Obuka za genocid

Javna je tajna da su sve optužnice za ratne zločine koje su u početku podizane protiv Srba pred Haškim tribunalom pripremane u Sarajevu, a glavni tužioci, poput Ričarda Goldstona i Luis Arbur, samo su preuzimali ono što im je servirano kao navodni dokazni materijal zajedno s unaprijed pripremljenim izjavama instruisanih svjedoka.

Tek kasnije glavna tužiteljka Karla del Ponte, s daleko više opreznosti i s velikom rezervom, prihvatala je ponuđene "dokaze". Međutim, uticaj s Baščaršije i danas se uveliko osjeća u radu Haškog tribunala. Da je zaista postojala i da još postoji sprega Haškog tužilaštva s operativcima bivše muslimanske tajne službe AID (Agencija za istrage i dokumentaciju), postoje neoborivi dokazi. Ono što posebno zabrinjava svakako je činjenica da su se aidovci infiltrirali i u nove bezbjedonosne strukture u BiH, a posebno se njihov pogubni uticaj osjeća prilikom podizanja optužnica i izricanja presuda u antiustavnom Tužilaštvu i Sudu BiH.

Podvale i teške laži koje su u kontitnuitetu stizale iz Sarajeva ozbiljno su kompromitovale i narušile integritet Haškog tribunala. Tako je u skoro svim presudama u početku suđenja, kao što je bio slučaj s predmetom Duška Tadića iz Prijedora, posebno poglavlje u presudi bilo posvećeno "Velikoj Srbiji" i poznatom djelu Ilije Garašanina "Načertanije" iz 1844. godine. Tek kad su shvatili da se radi o perfidnim političkim podvalama sudska vijeća u Haškom tribunalu prestala su da se u optužnicama i presudama pozivaju na notorne gluposti, a što je takođe veoma važno potpuno je eliminisana i podvala zvana agresija na BiH.

Jedini projekat koji je zaista pokušan da se tokom građanskog rata nasilno inauguriše u BiH bila je Islamska deklaracija Alije Izetbegovića. Pošto je i ovaj projekat osujećen u Haškom tribunalu on se sada nastoji sprovesti uz pomoć Tužilaštva i Suda BiH. Na osnovu dosadašnjih sudskih presuda sa sigurnošću se može zaključiti da se procesi protiv Srba sprovode po odavno poznatom obrascu, odnosno po knjizi "Obuka za genocid". Riječ je o najcrnjem pamfletu koji je štampan od vremena Jozefa Gebelsa do danas. Knjigu su 1994. godine napisali Mustafa Bisić i Senad Kreho, bivši predsjednik Vojnog suda u Sarajevu, a njen izdavač je izvjesni Haled Akili. Recenziju ovog pamfleta pospisao je mr Hasan Balić i Munib Bisić, brigadni general.

Knjiga od blizu 250 strana bavi se jednim od najskandaloznijim sudskih procesa koji je održan na tlu civilizovane Evrope. Riječ je o montiranom procesu troje zarobljenih Srba - Borislavu Heraku, Sretku Damjanoviću i Nadi Tomić iz Vogošće, koji su sasvim slučajno jedne noći, dok su se vraćali iz kafića, zalutali i naišli na punkt muslimanske vojske na ulazu u Sarajevu.
Odmah po zarobljavanju, premlaćivanju i ispitivanja troje "neprijateljskih vojnika" okružni vojni tužilac Mustafa Bisić sastavio je lažnu optužnicu. Bez ijednog materijalnog dokaza i relevantne izjave svjedoka Bisić je napakovao ratna krivična djela, izmišljao ubistva i na kraju sve to podveo pod takozvani zločin genocida. Pored mnoštvo lažnih konstrukcija u optužnici je navedena i ova imbecilna politička kvalifikacija:

- Slučaj dvojice, Heraka i Damjanovića, spada u slučajeve najtežih djela protiv stanovništva kao što je genocid te protiv ratnih zarobljenika kao i civilnog stanovništva za djela koja se mogu izvršiti samo u toku ratnog stanja. Ova djela i njihovi izvršioci proizvod su bolesne psihologije i kampanje kao i želje za razbijanjem jedinstva i uništenje Republike BiH. Ona su djelo bolesnih umova koji svoje korijene vuku iz davnih vremena Ilije Garašanina preko ostalih koji su pregovarali postojanje Velike Srbije, ideje svi Srbi u jednoj državi, ideje iskopavanja raka i pokazivanja kostiju ubijenih predaka, ideju za uništenja svega što je normalno, što je ljudsko, što je civilizovano.

Inače, optužnicu je na suđenju zastupao Srbin, zamjenik okružnog vojnog tužioca, Ljubomir Lukić. Sretka Damjanovića je po službenoj dužnosti zastupao advokat Branko Marić, a Branislava Heraka je branio advokat Milan Prpa.

Bilo je to suđenje kao u doba inkvizicije. Sarajevski mediji a posebno RTSA, BH Press, "Oslobođenje" i "Večernje novine" danima su brujali o procesu protiv troje "ozloglašenih četnika koji su počinili genocid nad Muslimanima u Vogošći i Sarajevu". Na kraju je sve upakovano u knjigu mržnje "Obuka za genocid", u kojoj je recenzent Munib Bisić, tadašnji pomoćnik ministra odbrane RBiH, u prevelikoj zaslijepljenosti i zamjenom teza optužio čitav srpski narod i Srpsku pravoslavnu crkvu, izuzimajući one koji su bez pogovora služili režimu Alije Izetbegovića.

- Agresija na suverenu, međunarodno priznatu RBiH izvršena je od strane Srbije, Crne Gore, bivše JNA i njihovih esponenata - Srba, Radovana Karadžića - napisao je Bisić.

Inače, sve troje paćenika u sarajevskom kazamatu bili su izloženi teškim mučenjima tako da su morali priznati i potpisati sve što su im podmetnuli, čak i u slučaju da su ih optužili da su bacili atomsku bombu na Hirošimu.

Umjesto navodnog genocida za šta su optuživani i osuđeni, nad Sretkom Damjanovićem, Borislavom Herakom i Nadom Tomić počinjen je najteži ratni zločin i to u najbestijalnijem procesu u takozvanoj vojnoj sudnici.