Sreto Tanasić: PREIMENOVANJEM JEZIKA CIJEPAJU SE NACIJA I JEZIČKI PROSTOR

10.02.2020. god.

Mijenjanje vjere i nacionalnog identiteta, ne znači i zaboravljanje maternjeg jezika – maternji jezik muslimana na ovim prostorima je srbski, kako su ga dugo i zvali, bar većina, koji je onda dobrim dijelom 20. vijeka nazivan „srbskohrvatski jezik“, navodi Sreto Tanasić, direktor Instituta za srbski jezik SANU.

Razgovarala: Vesna ŠURBAT

BEOGRAD, /SRNA/ – Direktor Instituta za srbski jezik Srpske akademija nauka i umetnosti /SANU/ Sreto Tanasić upozorava da se posljednjih dvadesetak godina dešava preimenovanje srbskog jezika s ciljem mijenjanja nacionalnog identiteta i cijepanja srbskog jezičkog prostora.

„Cijepanje srbskog jezičkog prostora ide u prilog mijenjanju nacionalnog identiteta i preimenovanju Srba u druge novokomponovane narode, a time i cijepanju srbskog nacionalnog korpusa“, upozorava Tanasić u intervjuu za Srnu.

Tanasić smatra da su „`bosanski` i `crnogorski jezik` posebna imena jednog jezika koji se tradicionalno zvao srbski jezik“. Svi ti nazivi za srbski jezik, ističe on, dati su iz političkih razloga, zato se i koristi izraz „politički jezik“.

Novonastale države ili nacije izdvajaju se jezički, nazivajući svoj književni jezik, koji već postoji, posebnim imenom. Istovremeno, nema posebnog austrijskog ili brazilskog jezika…

„Radi se o književnom jeziku koji je Vuk Stefanović Karadžić, na osnovu istočnohercegovačkog i šumadijsko-vojvođanskog dijalekta, stvorio za potrebe srbskog naroda i njegove kulture“, napominje Tanasić.

On ukazuje da su Hrvati preuzeli taj jezik, pomoću koga su objedinili kajkavce, čakavce i sve štokavce katolike u današnju hrvatsku naciju.

O „bosanskom jeziku“, ocjenjuje Tanasić, ne može se govoriti kao o posebnom jeziku. On napominje da je nekadašnji sarajevski profesor Miloš Okuka, jedan od najpozvanijih za jezičke prilike u BiH, nedavno napisao da je to „srbski jezik na hrvatski način“, želeći da kaže da tu nema posebne varijante.

Tanasić ističe da je sam naziv „bosanski jezik“ nekorektan, jer nije izveden ni iz imena naroda Bošnjaka, pa da se zove „bošnjački jezik“.

„Očito su na djelu pretenzije Bošnjaka da svoj standard nametnu u cijeloj BiH kao književni jezik za sve, dok bi srbski i hrvatski bili nešto što je došlo sa strane. Zato nije ni čudo što taj naziv ne priznaju ni Hrvati“, navodi Tanasić.

Navodeći da mijenjanje vjere, pa i nacionalnog identiteta, ne znači i zaboravljanje maternjeg jezika, Tanasić kaže da je maternji jezik muslimana na ovim prostorima – srbski, kako su ga dugo i zvali, bar većina, koji je onda dobrim dijelom 20. vijeka nazivan „srbskohrvatski jezik“.

„Ako Bošnjaci tako hoće da zovu svoj izraz, niko ih ne može prisiliti da odustanu od te namjere. Ali, niko ne smije prisiljavati ni Srbe i Hrvate da ga zovu tako, a ne prema uzusima srbskog jezika“, naglašava Tanasić.

Tanasić podsjeća da su u Srbiji pojedini državni funkcioneri priznali „bosanski jezik“.

„Sad je problem što država sve češće trpi pritiske da se taj jezik ne tretira samo kao politički jezik, već traže školstvo i sudstvo na njemu“, navodi Tanasić i ističe da dolazi do apsurda, te onaj ko je u Srbiji završio školu, stekao određenu diplomu na srbskom jeziku i dobio posao, kad treba da plati kaznu policajcu kaže da – „ne razume srbski jezik“.

Tanasić navodi da je moguće ispraviti tu grešku sa uvođenjem „bosanskog jezika“ u škole u Raškoj/Sandžaku, tako što je potrebno primijeniti principe koji su utvrđeni u Evropskom dokumentu, gdje piše da se manjinski jezik mora razlikovati od većinskog.

Naglasivši da je srbski jezik jedna od najznačajnijih odrednica srbskog identiteta, zajedno sa srbskom pravoslavnom vjerom, koja ne mora biti vjera svih Srba, Tanasić podsjeća da su se kao Srbi izjašnjavali i Meša Selimović, Skender Kulenović i mnogi drugi.

Tanasić smatra da je vraćanje ćirilice pitanje časti današnje generacije srbskih intelektualaca i ocjenjuje da je ćirilica sa srbskim jezikom u osnovi srbskog identiteta i da su na njoj stvoreni spomenici kulture, koji predstavljaju sam vrh evropske kulturne baštine, kao što je „Miroslavljevo jevanđelje“ i drugi.

„Jedan od načina da se Srbi odvoje od svoje nacionalne kulture i da se pretvore u bezličnu masu jeste zatiranje ćirilice. Mnogi interesi se tu ukrštaju. To omogućava i lakše potkradanje srpske nacionalne baštine, što i dalje traje“, upozorava Tanasić u intervjuu za Srnu.

Izvor: Srna

Izvor
SRNA

Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

PREDHODNA NOVOST

SLEDEĆA NOVOST

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Bićeš Ataman samo se strpi: arhivski dokumenti o životu Matveja Platova

Piše: Julija Karasjuk

Patrijarsi Kiril i Porfirije razgovarali telefonom uz učešće Mitropolita Antonija i Irineja

Dana 16. novembra 2024. godine obavljen je telefonski razgovor Njegove Svetosti Patrijarha Moskovskog i sve Rusije Kirila i Njegove Svetosti Patrijarha Srbskog Porfir

Savez udruženja boraca Srbije poručuje da je potrebna bolja briga o njihovoj zajednici

U Domu Vojske Srbije održana je svečanost povodom pet godina od osnivanja Saveza udruženja boraca Srbije.

100 godina ruskog hrama u Beogradu se obeležava uz učešće mitropolita Volokolamskog Antonija

Svetotrojični hram Podvorja Ruske pravoslavne crkve izgrađen je tačno pre 100 godina u Beogradu, a ministar bez portfelja Nenad Popović poručio je tim povodom da taj jubilej nije samo...

Beograd domaćin velike manifestacije: Prvi Dani Darije Dugin u Evropi

U Beogradu će se 6. i 7. decembra ove godine održati prvi Dani Darije Dugin u Evropi, a već sada vlada veliko interesovanje za ovaj događaj.

Ranko Gojković: Ivan Čarota (1952-2024) je Srbiju nosio u srcu

Tužnu, pretužnu poruku dobih danas od poglavara Beloruske Pravoslavne Crkve Moskovske Patrijaršije, Visokopreosvećenog Mitropolita Minskog Gospodina Venijamin

Ostale novosti iz rubrike »