Kako je Crnogorska ANB likvidirala Srpsku narodnu stranku?

- Ne smijemo se suprotstavljati Milu Đukanoviću, Branu Mićunoviću i Vesku Baroviću
- Milić i SNP padaju, teško ih je procijeniti u padu
- Udruženi SNS, PzP i SNP nemaju sinergetski efekat

Tri dana prije priznanja lažne države Kosovo od strane Vlade Crne Gore održana je suštinski komemorativna sjednica predsjedništva Srpske narodne stranke. Tenzije unutar Srpske liste bile su primjetne. Srpska narodna stranka i Srpska lista duplo jače od Pokreta za promjene i triput od Socijalističke narodne partije.

Andrija Mandić zakazuje hitnu sjednicu predsjedništva, na kojoj ,,trebamo da vidimo šta ćemo dalje“.

- ,,Da saslušam mišljenja svih Vas. Da vidimo treba li što mijenjati u našoj politici.“

Poslednja jeste i čarobna rečenica. Naravno da treba mijenjati. Naći ćemo mi već nekoga ko će, kao slučajno, da predloži vid i mjeru promjena. Moći će i ostali da zasviraju, zaguslaju, pa da za pas zađenu. Mi ćemo provući to što imamo, nemojte poslije da bude da Vam nijesmo kazali.

Oštri oktobarski vazduh već je rezao po licu. Podgorica sa rosom i suncem koje je suviše daleko i koje prvih, suštinski zimskih dana, i ne grije.

Pristizali smo, jedan po jedan, u centralu, već od deset sati. Članovi predsjedništva sa sjevera kasnili su zbog opreza u vožnji. Valjda je od Bioča, pa naviše, bilo leda. Provijavao je i snijeg.

Udarilo se po nekoj domaćoj lozi, čiji autor nije baš najbolje procijenio i razvrstao snagu u gradima. Dosadno. Neizvjesno kad će početi sjednica. Prošetam sa Jolem Vučurovićem do prve birtije da popijemo neku normalnu rakiju. Zovu iz centrale pet minuta nakon jedanaest sati:
- ,,Dolazi, evo polako svi pristižu.“

Srpska narodna stranka i Srpska lista bile su tada ono što je Socijalistička narodna partija danas na opozicionoj sceni. Samo još ubjedljivije. Da li samo zato, sjednica počinje uopštenom analizom stanja u redovima opozicije. Svi se slažemo oko supremacije SNS-a. Konstatujemo očigledne stvari. Mada, nijesmo složni oko budućeg puta.

Koliko se danas Socijalističkoj narodnoj partiji ne isplati da šlepa Pokret za promjene i Novu srpsku demokratiju, u ne manjoj mjeri je tada Srpskoj narodnoj stranci i Srpskoj listi bio bespotreban teret, sa aspekta uskog narastanja i ideološke profilacije, zvanični savez sa SNP-om i PzP-om. Najveći kočničari saradnje sa SNP-om (i PzP-om) bili su Andrija Mandić i Goran Danilović. To su oni vitezovi koji danas cvile pred tim istim SNP-om da ih utrpa u svoju prikolicu, bilo da je riječ o bojkotu ili izbornom nastupu. Ne pitaju kako, samo da im ko ne otrgne ručicu iz SNP-ove šape.

Prevarant pod kontrolom Crnogorske DB, drastičnije od Instaliranog Profitera, na samoj sjednici predsjedništva protivi se bilo kakvoj varijanti predizborne koalicije sa SNP-om. Bliska mu je varijanta opšteg postizbornog prebrajanja, bez prethodnih pravila. Crveni vojvoda, dok puši bijeli ,,Davidoff“ i pripija brljavu lozu, bavi se i surovom matematikom:
- ,,Ljudi, ne znam na osnovu kojih parametara mi možemo da se dogovorimo bilo što sa SNP-om. Imali smo par hiljada glasova više od njih na parlamentarnim izborima. Mi smo porasli više od 15 hiljada na predsjedničkim, a oni isto toliko pali. Prošlo je pola godine od predsjedničkih izbora. I dalje je prisutan trend našeg rasta, a njihovog pada. Teško je naći reper na osnovu koga možemo izmjeriti SNP-ov uticaj i dati im nešto opipljivo u koaliciji.“

rakijaPrevarant pod kontrolom Crnogorske DB je, čak, na sjednici predsjedništva sumnjao u to da SL, PzP i SNP mogu zaraditi sinergetski efekat udruženim nastupom na izborima. Njegova je logika (bila) da značajan procenat birača Srpske liste ne bi glasao takvu udruženu opoziciju, ali i da birači PzP-a ne bi bili spremni da podrže ,,četničkog vojvodu“. Prevarant je podsjetio i da dobar dio birača Srpske liste neće glasati listu ,,na kojoj je ime Predraga Bulatovića, u bilo kojoj varijanti“.
- ,,Niti onu na kojoj je Srđa Milić, čovjek Sveta Marovića. Mala je Crna Gora, sve se zna“, zaključuje Red Duke.

Slaven Radunović, potpredsjednik Srpske narodne stranke, koji je do tada mudro ćutao, javlja se poput zapete puške. Kao po loju, podržava priču Prevaranta pod kontrolom ProductImage_2991Crnogorske DB i kaže da i on ima releventne podatke o tome da opozicija, udružena, nema sinergetski efekat.

Pride, tada u Crnoj Gori praktično nije bilo vanparlamentane opozicije, liše Građanske partije i Socijalističke partije Jugoslavije. Ne mogu se sjetiti nikoga trećeg. Ostali su se ,,uprtili“ u Skupštinu na leđima ,,velikih“.

Radunović, koji se baš i ne zna poigrati riječima, iako deset puta moralniji i korektniji od Mandića i Danilovića (treba li reći i naivniji), otkriva i grm i zeca. Uporno ponavlja tezu da je koalicija Srpske liste, Pokreta za promjene i Socijalističke narodne partije nemoguća.

- ,,Pa, dobro! Šta je onda rešenje?“, nekako u glas pitamo Budimir Aleksić i ja.

- ,,Postizborna koalicija Demokratske partije socijalista sa transformisanom Srpskom narodnom strankom“, iz vedra će neba Slaven Radunović.

Tada sam prvi put u životu čuo tezu da je Srpskoj narodnoj stranci potrebna transformacija. Taj pojam me je, danima nakon toga, grebuckao po mozgu. Mada, želio sam da vjerujem, kada su me misli o tome pritiskale, da je riječ o kozmetičko-tehničkoj, a ne političko-identitetsko-ideološkoj ravni. Nije mi bilo strano zaključiti, u istom trenutku, ako bih želio da izvedem pozitivan zaključak, da se radnim predlogom o koaliciji sa DPS-om, moguće želi napraviti distinkcija nalik onoj između irskih katolika i Engleza, makar i jedni i drugi bili u vlasti.

Aleksić se najkočopernije, u startu, protivi toj ideji. Interesuje se za razloge. Radunović pojašnjava da ,,neki mnogo uticajni faktori, najuticajniji, žele pomirenje u Crnoj Gori“, te da se takav proces ,,može izvesti samo saradnjom legitimnih predstavnika nacionalnih Srba i Crnogoraca.“

Predsjednik Političkog savjeta Srpske narodne stranke i dalje navaljuje. Precizan je:
- ,,Šta je sa kulturno-prosvjetnom autonomijom, Slavene? Šta je sa isticanjem nacionalnih simbola srpskog naroda? Šta je sa srpskim jezikom kojim govori dvije trećine građana, a samo 21% crnogorskim?“

Radunović se osmjehuje na način koji minimizira Aleksićevu tezu. Upada Mandić:
- ,,Ne, čekajte, mislim da je dobra ova Budova teza. Dajte da uzmemo u obzir kulturno-prosvjetnu autonomiju. Da ona bude naš uslov kada budemo pravili koaliciju sa DPS-om.“

Za ime Boga miloga, je li kulturno-prosvjetna autonomija pravo manjine? Ili nije?

Upadoh u vatru:
- ,,Imam jedno logično pitanje: ako dođemo u poziciju da pravimo postizbornu koaliciju sa DPS-om, to znači da mi, PzP i SNP, takođe, koliko i mi i DPS, imamo većinu, je li tako? Odnosno, možemo praviti nekom, ili sa nekim, većinu samo ako smo tas na vagi. Da pojednostavim, u toj varijanti, nema ni teoretske šanse da DPS ima većinu.“

Muk.

- ,,Jeste, nema šanse da DPS ima većinu bez nas“, Mandić nije oklijevao.

- ,,U redu. Zašto onda sa SNP-om i PzP-om ne formiramo postizbornu koaliciju?“, zaista se nijesam pravio naivan.

- ,,Dobrilo, ne budi smiješan“, konstauje Mandić i šara pogledom po profilu ili anfasu ostalih učesnika sastanka.

- ,,Ja postavljam vrlo precizno pitanje“, konstatujem.

- ,,Ja ti opet kažem: ne budi smiješan. Ha-ha-ha… To niko ne podržava. To neće ni SNP i PzP, sve i kad bi im moglo biti. Evo, ‘oće i Radojica nešto da kaže“, otrese me crveni vojvoda kao pipersku murvu.

Prije nego će Radojica Živković konstatovati da više nije za opstanak Srpske liste u kojoj su srpski Šešeljevi radikali i Srpsko narodno vijeće Momčila Vuksanovića, Radunović pojašnjava da se nada da će DPS na narednim izborima nastupiti samostalno, bez SDP-a, te da će, nakon izbora, postojati puni kapacitet za trajnu i stabilnu koalicionu saradnju SNS-a sa DPS-om. Gora Crna je stabilna.

Tražio sam opet riječ:

- ,,Interesuje me, Slavene, šta srpski narod dobija koalicijom Srpske narodne stranke i Demokratske partije socijalista?“

- ,,Trobojku za narodnu zastavu, uklanjanje stihova Sekule Drljevića iz aktuelne himne Crne Gore i punu ravnopravnost srpskog jezika kroz formu blage izmjene postojećeg Ustava“, tvrdi Radunović, kao iz topa na Ceru.

- ,,Trobojku za narodnu ili državnu zastavu, nijesam možda dobro čuo?“

- ,,Narodnu, državnu ne možemo dobiti“, Radunović nema dilemu.

- ,,Zar to nije bio zahtjev SNP-a prilikom rada na novom Ustavu, protiv čega smo mi bili?“, mislio sam da je moje poslednje pitanje toga dana.

- ,,Jeste, to je realna politika i jedino moguće u ovom trenutku. Bolje da se tome prilagodimo, nego da se protivimo realnosti. Postoji saglasnost na višim adresama.“

Goran Danilović je, u tim trenucima, gledao ispred sebe i gladio privezak i ključeve od automobila. Kao da nije bio previše zadovoljan interpretacijom igranke koja slijedi, a znao je njen scenario. Mandić je stenjao, sa prstom preko usta i na nosu što je najčešća reakcija crvenog vojvode kada stvari ne idu dovoljno glatko. Radunović je napravio, nema dileme, nepredviđene greške u koracima.

- ,,Tražim još jednom riječ, neću više“, ukradoh još jedan termin za pitanje.

- ,,’Ajde još jednom“, nasmiješi se, sa mukom i kolutom naprijed u očima, Prevarant pod kontrolom Crnogorske DB.

- ,,Na koji ćemo način, kao konstituent takve vlasti, regulisati pitanje korišćenja raspoloživih državnih resursa od strane Srba i povratiti budžetska sredstva koja Srbi ulažu? Dakle, ko koristi srpske pare? Na stranu simbole, čije su naše pare?“, pitao sam, gledajući Radunovića u oči, podrazumijevajući da, kao formalni predlagač ideje, makar naslućuje odgovor na ovo pitanje.

Nije se dvoumio da ,,precizira“:
- ,,Ne, ne… Ne možemo mi dobiti ništa preko simbola. I to je naša velika pobjeda. Ne mogu Srbi dobiti pare jer se tome protive Milo Đukanović, Vesko Barović i Brano Mićunović koji raspolažu državnim i paradržavnim parama i neće da ih dijele. Njima se ne možemo suprotstaviti, pogotovo se ne smijemo suprotstavljati Branu Mićunoviću i Vesku Baroviću.“

- ,,Ljudi, radi čega ćemo mi, onda, da ulazimo u koaliciju sa DPS-om?“, pitam i sebe i Mandića i Radunovića.

Iako je Mandić ispred sebe, a našim očima u susret, ANBispružio unutrašnjost šake, sugerišući svima da želi nešto da pojasni, Radunović će dopuniti prethodno saopštene teze:

- ,,Moramo se reformisati i medernizovati. Kasnimo za SNP-om i PzP-om. Ako ih ne pretrčimo – ode voz, nikada nećemo biti u vlasti. Oni imaju veći manevarski prostor i koalicioni kapacitet za postizbornu koaliciju sa DPS-om. Sve drugo je nebitno. Pitanje je samo što ćemo mi, kao SNS, uraditi do sledećih izbora.“

Tajac koji je nastao Mandić je iskoristio da saopšti da se neće glasati ni o kakvim odlukama predsjedništva, nego da je sastanak, inače, konsultativnog tipa, sa ciljem da se članovi najužeg stranačkog rukovodstva isključivo upoznaju sa novim izazovima i kursom politike stranke, koji nameću okolnosti. Dakle – svršena stvar. Nekako sam, poluznojav, uspio da potrefim vrata i izađem napolje. Već je bilo otoplilo. Pola dva. Nijesam lagao sebe, znao sam da ni infuzije neće spasiti SNS.

Siguran sam da Novak Radulović nije prisustovao sjednici predsjedništva, jer je Prevarant pod kontrolom Crnogorske DB na početku sastanka konstatovao da mu se potpredsjednik iz Nikšića javio i kazao da ima obaveze u Kinološkom savezu Srbije. Mislim da su svi ostali članovi predsjedništva, liše Jovanke Matković (član u proširenom sastavu), prisustvavali sjednici. Pamtim i pojedinačne gestikulacije i face učesnika sastanka tokom ove traumirajuće priče. Paralelno, očekujem da će makar Budimir Aleksić, profesor Bogoslovije i pravoslavni hrišćanin, potvrditi, onima koji ga budu pitali, ovu storiju.

Do mene je samo još jedna stvar. Ako ima nevjernih Toma – zaklinjem se u ćivot Svetoga Vasilija Ostroškoga da je Slaven Radunović došao sa konretnom definicijom postizbornog saveza DPS-a i SNS-a na sjednicu stranačkog predsjedništva. Tome se nije suprotstavio Andrija Mandić nego je, čak, direktno i nedvosmisleno, stimulisao tu priču. Toliko od mene.

Ćutanje nakon sjednice predsjedništva Srpske narodne stranke. Javni servis TVCG i nezavisni dnevnik ,,Vijesti“ uveliko najavljuju iz poslovično ,,dobro obaviještenih izvora“ da će Vlada Crne Gore donijeti odluku o priznanju lažne države Kosovo. Dobar dio članova predsjedništva osjeća nelagodu.

Šta sad da radimo? Su’čim ćemo izać’ pred Miloša?

Taman se stišale emocije povodom ljetnjih piknika u organizaciji Andrije Mandića i Gorana Danilovića. Samo nekoliko sedmica ranije, Prevarant pod kontrolom Crnogorske DB stranačke pare, i pored zakašnjelih plata za administraciju SNS-a, uložio je u splavarenje Tarom aktivista i funkcionera SNS-a sa Roderikom Murom, ambasadorom SAD-a u Podgorici. Mandić se nadao da će to ostati tajna. Kada su terenci SNS-a sa periferije Podgorice počeli dolaziti u stranačku centralu na Starom aerodromu i raspitivati se o tome da li se veliki lider uortačio sa ,,onima što su nam ubijali djecu 1999. godine“, Prevarant je bježao, kako je znao i umio iz stranačkih prostorija.

Ljeta Gospodnjeg 2008-og, Andrija Mandić organizovao je izlet i naručio gozbu za Roderika Mura u Barama Tušinskim, u šavničkoj opštini. Uz probrane specijalitete: skorup, grušavinu, pšenični i kukuruzni hljeb sa ploče, jagnjetinu ispod sača i onu kuvanu u varenici, te gotovac i smočani kačamak, Prevarant je tripovao da odrađuje istorijsku diplomatsku misiju. Maštao je o američkom ,,aminu“ za savez sa DPS-om. Bi crveni vojvoda da pomiri Crnu Goru. Mučenica, čekala na njega.

Kada je američki ambasador krenuo put junačkih Uskoka i Drobnjaka, Andrija Mandić je pozivao pojedince iz lokalnog opštinskog odbora Srpske narodne stranke. Predložio je da se što više naroda okupi na mjestu svetkovine. Prevarant zna i kako se vodi seoska kampanja između izbora:
- ,,Lažite taj narod gore. Obećavajte im, u prisustvu ambasadora Amerike, traktore, kredite i kosačice. Sve što budu tražili, može, kako ne bi moglo.“521px-US_Great_Seal_Reverse.svg

Roderik Mur je diplomata. Nikome ništa nije obećao. Sem jedne privatne stvari domaćinu u Barama Tušinskim. To obećanje je realizovao.

Za ostatak je poručivao:
- ,,Uradite projekte. Dajte inicijative preko Vlade.“
E, Mandić je htio u tu Vladu. Valjda da reguliše traktore, kredite i kosačice.

Rekoh, Roderik Mur je diplomata. SAD su izlobirale priznavanje nezavisnosti Kosova. Vlade Crne Gore i Makedonije, da im mladost lakše padne, u paketu su, 9. oktobra, priznale lažnu državu Kosovo, pod američkim pristiskom. Milanu Roćenu je, u ime izdajnika iz Podgorice, zapala čast da prizna, posredno, Matiji Bećkoviću da je zaista umrla stara Crna Gora. Zvanično.

Igrači Mila Đukanovića i tajkuna u vrhu Srpske narodne stranke bili su u nebranom grožđu. Poperili se, u psovkama, Roderiku Muru i na oca očinskoga, pa još i na majku majčinu. Nego, nije problem Kosovo, problem je što je iskrsao ,,detalj“ koji nas više ne čini relevantnom mladom za politički promiskuitetan DPS. A, taman smo počeli da sanjamo, ni ,,Indeksi“ i Davorin Popović nam nijesu ravni. Resori, Vlada, hedonizam, trgovina na veliko i malo. Ma, naći će se način…

Šta uraditi devetog uveče? Roćen je rekao što je bilo do njega.