Početna stranica > Novosti
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Ostale novosti iz rubrike »
Tri puta osuđivan na smrt
25.12.2009. god.
Veliko vijeće Okružnog vojnog suda u Sarajevu u sastavu Fahrudin Tefterdarija, kao predsjednik i članovi vijeća Vladimir Špoljarić, Šaban Salčinović, Vladimir Maramut i Haris Čumurović, donijelo je 12. marta 1993. godine, u montiranom sudskom procesu odluku kojom su Borislav Herak (1971) iz Sarajeva i Sretko Damjanović (1961) iz Vogošće osuđeni na smrt zbog navodnog genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a Nadi Tomić (1946) iz Vogošće je izrečena kazna zatvora u trajanja od tri godine za krivično djelo prikrivanja, pošto je navodno u svom stanu držala ukradene stvari.
Ovo troje najvećih ratnih stradalnika, koji su slučajno 11. novembra 1992. godine zarobljeni na muslimanskom punktu na Stupskom mostu dok su se automobilom vozili iz smjera Rajlovca, svezani su žicom i pretučeni u jednoj školi u Buća Potoku, a potom su sve vrijeme mučeni u policijskoj stanici i u bivšoj kasarni JNA "Viktor Bubanj" u kojoj se danas nalazi Sud BiH.
Zarobljavanje troje srpskih civila, koje je bilo suprotno svim ženevskim konvencijama i međunarodnom humanitarnom pravu, propraćeno je nezapamćenom euforijom u svim muslimanskim medijima u Sarajevu, koji su vodili najbestijalniju ratnohuškačku propagandu protiv Srba. U to vrijeme likovale su kadije u vojnim i civilnim sudivoma pošto im se ukazala prilika za osvetu nad pripadnicima "četničkog agresora" i počiniocima genocida.
Najteža optužba tokom cijelog sudskog postupka koja je stavljena na teret Sretku Damjanoviću bila su tri navodna ubistva i to dva brata Blekića, Asima i Kasima, i klanje Kasima Krše u selima oko Vogošće, te da je silovao dvije muslimanske djevojke. I pored lažnih optužnica za koje su svi znali u sudskim vijećima u Sarajevu, što se ispostavilo na kraju rata, Damjanović je zajedno s Herakom tri puta osuđivan na smrtnu kaznu zbog navodnog genocida. Iako je Konvencijom UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine jasno precizirano da ovo krivično djelo može postojati samo pod uslovima koji su definisani u skupu pravila utvrđenih Konvencijom, od kojih su presudna četiri elementa u okvru genocidne namjere: (a) stepen namjere; (b) uništenje; (v) nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa; (g) potpuno ili djelimično.
Međutim Vijeće Vrhovnog suda u Sarajevu na sjednici 30. jula 1993. godine nije uvažilo žalbe advokata Branka Marića i Milana Prpe već je potvrdilo kaznu za genocid i osudilo na smrt Damjanovića i Heraka. Sjednicom vijeća je predsjedavao Husejin Hjuber, a ostali članovi koji su osudili dvojicu Srba na smrt jesu Vera Jovanović, Malika Hadžiomeragić, Dušanka Lučić i Hasan Balić.
Nije pomogla ni treća žalba dvojice advokata na izrečene kazne njihovim branjenicima. U trećestepenom postupku Vrhovni sud BiH, kojim je predsjedavao Ibrahim Vehabović, Venćeslav Ilić, Sofija Alilkafić, Miomir Jočić i Nazif Salman na sjednici od 29. decambar 1993. godine odbili su zahtjeve advokata i potvrdili smrtne presude Sretku Damjanoviću i Borislavu Heraku za najteže krivično djelo - genocid.
U obrazloženju sve tri presude navedeno je da je tokom suđenja utvrđeno da su optuženi počinili krivična djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Treba podsjetiti da od svih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije jedino Ustav Republike Srpske, koji je donijet još 1992. godine uvažavao sve preporuke ženevskih konvencija i protokole o ljudskim pravima i u njemu nije bila predviđena smrtna kazna. Zahvaljujući Domu za ljudska prava koji je formiran poslije stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma ukinuta je smrtna kazna tako da su od njenog izvršenja spaseni Damjanović i Herak.
Inače, tokom istražnog potupka, koji su vodile sudije Vojnog suda u Sarajeva nad troje srpskih civila, primijenjivanje su najsvirepije metode mučenja, poslije kojih su Damjanović i Herak morali priznati sve što im je stavljano na teret poput ubistva, progona, silovanja, paljevine. pljačke...
- Kada smo zarobljeni odvedeni smo svezani žicom u Buća Potok u jednu školu, gdje nas je ispitivao neki vojni starješina koji se lažno predstavio kao Juka Prazina. Ispitivao nas je koliko smo ljudi ubili, zaklali i silovali. Potom su nas prebacili u policijsku zgradu preko puta Centralnog zatvora. Tamo su nas ispitivali Kemo Dumanović, Fahrija Karkin i Ismet Bajramović Ćelo, a dolazili su još neki isljednici. Tamo su me naizmjenično tukli i ispitivali. Tražili su da napišem spisak ljudi koji su, po njihovom, klali i ubijali Muslimane, pitali koliko sam ja ljudi ubio, koliko ima naoružanja i vojske u Vogošći - izjavio je za srpske medije poslije puštanja na slobodu Sretko Damjanović.
Ipak, prema vlastitom priznanju najteže muke troje srpskih zarobljenika pretrpjeli su u kasarni "Viktor Bubanj".
- Komandir u tom logoru bio je Ramiz Avdović, rodom iz Foče. On je i danas policajac i radi u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Odmah pošto smo prebačeni, on je u ćeliji u kasarni "Viktor Bubanj" meni i Nadi Tomić naredio da dignemo ruke uza zid i lično nas tukao po bubrezima. Za sve što se u toj kasarni dešavalo, za sve batine koje smo dobijali, za sve su znali Ramiz Avdović i upravnik Himzo Dolan - tvrdi Sretko Damjanović, koji danas kao težak invalid živi u jednoj kućici u izbjegličkom naselju Nezuci, kod Višegrada.
Prisjećajući se kako su tekla prva suđenja u Sarajevu u kojima je osuđen na smrt Damjanović kaže:
- Nikad neću zaboraviti da su me uvodili u sudnicu punu naoružanih pripadnika Armije RBiH. Rekao sam da optužnica nije tačna i sve sam negirao. Sam proces ličio je na fudbalsku utakmicu. Vrijeđali su me, provocirali, psovali, govorili da treba ubit četnika, treba ga zaklati, strijeljati. Sudije, koje su to slušale, uopšte nisu reagovale. Tužilac je bio Mustafa Bisić, a sudija Fahrudin Tefterdarija me osudio na osnovu onoga što sam pod batinama i na prevaru potpisao. Mislim da će me ti ljudi dok su živi nositi na duši, i oni i njihova djeca - smatra Damjanović.
Ovo troje najvećih ratnih stradalnika, koji su slučajno 11. novembra 1992. godine zarobljeni na muslimanskom punktu na Stupskom mostu dok su se automobilom vozili iz smjera Rajlovca, svezani su žicom i pretučeni u jednoj školi u Buća Potoku, a potom su sve vrijeme mučeni u policijskoj stanici i u bivšoj kasarni JNA "Viktor Bubanj" u kojoj se danas nalazi Sud BiH.
Zarobljavanje troje srpskih civila, koje je bilo suprotno svim ženevskim konvencijama i međunarodnom humanitarnom pravu, propraćeno je nezapamćenom euforijom u svim muslimanskim medijima u Sarajevu, koji su vodili najbestijalniju ratnohuškačku propagandu protiv Srba. U to vrijeme likovale su kadije u vojnim i civilnim sudivoma pošto im se ukazala prilika za osvetu nad pripadnicima "četničkog agresora" i počiniocima genocida.
Najteža optužba tokom cijelog sudskog postupka koja je stavljena na teret Sretku Damjanoviću bila su tri navodna ubistva i to dva brata Blekića, Asima i Kasima, i klanje Kasima Krše u selima oko Vogošće, te da je silovao dvije muslimanske djevojke. I pored lažnih optužnica za koje su svi znali u sudskim vijećima u Sarajevu, što se ispostavilo na kraju rata, Damjanović je zajedno s Herakom tri puta osuđivan na smrtnu kaznu zbog navodnog genocida. Iako je Konvencijom UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine jasno precizirano da ovo krivično djelo može postojati samo pod uslovima koji su definisani u skupu pravila utvrđenih Konvencijom, od kojih su presudna četiri elementa u okvru genocidne namjere: (a) stepen namjere; (b) uništenje; (v) nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa; (g) potpuno ili djelimično.
Međutim Vijeće Vrhovnog suda u Sarajevu na sjednici 30. jula 1993. godine nije uvažilo žalbe advokata Branka Marića i Milana Prpe već je potvrdilo kaznu za genocid i osudilo na smrt Damjanovića i Heraka. Sjednicom vijeća je predsjedavao Husejin Hjuber, a ostali članovi koji su osudili dvojicu Srba na smrt jesu Vera Jovanović, Malika Hadžiomeragić, Dušanka Lučić i Hasan Balić.
Nije pomogla ni treća žalba dvojice advokata na izrečene kazne njihovim branjenicima. U trećestepenom postupku Vrhovni sud BiH, kojim je predsjedavao Ibrahim Vehabović, Venćeslav Ilić, Sofija Alilkafić, Miomir Jočić i Nazif Salman na sjednici od 29. decambar 1993. godine odbili su zahtjeve advokata i potvrdili smrtne presude Sretku Damjanoviću i Borislavu Heraku za najteže krivično djelo - genocid.
U obrazloženju sve tri presude navedeno je da je tokom suđenja utvrđeno da su optuženi počinili krivična djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Treba podsjetiti da od svih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije jedino Ustav Republike Srpske, koji je donijet još 1992. godine uvažavao sve preporuke ženevskih konvencija i protokole o ljudskim pravima i u njemu nije bila predviđena smrtna kazna. Zahvaljujući Domu za ljudska prava koji je formiran poslije stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma ukinuta je smrtna kazna tako da su od njenog izvršenja spaseni Damjanović i Herak.
Inače, tokom istražnog potupka, koji su vodile sudije Vojnog suda u Sarajeva nad troje srpskih civila, primijenjivanje su najsvirepije metode mučenja, poslije kojih su Damjanović i Herak morali priznati sve što im je stavljano na teret poput ubistva, progona, silovanja, paljevine. pljačke...
- Kada smo zarobljeni odvedeni smo svezani žicom u Buća Potok u jednu školu, gdje nas je ispitivao neki vojni starješina koji se lažno predstavio kao Juka Prazina. Ispitivao nas je koliko smo ljudi ubili, zaklali i silovali. Potom su nas prebacili u policijsku zgradu preko puta Centralnog zatvora. Tamo su nas ispitivali Kemo Dumanović, Fahrija Karkin i Ismet Bajramović Ćelo, a dolazili su još neki isljednici. Tamo su me naizmjenično tukli i ispitivali. Tražili su da napišem spisak ljudi koji su, po njihovom, klali i ubijali Muslimane, pitali koliko sam ja ljudi ubio, koliko ima naoružanja i vojske u Vogošći - izjavio je za srpske medije poslije puštanja na slobodu Sretko Damjanović.
Ipak, prema vlastitom priznanju najteže muke troje srpskih zarobljenika pretrpjeli su u kasarni "Viktor Bubanj".
- Komandir u tom logoru bio je Ramiz Avdović, rodom iz Foče. On je i danas policajac i radi u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Odmah pošto smo prebačeni, on je u ćeliji u kasarni "Viktor Bubanj" meni i Nadi Tomić naredio da dignemo ruke uza zid i lično nas tukao po bubrezima. Za sve što se u toj kasarni dešavalo, za sve batine koje smo dobijali, za sve su znali Ramiz Avdović i upravnik Himzo Dolan - tvrdi Sretko Damjanović, koji danas kao težak invalid živi u jednoj kućici u izbjegličkom naselju Nezuci, kod Višegrada.
Prisjećajući se kako su tekla prva suđenja u Sarajevu u kojima je osuđen na smrt Damjanović kaže:
- Nikad neću zaboraviti da su me uvodili u sudnicu punu naoružanih pripadnika Armije RBiH. Rekao sam da optužnica nije tačna i sve sam negirao. Sam proces ličio je na fudbalsku utakmicu. Vrijeđali su me, provocirali, psovali, govorili da treba ubit četnika, treba ga zaklati, strijeljati. Sudije, koje su to slušale, uopšte nisu reagovale. Tužilac je bio Mustafa Bisić, a sudija Fahrudin Tefterdarija me osudio na osnovu onoga što sam pod batinama i na prevaru potpisao. Mislim da će me ti ljudi dok su živi nositi na duši, i oni i njihova djeca - smatra Damjanović.
- Izvor
- Fokus
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
RT prikazuje drugu stranu SAD, skrivenu od strane Vašingtona i Holivuda, izjavio je poznati reditelj
Patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril čestitao je 70. rođendan čuvenom srbskom reditelju Emiru Kusturici i odlikovao ga Ordenom Svetog Serafima Sarovskog 1. stepena.
Stotine Rusa svakodnevno potpisuju vojne ugovore, čime je novi poziv za mobilizaciju nepotreban, izjavio je portparol Dmitrij Peskov.
U srbskom Drvengradu – “selu Emira Kusturice” – otvoren je 22. novembra uveče međunarodni festival dokumentarnog filma “RT.Dok: Vreme naših heroja”.
Ruski vojnici izveli su udar na parking za avione na aerodromu u rejonu Aviatorskog, uništivši jedan od stacioniranih letelica. Na Kupjansko-Svatovskom pravcu ruske snage su podigle za
Ostale novosti iz rubrike »
- Prodacu stan kad odem u penziju i preko Solis-a potraziti plac na Fruskoj Gori da napravim sebi nest
- Ako je auto previše star popravke će koštati puno. Bolje ga je prodati i uzeti novi polovni. Loše je
- Gdje idemo sada? Biblija kaže: "U propisano vrijeme [kralj sjevera = Rusija] će se vratiti" (Danij
- Bravo! Vranje je divan grad, Vranje ima dusu... Bravo, Sladjo!
- Pozdrav za umetnicu. Slike su divne i krase moj dom u Beogradu.