Trebinjac Stevo Mićanović jedan je od rijetkih stradalnika Jasenovca koji je u kratkom periodu, nakon ustaškog, preživio i partizanski pogrom, a onda i progon u takozvanoj oslobođenoj Jugoslaviji i nakon svega, do danas ostao, kako kaže, živ, zdrav i, što je najvažnije, zdrave pameti.
Čiča Stevo danas ima 87 godina, ali ga zdravlje i sjećanja na dane rata odlično služe.
- Kud sam sve išao, bogami, i noge me još dobro služe - započinje svoju priču starina.
Ovaj nekadašnji pripadnik brigade Pavla Đurišića, iz Hercegovine je sa grupom oficira 1944. odstupio preko Popovog polja i Ljubinja, preko doline Neretve i Bosne, gdje se u Palama, nakon susreta Draže Mihailovića i samog Đurišića, prebacuje u Gradišku.
- Tu nas je, izgleda, izdao Sekula Drljević, koji je imao dogovor s Pavelićem, jer mu je data časna riječ da nikome neće faliti dlaka sa glave, gdje su se ustaše pametno dosjetile i poštovale obećanje - nikome nije ni zafalila dlaka sa glave, nego cijela glava - prisjeća se čiča Stevo.
U Gradišci su ih, nakon razoružanja i pljačkanja, odmah odveli u zloglasni Jasenovac, gdje, doduše, nije preživljavao golgote ovih kazamata, jer su nekoliko dana po dovođenju ogoljene i glađu izmučene srpske vojnike noću odveli na skelu, kako bi ih tamo pobili.
Čiča Stevo, koji je bio na kraju jednog od brojnih redova, u kojim su vezane ljude bacali u Savu tako što bi prvog udarili maljem u glavu, a ostali bi popadali za njim i tako se vezani davili u vodi, uspio je osloboditi ruke i preplivati na drugu stranu rijeke.
Odatle se prebacio na planinu Kozaru, a onda u Dugo Selo, kod Zagreba, odakle slijedi njegova druga golgota - Zidani Most, Celje, Dravograd, gdje su i četnici, i "ljotićevci", i bivši kraljevi oficiri, čak i Rupnikovci iz Slovenije, tražili spas i došli u Austriju, koju već kao svoju zonu drže Englezi.
- Odatle su nas vraćali prema Jugoslaviji, a ja sam otpremljen u Maribor, s nekoliko hiljada bivših vojnika, gdje su nas smjestili u nekakve barake i gdje me je jedan Đurišićev oficir nasavjetovao da se prijavim među momke mlađe od 18 godina, iako sam imao 24, jer su maloljetne puštali kući - prisjeća se dalje čiča Stevo.
Nikada, kaže, neće zaboraviti pouku ovog oficira, koji mu je tada rekao: "Preživjeli smo Jasenovac, ko zna hoćemo li ovo, nego ti mali idi s ovim do 18 godina, ne piše ti na čelu koliko si zaista star, a dokumenta nemaš".
Tako se čika Stevo spasao sigurne smrti, po drugi put, jer su sutradan sve njegove drugove u Mariboru partizani strijeljali, ali ni slutio nije da će na slobodi biti veoma kratko.
Iz Maribora je odvezen u Zagreb, gdje je prvi put, nakon nekoliko dana, pojeo komad slanine koji mu preko žice ubacio neko od mještana, a odatle je, s desetak drugova, raspoređen u radnu jedinicu u Zrenjanin, ali ni tu nije ostao dugo, već završava na sudu. Ni taj sud, prisjeća se starina, nije bilo lako preživjeti, ali s obzirom da protiv njega nije bilo nikakvih dokaza o zlodjelima, osuđen je na godinu i po zatvora, koje je proveo u Sremskoj Mitrovici, odakle se konačno dočepao slobode, nakon dvije godine golgote i tamnovanja, kako kaže, i kod fašista i kod antifašista.
- Poslije svega sam se vratio u rodno Trebinje, gdje sam se bavio trgovinom i prirodom posla ponovo se vraćao svojim nekadašnjim stratištima, posjećujući i Dalmaciju i Zagreb i Beograd i Vojvodinu - kaže na kraju Stevo.
Iako je iz zdravstvenih razloga ove godine izostala njegova posjeta Donjoj Gradini, Stevo Mićanović je prethodnih godina i decenija redovno odlazio na obilježavanje godišnjice proboja logoraša Jasenovca. Ako ga zdravlje posluži, naredne godine sigurno će ići, kaže starina, s ponosom pokazujući člansku kartu Udruženja bivših logoraša Jasenovca.
Porodica kruna života
Stevo Mićanović je, kako kaže, i pored sve svoje golgote, danas ipak srećan čovjek, jer je u rodnom gradu stvorio najveće bogatstvo što ima, dom i porodicu, izrodivši petoro djece.
- Sve petoro fakultetski sam naobrazovao, a od njih dobio i dvanaestoro unučadi, od kojih desetoro njih takođe ima završene fakultete, a i ovo dvoje će, ako Bog da - dodaje starina.