Cekularizam ili sloboda?

Činjenica je da brak ne spada u klasične obligacione ugovore ali je i na njega nužno primjeniti određena pravila obligacionog prava. Ovo najčešće i jeste slučaj, međutim prisutna su i određena odstupanja i to upravo kada je riječ o određivanju forme braka za čiji nastanak postoji saglasnost volja. Naime, našim Porodičnim zakonom (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br.54/02), članom 14 propisana je građanska forma braka. Članom 15 pomenutog zakona propisana je ništavost braka koji nije zaključen u formi građanskog braka.

Opisana zakonska rješenja dovode do toga da je po važnosti izjednačena forma ''ugovora'' sa saglasnošću, odnosno slobodom volje za njegov nastanak, što inače nije slučaj kada su druge vrste ugovora u pitanju. U praksi je čak prisutna pretežnost forme nad slobodom volje jer se postojanje forme lakše utvrđuje. Zašto?

Odgovor je krajnje glasan, zbog sekularizma. Naš zakonodavac svojim poimanjem sekularizma onemogućava slobodu volje da dođe do punog izražaja u regulisanju međusobnih odnosa koji se tiču samih stranaka. Sekularizam upravo crpi svoju popularnost u promovisanju tekovina građanskog društva koje se pak zasniva na garanciji slobode volje. Razlozi zbog kojih je jedino građanska forma braka dozvoljena su krajnje nejasni. Možda se to ranije nije niko ni zapitao, ali u ime čega gušiti slobodu volje? Ako smo sekularni onda smo i slobodni, tako nam barem kažu. Zašto onda ne dozvolimo, mi slobodoljubivi, da i drugi u našem sekularizmu budu slobodni, pa i ako nisu sekularisti? Garantujemo slobodu volje, samo ako je ta volja jednaka našoj. Ako je to krajnji domet ''Code civil’’-izma, onda odgovorno tvrdim da je daleko napredniji koncept Milanskog edikta iz 313. godine, po kojem Hrišćanstvo nije državna religija, dakle forma Hrišćanskog braka nije obavezna kao jedina punovažna, ali je dozvoljeno javno ispovedanje vjere koje ogleda i u formi zaključenja braka.

Na obilježavanju 200 godina ''Code civil’’-a, kineski predstavnik,upitan za mišljenje o tekovinama tog pravnog spomenika, rekao je, da je 200 godina jako kratak period da bi se o njima moglo ozbiljno razgovarati. Koncept Milanskog edikta je najprihvatljiviji za regulisanje pitanja iz svih društvenopolitičkih odnosa i pravnih pitanja, 1696 godina je dovoljno za zasnivanje ozbiljnog potkrjepljenja ove tvrdnje.

Da li neko kaže za Grčku da nije sekularna država? U Grčkoj je izjednačena po dejstvu vjerska i građanska forma braka. To je slučaj i u Hrvatskoj. Alternativna forma braka po kojoj su i vjerska i građanska izjednačene pred zakonom je jedina prihvatljiva.

Kod nas se primjenjuje Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Kada je riječ o pravu na sklapanje braka koje je garantovano članom 12. iz same njegove formulacije kao i iz brojnih presuda suda za ljudska prava, vidi se da je to pravo garantovano u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom. U našem slučaju to znači da postojeće zakonsko rješenje ne predstavlja povredu prava na zaključenje braka nekome ko ne pristaje na građansku formu braka, kao ni nepriznavanje vjerske forme braka kao punovažne. Ovo je iz razloga što osoba zaista nije onemogućena da sklopi brak, ali je propisivanje punovažne forme toga braka u nadležnosti države.

Međutim član 9 garantuje slobodu svakog da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje, pored ostalog, običajima i obredom. Kako je moguće ostvariti ovu garanciju nekome ko želi da svoju vjeru ispovjeda zaključivanjem jedino vjerske forme braka, kada takav brak neće imati pravno dejstvo? Istina je da vjerska forma braka ostaje dostupna onima koji žele da ispovjedaju svoju vjeru ali nakon što zaključe građanski brak. Proisivanje redoslijeda je nedopustivo. Prvo opština pa onda Crkva. Ovo prestavlja obavezu izražavanja ‘’pokornosti’’ ili ‘’vjernosti’’ prvo državi pa onda Crkvi, što je dijamtralno suprotno Hrišćanstvu te predstavlja povredu vjerskih osjećanja. Iz istorije Hrišćanstva vidimo da je država, Rimska imperija, progonila Hrišćane. Rimski carevi i sudije kao personifikacija državnog imperijuma su na različite načine primoravale Hrišćane da se pokore onome što je tada predstavljalo državu, ali su oni klicali: ‘’Više volim muke s tobom no sve trule slasti, ja se klanjam Spase samo tvojoj vlasti!’’, čime su jasno pokazali čemu i kome se treba prvo, pa ako volite i jedino, klanjati i biti vjeran.

Lično ne mogu da osjećam privrženost sistemu koji protažira čedomorstvo kroz brutalna zakonska rješenja i gradi takav stav da prije rođenja čovjek nije čovjek već neka bezlična masa. Ovakav svoj stav, pored ostalog, ispoljava kroz projekat spomenika za 12 beba koje su čak i bile rođene ali nisu izgleda zaslužie da budu personifikovane već su predstavljene kao neka bezlična i bezoblična masa. Jedini sponenik pravoslavnim žrtvamama koji nije osveštan.



Država treba da se oslobodi komunističkog poimanja sekularizma, kao i da ne upadne u neoliberalno kapitalisitičko poimanje.


Dragan Dakić, dipl. pravnik