Bošnjaci se sve više okreću ideji sopstvenog entiteta

Možda je poređenje Hercegovine sa Pijemont ponešto nategnuta, čak nategnutija od one sa Sicilijom, ali mi nekako godi o svom širem zavičaju misliti kao o nacionalno (dapače, geostrateški) važnom komadiću planete Zemlje. Kad bih se odrekao ove analogije propalo bi mi i retoričko pitanje "kako je zamalo (po) pušio hrvatski Pijemont?", To bolno pitanje koje planiram, čim se iz seoskog piskarala prometne u slavna pisca, promovisati u naslov neke svoje buduće knjige, možda i bestselera, nikad se ne zna. Urođeno neskroman, doduše ziheraš, ne uviđajući nijedan pristojan razlog zašto bi "Hodi malen ispod zvezda", ja bih se možda i drznuo na takav korak kad bih (unapred) znao da će me zapasti Nobel ili, u najmanju ruku, Pulitzer. Ta knjiga bi trebala biti zbirka, neka vrsta sabranih (ne) dela povelikog broja Hrvata i naših dušebrižnika koji su (privremeno) upropastili priliku da Hercegovina odigra istorijsku ulogu predvodnice procesa ujedinjenja srpskih zemalja, baš poput Pijemanta u slučaju Italije. To je staro Podalpski vojvodstvo / kraljevina, naime, svojom vizijom i delovanjem upalilo iskru italijanskoga zajedništva potkraj devetnaestog veka, kao što su Hercegovina i Hercegovci potkraj dvadesetog, ne umanjujući patriotizam i doprinos ni ostalim hrvatskim regijama, s posebnim kamenjarskim žarom prionuli stvaranju hrvatske države, verujući kako će i Herceg-Bosna biti deo hrvatskog kulturnog, a možda i državnog kruga.

Pre nekoliko dana sam u svojim Grudama prisustvovao prigodničarskom evociranje uspomena na "dane ponosa i slave", dane kada je pre punih osamnaest godina osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Za one koji ne znaju, to je onaj prostor, ona tvorevina u jugoistočnoj Evropi koja se, zarad uravnotežene prekompozicijom tog dela sveta (Hrvatska i Srbija u tzv. Avnojevske granicama, Bosna i Hercegovina kao trojedina, troentitetska država), odrekla sna ogromne većine svojih stanovnika, i ne sluteći jadna kako će i tako gorki kompromis biti dodatno osporavan, u režiji njenih otvorenih neprijatelja, ali i uz nijemo statiranje sopstvenih političkih elita i onih koji su u njeno ime pregovarali. Ove svečanosti su, kako su godine prolazile, sve više pripadale običnim ljudima i (u najboljem slučaju) srednjerangiranim političarima, a sve ste rijeđe mogli videti nekog potentna hrvatskoga homo politicus, zaokupljena nastojanjem da se ne zamjeri onima koji bi ga mogli doći karijere, u širokom rasponu od Visokog predstavnika preko domaćih ili (još gore) stranih tužilaca do manje ili više važnih ambasadora. Ko je hteo sarajevsku (a onda u dogledno vreme možda i briselsku) karijeru "hrvatskoga" političara, prećutkivanje je i ignorancija posebno pazio da ne stane na žulj nekom bosanskom fratru ili medijskim propagatori idiličnog unitarnog Šupljak i (samim životom kompromitirani) "institucionalne konstitutivnosti" . Zagovornik ideje Herceg-Bosne, mnogobrojni a tihi, među Hrvatima Hercegovine i Bosne većinski, u ovih osamnaest godina prolazili su trnovit put od egzistencijalne teskobe do utemeljena optimizma i nazad, pa tako više puta. Još prije, puno prije nego nas je počeo braniti Miljenko Jegović a Denis Kuljiš, Vilijam Montgomeri i Vesna Pusić da daje nam za pravo, ta tiha većina je znala, jednostavno je znala da su na njenoj strani prirodni i Božiji zakoni, pravda sama, ali trebalo je otrpjeti teror (medijski, politički, krivični) koji je dolazio od sarajevskih prodavaca magle, najčešće profesionalnih. Svih nacionalnosti. Ima među njima i pristojna sveta u čije dobre namere ne treba sumnjati. Međutim, dobre namere su nužan ali ne i dovoljan uslov (rekli bi matematičari) da se dođe do "ispravnih" rešenja, takve namere vrlo često odvedu (poslovica kaže da je put njima popločan) tamo gde niko od nas ne bi htio završiti. Na otprilike takvom smo mestu (valjda je to neko mesto) pre petnaestak godina već jednom bili, i vragu dosta.

Kad smo već kod Pakla, često se pitam (sav onako geopolitički nabrijan) kako bi danas država Bosna i Hercegovina izgledala (ako bi uopšte izgledala) da su različiti hrvatski i bošnjački utopisti u zadnjih dvadeset godina silnu energiju trošili, umesto na demonizaciju Hercegovine i Herceg -Bosne, na izgradnju trojedine države istinski ravnopravnih konstitutivnih naroda, države sa tri entiteta, ne ekskluzivno već dominantno etnonacionalna? Da su nastojali razumeti naše razloge, a ne na našim zamišljenim "graničnim prelazima" vješali natpise na kojima je otprilike stajalo "Lasciate ogni speranza voi ch entra"? Moja notorno seljačka pamet (a kakva bi drugo mogla biti) mi kaže da bismo mi danas imali tri puno demokratskija i pluralističkija društva, koja bi istina bila etnonacionalno određena, ali zato ne nužno manje pravedna i prosperitetna za sve svoje građane. Da smo se svi uhvatili izgradnje upravo takve države, Bosna i Hercegovina bi možda već sada bila ne samo puki mehanički, nego u stanovitoj meri organski zbir svojih sastavnih delova. Ovako, dok god traje nametanje neprirodnog, unitarnog modela uređenja, količina ljubavi i interesa Hrvata i Srba za ovu državu predvidljivo je kao trand učestalosti konzumacije braka kako prolaze godine (nemilosrdnim statist ičkim rečnikom: lani zamalo, ove godine rijeđe). Jedno je sigurno, da smo imali stabilne i neupitne etnonacionalne entitete danas bismo imali, svako u svom dvorištu, puno više snage za obračun sa sopstvenim autentičnim vrstama budala i kriminalaca (političkih, ekonomskih, vojnih), imali bismo razvijenije institucije civilnog društva, djelotvornije i modernije institucije uopšte. Za fudbalsku reprezentaciju tako sabrane države, države triju sretnih entiteta čije su elite davno morale preuzeti odgovornost na sopstvenom teritoriju, verovatno bi navijao daleko veći i raznolikiji broj njenih državljana nego nedavnoprotiv Portugala. Takva bi se možda i bila plasirala na Svetsko prvenstvo.

Sve nekad ne verujem svojim očima, ali izgleda da se situacija ubrzano menja. Od pre neki dan i formalno punoljetnom ideji Herceg-Bosne smeši se svetla budućnost. Ako ćemo pošteno, i zaslužila je. Svest da je troentitetska država, pa onda i Herceg-Bosna, razuman kompromis za sve tri strane širi se poput pandemijske gripa. Njeno žarište verovatno jeste negde u Hercegovini, ali ona ne bira žrtve, ne poznaje granice, veru ni naciju. Ne širi se ona (nažalost) zahvaljujući našim hrvatskim liderima, oni su se verovatno cijepili, nego je ideja Herceg-Bosne preživela i širi se zahvaljujući prirodnoj osnovanosti na koju se naslanja. Danas je svima jasno da više ništa nije kao pre petnaest ili osamnaest godina, svi smo zreliji i valjda pametniji. Ja sam, naprimjer, pre osamnaest godina još mogao praviti decu (što sam, sve u šesnaest, i činio; neosporan dokaz su trenutno troje mojih hercegbosanaca u lokalnoj srednjoj školi) i noću nisam morao ustajati radi bešike. Srbi su u međuvremenu - gde god su stigli - napravili brojna sranja, ali im je i svrnuti poneki rog. Bošnjaci (narod brže nego političari) polako uviđaju da su im lagali neposredno pre i tokom rata, obećavajući im državu po njihovoj meri, i to na celom teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Oni se stidljivo okreću prema ideji vlastitoga entiteta, bio on u sklopu federalne države ili, zašto ne, posebna nacionalna država Bošnjaka. Hrvati se u (poglavito) Herceg-Bosni oslobađaju kompleksa kolektivne krivice za neke nepodopštine napravljene u njihovo ime, uvereni kako one ni po obimu ni po "organizovanosti" (a bome ni po, koliko god to morbidno zvučalo, reciprocitetu sa druga dva naroda) ne mogu dovesti u pitanje njihovo prirodno i demokratsko pravo na federalnu jedinicu u Bosni i Hercegovini. I kod nas se to brže dešava u narodu nego kod naših političkih prvaka.

(Da ne bih zaboravio, pored simboličkim sličnosti na istorijsko-političkom planu, spomenut ću ovde i neke opipljivije, zemaljske analogije između Hercegovine i Pijemonta. Krenimo redom. Italijanska regija Pijemont smeštena u podnožju Alpa (analogija prva: Hercegova zemljica u podnožju moćnih planina, hercegovačkih Alpa, sa Čvrsnica kao najvišom planinom u Hrvata na čelu) je pokrajina u kojoj izvire važna italijanska reka Po (analogija druga: zemlja u kojoj izvire opjevana, divlja i podatna reka Neretva), poznata je italijanska vinorodni regija (analogija treća: onima koji su ikada probali Blatino ili žilavka ovo ne trebam posebno objašnjavati). Četvrta (anti) analogija sa fabrikom FIAT (Fabbrica Italiana di Automobili Torino), smještenom u glavnom gradu Pijemonta, u Hercegovini bi nažalost mogli biti sveprisutni neuredni auto-otpadi i slava koju smo stekli kao idilični kraj za "prekucavanje" brojeva na motorima automobila, sa posuškim Vranićem kao mitskim mestom. Mostaru, u svrhu poređenja sa Torino, ostaje utešna titula najvažnijeg državnog sedišta aluminijumske industrije. Nisu ceo automobili, ali se mnogi njegovi delovi od aluminijuma vrlo često prave. Taj naš Mostar je ostao zakinuti i time što nije barem nakratko bio glavni grad cele Države, poput Torina, ali zato je fudbalski klub Zrinjski gotovo jednako star kao Juventus. Za petu analogiju, onu koja bi trebala označiti hercegovačkog Đuzepea Garibaldija, pustolova koji je odigrao jednu od ključnih uloga u ujedinjenju Italije, dakle nekog svehrvatski relevantnog revolucionara, vojskovođu ili političara, nekog nesretnika čiji je rodni grad na kraju ostao van (ne) ujedinjene Hrvatske (kao što je Garibaldija Nica na kraju ostala izvan Pijemonta i Italije, puno je u Hercegovini kvalitetnih kandidata. Baš kao Garibaldija, mnoge od njih krasi i očijukanje sa ljevičarstvom i raznim komunama, ali nećemo im gledati u zube.)

Moja Hercegovina (priznajte da me je baš lepo čuti kako joj familijarno tepam), taj zamalo hrvatski Pijemont, napadana i osuđivana, danas se više nikome ne želi ispričati. Ako je projekat Herceg-Bosne naš, onda ga danas želimo da proglasi otvorenim projektom, pa ko voli nek izvoli. Otprilike kao i pre osamnaest godina, sve opštine (ili kompaktni delovi opština) u kojima su Srbi po popisu iz 1991. godine imali apsolutnu ili relativnu većinu dobrodošle su. Srbi koji ostanu van hrvatskog entiteta imat će sva ljudska i nacionalna prava, nad čijim ostvarenjem će oprez hrvatske entitetske i paritetni konstituisane državne institucije. Mi želimo Herceg-Bosnu kao zajednicu koja je u stanju preuzeti odgovornost na pripadajućem teritoriji na način kako to pristoji uljuđen društvima. To se posebno odnosi na zaštitu prava Bošnjaka i Srba koji će živeti na njenom teritoriju.Više nas nije ni briga ko je već shvatio da je troentitetsko uređenje najbolje rešenje za sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, a komu će trebati još koja godina. Takvo uređenje je od samog početka na tragu "regionalno postavljenog projekta", pristupa kojeg danas, kao jedino mogućeg, zagovara gđa Vesna Pusić. Ona ista Vesna Pusić koja nam je u ovih osamnaest godina, do neukusa, bezbroj puta prigovarali stavljanje ovog problema upravo u takav kontekst. Ako je shvatila Vesna, valjda će i svi ti Ivani, Senadi, Dragani, Bože, Sulejmani, Harisi ...