proći rigorozne procedure i ispitivanja koja se vrše nekoliko godina, sa elaboratima na hiljadama stranica. Čitava procedura farmaceutsku kompaniju bi koštala stotine miliona dolara. Kompanija koja ovo može da plati ima mogućnost da lijek patentira  i zaštiti svoje ekskluzivno pravo  na prodaju, pa se ovako skupo istraživanje samo tako i isplati. Ako se ne može ekskluzivno prodavati, nema istraživanja, nema  lijeka.  A ko može imati isključivo pravo na ono što dolazi iz prirode, koštice kajsije na primjer?

Sve ovo, naravno nije stvar brige za zdravlje ljudi,  kako bi svaki milosrdni čovjek pomislio, već elegantni trik monopolista da patentiraju lijek  na koji bi imali ekskluzivno pravo prodaje. Ako se to ne može ostvariti, istraživanja se ne bi vršila. U tom smislu, ni jedno istinsko istraživanje djelovanja Letrila nije ni vršeno. Nije se isplatilo.

Dr Ričard Krout iz FDA  još 1982. javno je  izjavio da on nikada nije i nikada neće odobriti za upotrebu lijek nekog pojedinca, već samo velike farmaceutske kuće sa neograničenim finansijama.

Ulog za novi lijek je praktično najmanje 100 miliona dolara. Tako u slučaju „Laetrila“, koji je Krebs sintetizovao iz koštica kajsije, u stvari nikada nije vršeno ni jedno ozbiljno istraživanje, a FDA je naložila da se na „Laetril“ stavi etikaeta – otrovan. A Amerikanci, poznato je, vjeruju svojoj vladi i medijima.

Pošto su farmaceutske kompanije značajni finansijeri predizbornih kampanja američkih političara i FDA je lako potpala pod njihov uticaj.

Kako su i mediji pod kontrolom istog multinacionalnog globalnog lobija, objavljena je i priča koju su prenijele sve američke novine i televizije o tome kako se jedan nesrećni par u San Francisku otrovao kampujući u prirodi i jedući sirove koštice  od kajsija. Ipak, nekoliko nezavisnih i skeptičnih novinara, nikada nije uspjelo otkriti identitet  tih ljudi  i šta se stvarno dogodilo. Tako se Laetril našao u prodaji sa etiketom da je opasan po zdravlje ljudi  i njegova upotreba išla je na sopstveni rizik korisnika. Ljudi širom svijeta  od tada vjeruju da je jedenje koštica od kajsije čisto samoubistvo.

Nije pomoglo ni to što je dr Krebs sam sebi, šezdesetih godina pred brojnim novinarima, ubrizgao veliku dozi Laetrila  i ostao živ. Umro je 1996. u devedesetoj godini.

Navodni napori da se lijek protiv raka pronađe potiču još iz vremena Ričarda Niksona, koji je borbu protiv raka (1971) proglasio za strateški cilj SAD. Odmah je iz državnog budžeta odobrio ogromna sredstva za istraživanja.

Ali, ništa se na tom plani nije dogodilo. Milioni ljudi i dalje umiru od raka , a broj oboljelih se alarmantno povećava. Amerikanci su u međuvremenu otišli na Mjesec , poslali letjelice na Mars, do Jupitera i Saturna, klonirane su mnoge životinje, napravljena je genetska karta čovjeka, učinjene ogromne tehnološke inovacije, ali lijek protiv raka nije pronađen. Kako je to moguće?

Dvostruki nobelovac  dr Lajnus Pauling je  čak izjavio: „Svako treba znati da je većina istraživanja  o raku obična prevara“.

Štaviše, zna se za nekoliko veoma uspješnih terapija , koje su sve suzbijene upravo od kancero-mafije. Jedna se zasnivala na korištenju radiotalasa određene frekvencije  koji su ubijali maligne ćelije (izum Reimonda Reifa), dok su ostale terapije uglavnom počivale na bilju. Svi koji su imali rezultate u borbi protiv raka završili su na sudovima, nakon što su ih bankari sa Vol Strita prthodno obišli i pokušali da dobiju ekskluzivna prava za patent. Kad im to nije pošlo za rukom  ili im se posao jednostavno nije isplatio, stvari su zataškane, a laboratoriji  i klinike  zatvorene.

Terapije vitaminom B17, odnosno Laetrilom, bila je najviše osporavana. Ovaj alternativni lijek prikazan je kao „otorvan i  opasan“, baš kao i jedenje koštica od kajsija, a teorija doktora Krebsa kao „šarlatanstvo i prevara“.

Način kako su se SAD borile protiv ovog alternativnog lijeka, upravo pokazuje  sistem funkcionisanja društva baziranom isključivo na profitu  i lobijima. Naime sva istraživanja koja su se vršila na Laetrilu, rađena su tako da dokažu da je on otrovan. Ni jedno istraživanje nije rađeno koje bi pokazalo njegovu efikasnost.

Kako bi pred javnošću bili  još uvjerljiviji, najpoznatija američka bolnica  i institut za rak Sloan – Katering je svojim neprikosnovenim autoritetom, odlučila angažovati vrhunske svjetske stručnjake koji su se bavili proučavanjem raka. Pošto su njihovi nalazi u vezi djelovanja Laetrila bili ohrabrujući, bolnica je falsifikovala njihove izvještaje, a Ralf Mos, zadužen za odnose s javnošću bolnice, je morao da predstavi laž. Mos je to odbio, i dobio otkaz. Od tada se bavi pisanjem o kancero-mafiji.

Najveći donatori i zaštitnici Sloan – Ketering Instituta za rak su kompanije koje u stvari snabdijevaju ovu bolnicu lijekovima za hemoterapiju i ostalim antikancerogenim medikamentima. Ako se vidi ko su članovi Upravnog odbora Instituta bili u to vrijeme (1954.), mogu se lako uočiti bankari sa Vol Strita (Wall Street), poput Rokfelera, Morgana, predstavnici Dženeral Motorsa, Američke komisije za atomska istraživanja, moćnih hemijskih kompanija i drugi.

Danas, kompanija Bristol – Mayers troši preko jedne milijarde dolara godišnje za istraživanje raka i proizvodnju novih lijekova. Bristol – Mayers snabdijeva pola svijeta lijekovima za hemoterapiju. Članovi upravnog odbora ove kompanije istovremeno su i na čelnim funkcijama  u američkom Nacionalnom institutu  za istraživanje Raka (NCI). Na primjer Paul A. Marks je predsjednik Izvršnog odbora u bolnici Sloan – Ketering i istovremeno direktor moćne kompanije Pfizer, koja proizvodi lijekove koji se koriste u hemotrapiji. Džejms Robinzon (James Robinson) je član  Upravnog odbora Sloan – Ketering i direktor Bristol – Mayers. Sve to je razlog zašto su Sloan – Ketering , NCI, Društvo za borbu protiv raka (ACS), Američka medicinska asocijacija (AMA), kao i FDA, uključeni u borbu kojom se štite  interesi profitera  na ovoj bolesti. Milioni ljudskih života nisu značajni, koliko je značajan profit.

O radu ove kancero-mafije  pisao je detaljno u svojoj knjizi „Svijet bez raka“ Edvard Grifin (Eduard Griffin)  još 1974.

Nastaviće se...

Izvor: novi-svjetski-poredak.com