BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Petar V. Šerović: Uoči 70. godišnjice od oslobođenja Beograda

Petar V. Šerović: Uoči 70. godišnjice od oslobođenja Beograda
14.10.2014. god.
Istorija 20. stoleća beleži da Srbi i Rusi, prema broju podnetih žrtava, zauzimaju sasvim posebno mesto u analima ljudskog stradanja. Veliki rat, Boljševička revolucija, Staljinova strahovlada i Drugi svetski rat odneli su ogroman broj ljudskih života.

2014. je godina sećanja na dva velika događaja koja su ostavila dubok trag u zajedničkoj istoriji srbskog i ruskog naroda i utemeljila zajedničku svest o bratskoj ljubavi između dva naroda koja je, može se sasvim slobodno reći, krvlju zapečaćena.

Reč je o obeležavanju stogodišnjice početka Velikog rata, kao i 70. godišnjice oslobođenja Beograda od nemačkog nacističkog okupatora.

Istorija 20. stoleća beleži da Srbi i Rusi, prema broju podnetih žrtava, zauzimaju sasvim posebno mesto u analima ljudskog stradanja. Veliki rat, Boljševička revolucija, Staljinova strahovlada i Drugi svetski rat odneli su ogroman broj ljudskih života u Ruskom carstvu i SSSR-u gde je, u periodu od 1914. do 1953. stradalo oko 60 miliona ljudskih duša! Srbija je tokom Velikog rata izgubila 28% od celokupnog broja stanovnika koje je imala po popisu iz 1914. godine. Izložen gotovo apokaliptičkim razmerama ustaškog genocida i razornim dejstvima svetskog i građanskog rata, srbski narod je u periodu od 1941-45. pretrpeo žrtve svakako bliske cifri od oko jednog miliona.

Kada je reč o Velikom ratu, učinak carske Rusije u kontekstu očuvanja najvitalnijih interesa srbskog naroda bio je neizmeran. Srbski narod sa svojom vojskom je u najvećoj meri biološki opstao i ostao faktor sveukupnog ratnog napora protiv Centralnih sila gotovo isključivo zahvaljujući nesebičnoj podršci carske Rusije, a posebno njenog tadašnjeg suverena, cara Nikolaja II Romanova. Zahvalnost za tu podršku u jednom od najtežih trenutaka svoje istorije srbski narod je iskazao iskrenom dobrodošlicom i pomoći koju je između dva svetska rata ukazao braći Rusima izbeglim od krvave Boljševičke revolucije.

Drugi svetski rat je još jednom ukrstio sudbine srbskog i ruskog naroda, ovoga puta u njihovoj zajedničkoj borbi protiv nacizma i fašizma. Odlučujući je doprinos i ogromne su žrtve ruskog naroda u borbi za konačni slom Hitlerovog Novog svetskog poretka. Srbski narod je svoju ulogu u zajedničkoj antifašističkoj borbi svakako pokazao i dokazao dobrovoljnim uspinjanjem na sopstvenu golgotu. Ipak, i ruski i srbski narod bi trebalo, bar sada na početku 21. stoleća, da isprave jednu od najvećih nepravdi koja im je naneta u novijoj istoriji. Reč je o tome da se ni u Rusiji ni u Srbiji još uvek ne odustaje od pokušaja da se pojam antifašističke borbe isključivo posmatra u svetlu ideološko-političkog programa Kominterne. To se najlakše može zapaziti u upornom forsiranju znamenja komunističke ideologije – crvene zvezde petokrake, srpa i čekića – kao simbolima antifašizma.

Nije sporno antifašističko delovanje nosilaca tih znamenja, ni Crvene armije niti NOVJ, ali je sporan stav i nastojanje da se ukupna antifašistička borba jednog celog narodnog korpusa zatvara u uske ideološke okvire i vezuje za pripadnike neke ideološki instrumentalizovane vojske. Kada je reč o Srbiji, istorijske činjenice ukazuju na to da se antifašistička borba srbskog naroda nikako ne može vezivati isključivo za partizanski pokret, odn. NOVJ. Štaviše, poštujući svoje obaveze prema Kominterni i važeći sporazum Molotov-Ribentrop o međusobnom nenapadanju između SSSR-a i nacističke Nemačke, rukovodstvo KPJ se prvobitno određivalo prema ratu u Evropi i okupaciji Kraljevine Jugoslavije kao nečemu što se nije direktno ticalo radničke klase i KPJ kao njene „avangarde“. Tek nakon 22. juna 1941, kada je došlo do verolomnog napada Hitlerove Nemačke na svog dojučerašnjeg saveznika – Staljinov SSSR, KPJ je počela da organizuje i osniva prve partizanskih odrede na teritoriji zapadne Srbije.

U Srbiji je znatno ranije, bar od prve polovine maja 1941, pokrenuta borba protiv nacističkog okupatora i to onda kada je pukovnik vojske Kraljevine Jugoslavije, Dragoljub-Draža Mihailović, počeo sa oganizovanjem i izvođenjem četničkog oblika ratovanja protiv Nemaca. Legalna i međunarodno priznata Vlada Kraljevine Jugoslavije u izbeglištvu unapredila ga je potom u viši čin i postavila, januara 1942, za ministra vojske, vazduhopolovstva i mornarice. Ovo postavljenje, kao i ono sledeće, kada je postao načelnik štaba Vrhovne komande (10. juna 1942), doprinelo je da Mihailovićev Ravnogorski pokret, odn. Jugoslovenska vojska u Otadžbini (JVuO), bude priznat na međunarodnom planu kao jedan od faktora ukupnih savezničkih snaga i napora u borbi protiv sila Osovine.

Iz ovoga sledi da su u Srbiji postojala dva antifašistička pokreta s time što je onaj partizanski, predvođen KPJ, paralelno stremio revolucionarnom prevratu, odn. nasilnom uspostavljanju „radničko-seljačke sovjetske vlasti“ u posleratnoj Srbiji, odn. Jugoslaviji. Pokret Draže Mihailovića je, u okviru te strategije, viđen kao eksponent „starog nenarodnog režima“ i kao glavna smetnja za ostvarenje ciljeva revolucije. Time se ovaj drugi antifašistički pokret, odn. JVuO, našao stešnjen između represivne aktivnosti okupatora, apokaliptičnog učinka ustaškog genocida i razorne revolucionarne delatnosti KPJ. U situaciji kada je narod u Srbiji bio suočen sa do tada nečuvenom naredbom Vrhovne komande Vermahta (br. 888) da će za svakog ubijenog Nemca u Srbiji biti pogubljeno 100, a za svakog ranjenog 50 civilnih talaca, general Mihailović se upustio u borbu za očuvanje biološke supstance srbskog naroda i kakvog-takvog ustavnog kontinuiteta u zemlji teško obremenjenoj razornim i dezintegracionim dejstvima svetskog, a sada i građanskog rata.

U leto 1944. rukovodstvo KPJ je postavilo za svoj glavni vojno-politički cilj osvajanje i potčinjenje „Mihailovićeve Srbije“ kao svojevrsnog bastiona kontrarevolucije. Pošto su jedinice sovjetske Crvene armije već bile na domaku severoistočnih i istočnih granica tada još uvek okupirane Srbije i Jugoslavije, i pošto je bilo jasno da se bez njih ne može obezbediti pobeda revolucije, odlučeno je da veći deo snaga NOVJ izvrši prodor u Srbiju i uspostavi fizički kontakt sa „Rusima“. Naime, još od slamanja opštenarodnog ustanka u Srbiji 1941. prisutvo partizanskog pokreta u Srbiji bilo je tek sporadično i, suštinski, gotovo beznačajno. Glavno težište njegove aktivnosti je, silom prilika, pomereno na teritoriju NDH i to je ostalo tako sve do leta 1944. Kada je reč o Srbiji, Nemci i Nedićeva uprava držali su veće varoši pod kontrolom dok je srbsko selo sve vreme bilo pod pokroviteljstvom Mihailovićeve organizacije koja je imala veliki ugled u stanovništvu i uživala prećutnu podršku većine pripadnika Nedićevih oružanih snaga i državne administracije.

Beograd je, kao što je poznato, oslobođen od Nemaca 20. oktobra 1944. Bez umanjivanja proporcionalnog doprinosa NOVJ, odlučujuću ulogu u toj operaciji svakako je imala Crvena armija. Tragično je bilo to što je odmah zatim u Beogradu i Srbiji uspostavljanje „narodne vlasti“ pratio krvavi obračun sa nosiocima političkog, kulturnog, verskog i javnog života predratne i okupirane Srbije, ali i bivšim pripadnicima suparničkog pokreta otpora – JVuO. Već tokom prvih dana oslobođenja pripadnici partizanskog pokreta su preko svojih posebnih jedinica, tzv. OZN-e, vršili fizičke likvidacije svojih ideološko-političkih neistomišljenika i to najčešće noću, bez sprovođenja bilo kakvog sudskog postupka, ili na osnovu presuda prekih vojnih sudova. Datoteka do sada prikupljenih podataka državne Komisije za tajne grobnice govori o nekoliko desetina hiljada ovako postradalih na teritoriji Srbije u periodu od septembra 1944. do polovine marta 1945.

Preostaje da se sada, prilikom predstojećeg obeležavanja 70. godišnjice oslobođenja Beograda od nemačkog nacističkog okupatora, zahvalimo na bratskoj ljubavi i žrtvi koju su za nas i u naše ime podneli mnogi Rusi zajedno sa ostalim pripadnicima Crvene armije i brojnim borcima NOVJ. Međutim, ako će ova manifestacija biti u funkciji evociranja kolektivnog sećanja na sveukupni doprinos srbskog naroda u borbi protiv naci-fašizma, onda bi bilo logično i ispravno da se u njenim okvirima svakako nađe mesto i za doprinos toj borbi Jugoslovenske vojske u Otadžbini.

I na kraju, ali ne i najmanje važno, nikako se ne smeju zaboraviti ni one desetine hiljada duša koje je posle oslobođenja Beograda i ostatka Srbije, u naletu likvidacija „klasnih neprijatelja revolucije“, pokosio crveni uragan; ako ni zbog čega drugog onda zato da bi se konačno suočili sa fenomenima represije, totalitarnog i nedemokratskog nasleđa iz vremena revolucionarnih previranja i nedvosmisleno demaskirali totalitarnu političku kulturu koja bi da govori da je svaki politički neistomišljenik ujedno državni neprijatelj i legitimna meta za odstrel.

 

Autor: Petar V. Šerović

Izvor: Dveri
 

 





Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Teheran je upozorio zapadni Jerusalim na „nepromišljene“ akcije na granici


Na platnu promiču kadrovi oslobođenja Marijupolja, okružen sam publikom koja aplaudira i plače i razmišljam samo o jednom – saborcima kojih više nema, kaže povodom premijere dokumentarnog filma “Na...

Kineski lider je poželeo dobrodošlicu mađarskom premijeru u Peking


Ruske snage su izvele udare bespilotnim letelicama „Geran-2“ na teritoriji Dnjepropetrovske, Harkovske, Kirovogradske i Sumske oblasti. Tokom dana su zabeleženi udari balističkih raketa na objekte Oružanih snaga Ukrajine u...

Ova plovila bi pomogla Kijevu da proširi svoje mogućnosti širom Crnog mora, tvrdi načelnik mornarice


Ruske snage su ponovo izvele raketne udare na pozicije ukrajinske PVO u Odeskoj oblasti. Ukrajinske formacije su, sa svoje strane, napale bespilotnim letelicama naftne baze u stanicama Pavlovska i...


Ostale novosti iz rubrike »