Danas, na praznik Svetog apostola i jevanđelista Luke i Svetog Petra Cetinjskog Čudotvorca u Cetinjskom manastiru je povodom upokojenja Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija služena Sveta zaupokojena arhijerejska liturgija.
Činodejstvovali su gospoda episkopi: budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske Joanikije, raško-prizrenski i kosovsko-metohijski Teodosije, zahumsko-hercegovački i primorski Dimitrije, vikarni dioklijski Metodije i umirovljeni Vladika Atanasije Jevtić, uz sasluženje mnogobrojnog sveštenstva i sveštenomonaštva uz molitveno učešće vjernog naroda, među kojim je bio i manadatar za sastav nove crnogorske Vlade prof. dr Zdravko Krivokapić.
U liturgijskoj besjedi nakon čitanja Jevanđelja besjedio je umirovljeni Vladika Atanasije Jevtić, koji je kazao da je Mitropolit Amfilohije, koji mu je brat od djetinjstva, sa kojim je živio, služio i monahovao, svjedok vaskrsenja:
“Prije nekoliko dana, dolazeći sa Kosova, posjetio sam Mitropolita u bolnici, on je zatražio da ga ispovijedim, a ja sam zatražio da on mene ispovijedi, i tako smo se međusobno jedan drugom ispovijedili, oprostili. Očigledno da je on predosjećao i zato je htio da se ispovijedi. On je bio spreman za put, ali braćo i sestre i draga deco, sav put njegov je bio put Hrista. Rođen je na Hristov dan rođenja, zato je ponio njegovo ime Risto i nosio ga je, a sveti oci tako i kažu da je cilj hrišćanskog života da prođemo sve stadijume Hristovoga života i on je to učinio.”
Kako je kazao Preosvećni vladika Atanasije Mitropolit je bio svjedok vaskrsenja Hristovoga i to je njegov život:
“Pokazuje se da je on već bio spreman za to, predosjećao je očigledno i ima još drugih dokaza, ali ovo što je meni rekao da se ispovijedim jer idem Bogu na Sud i tako je uradio. Neka mu je blagosloven put kojim ide, i duša i tijelo, i zahvalnost. Isto tako zahvalnost našem Svetom Luki Jevanđelistu i Svetom Petru Mitropolitu Čudotvorcu Cetinjskome što su ga uzeli danas u njegovu družbu i tako ćemo imati trostruki praznik da slavimo. Radjumo se vaskrsenju, on je svjedok vaskrsenja!”
Na kraju Svete službe Božije, povodom današnjih praznika, prerezan je i slavski kolač a potom odslužen i pomen Mitropolitu Amfilohiju.
Obraćajući se velikom broju sabranih koji su se u molitvenoj tišini poklanjali odru Mitropolita Amfilohija, Vladika Teodosije je kazao da na današnji praznik u ovoj sveštenoj obitelji, pored odra našega oca i brata saslužitelja, učitelja Svetoga našeg Mitropolita i arhiepiskopa Amfilohija, možemo da zablagodarimo Bogu i kažemo “slava Bogu za sve, slava Bogu na Njegovom promislu, slava Bogu na njegovom daru da smo u našem vremenu imali ovakvog jerarha, pastira, učitelja i oca koji nas je učio ne samo riječju, nego životom i primjerom”.
“Njegovo Jevanđelje bilo je ljubav Božija koju je sijao svuda oko sebe. Tu ljubav svi smo osjećali cijelim svojim bićem i ta ljubav je dosezala do svih krajeva ove zemlje. Nema naroda, nema duše koju on nije zagrlio svojom ljubavlju, Hristovom ljubavlju. Gospod mu je darovao ono što je najveće u životu, a to je da ljubi Hristom sve, svu tvar, svakog čovjeka. Brinuo je o svakome, vaspitavao, učio i naročito mi koji dolazimo za našeg raspetoga KiM, možemo to da posvjedočiimo”, kazao je, između ostalog, u svojoj besjedi Vladika Teodosije.
U 13 časova zemni ostataci Mitropolita Amfilohija iz Cetinjskog manastira biće svečano ispraćeni za Podgoricu, gdje će biti molitveno dočekani u 14 časova u Saborni hram Hristovog Vaskrsenja.
U Hramu će biti sve do nedjelje, 1. novembra, kada će se služiti Sveta arhijerejska zaupokojena liturgija kojom će načalstvovati Njegova svetost Patrijarh Irinej sa više arhijereja naše i drugih pomjesnih Crkava. Nakon Liturgije biće služeno opijelo i obavljena sahrana. Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, po svojoj sopstvenoj želji, biće sahranjen u kripti Sabornog hrama u Podgorici u grobu koji je pripremljen za njegovog života.
****
Besjeda Vladika Atanasije Jevtić:
“U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Hristos Vaskrse – Vaistinu vaskrse!
Čuli smo Jevanđelje – Blagovijest Gospodnju o vaskrsenju, danas je trostruki praznik koji svjedoči da smo djeca vaskrsenja, kako je govorio novi podvižnik provoslavni koga je znao i blaženopočivši Mitropolit Georgije Vitković iz Bileća, a podvižnik na stubu manastira Svetog Pantelejmona gdje je zamonašen na Sv. Savu. I bili smo sa o. Georgijem i njega slušali, on je uvijek govorio: Mi smo djeca vaskrsenja, a tako je Sveti Serafim Sarovski govorio: Hristos vaskrse, radosti moja! To mu je bio pozdrav i ja vas pozdravljam tim pozdravom.
Prije nekoliko dana, dolazeći sa Kosova, posjetio sam Mitropolita u bolnici, on je zatražio da ga ispovijedim, a ja sam zatražio da on mene ispovijedi, i tako smo se međusobno jedan drugom ispovijedili, oprostili. Očigledno da je on predosjećao i zato je htio da se ispovijedi. On je bio spreman za put, ali braćo i sestre i draga deco, sav put njegov je bio put Hrista.
Rođen je na Hristov dan rođenja, zato je ponio njegovo ime Risto i nosio ga je, a sveti oci tako i kažu da je cilj hrišćanskog života da prođemo sve stadijume Hristovoga života i on je to učinio. Zato i danas je Jevanđelist Luka, koga praznujemo i koji ga je takođe pozvao sebi jer je i on bio jevanđelist, propovjednik, nosilac i ostvaritelj Jevanđelja Hrista Boga. Bio je blagovjesnik svojim životom, svojom službom, svojom žrtvom za narod svoj – Hristovim stadom, svojim blaženim usnućem. Isto je tako bio arhipastir sledujući arhipastira Hrista i zato je bio arhipastir ovdje kao nasljednik Svetoga i velikoga arhipastira Petra Cetinjskoga Čudotvorca. On ga je i pozvao danas da zajedno u raju proslavljaju sa Lukom Jevanđelje i arhipastirstvovanje.
Brat mi je od djetinjstva iz Bogoslovije, ranih mladih godina, i živjeli smo i služili, i monahovali, molili se, bogoslovstvovali koliko nam je Bog dao radi otvorenosti srca našega i prosvjetljenja uma našega. Ako Bog da, vidjeće se to kad izađu njegova djela, a ja sam donio pisma koja mu je pisao otac Justin i on njemu. Trebalo je da ih donesem, ali su izašla kasno i ja sam ih sinoć položio u kovčeg, nek ide sa njima, on ih zna, a može ih zajedno sa ocem Justinom u Carstvu nebeskome čitati.
Mnogo ga je volio otac Justin, naš novi svetitelj, ali je i on sledovao kao što je sledovao i drugima, recimo o. Pajsiju Svetogorcu velikom podvižniku, sa kojim je proveo godinu dana na rastojanju u jednoj keliji od 50m u centru Kareje i od njega se mnogo čemu naučio. Slušali smo sinoć njegovu riječ gdje obećava da će objaviti ta svoja sjećanja na pouke oca Pajsija, velikog Maloazijca, podvižnika i molitvenika i živoga čudotvorca. Poznavao je on i druge, oca Amfilohija Patmovskoga. I kad je došao poslije studija u Rimu, radi jezika i nauke, a ne radi rimokatoličke lažne izvitoperene vjere, on je jednostavno učio nauke i zato je znao mnogo jezika, njemački, engleski, francuski, italijanski, grčki. I kad je došao u Grčku otišao je kod o. Amfilohija na Patmos i javio ocu Justinu da se monaši sa radošću. Justin je rekao: Evo ja sada prevodim Žitije Svetoga Amfilohija i episkopa ikonijskoga iz srca Male Azije, uzmi njegovo ime pogotovu kad imaš pred sobom starca Amfilohija. I on je to poslušao.
Amfilohije znači borac na dva fronta, ili sa dva odreda. On se borio za svoj narod, za njegovo spasenje, za njegovu dušu, ali za njegovo tijelo i u toj borbi je pobijedio, a sam je pao kao čista žrtva, jer se istrošio i njegov ljudski organizam, iako znam da je bio vrlo krepak, ali tako je Bog htio. Uzeo ga i evo ga pred nama, i neka mu je, ono što smo pjevali, blažen put kojim ide duša Njegova jer se pripremi njemu mjesto pokoja u ovoj svetoj, napaćenoj, stradalnoj zemlji svetih Petrovića, svetih mučenika od Kosova do Lovćena i do kraja vaseljene, do naših Prebilovaca do Jasenovca. Poslao je jednog od svojih dobrih učenika za episkopa jasenovačkoga, oca Jovana, poslao je monahinje da mu pomažu, čujem da su došli, dobrodošli. Poslao je iz Ostroga monahe da popune manastire, kao što je Orahovica u Sjevernoj Slavoniji. Svugdje je slao pomoć i nama u Hercegovini je pomogao jer je u važnim danima po smrti blaženopočivšeg našeg Mitropolita Vladislava, on jedno vrijeme upravljao i on me je poslije uveo i ustoličio. Hvala mu što je starinom Hercegovac jer Hercegovina je dosezala do Morače i Mileševa. Ja sam ga dirao: Ti si u stvari Hercegovac. A to je bila najveća srbska zemlja koja cio svijet naseli a sebe ne raseli, zato sam ga tako zvao iz ljubavi i zahvalnosti.
Djeco, on je svjedok vaskrsenja Hristovoga i to je njegov život i pokazuje se da je on već bio spreman za to, predosjećao je očigledno i ima još drugih dokaza, ali ovo što je meni rekao da se ispovijedim jer idem Bogu na Sud i tako je uradio.
Neka mu je blagosloven put kojim ide, i duša i tijelo, i zahvalnost. Isto tako zahvalnost našem Svetom Luki Jevanđelistu i Svetom Petru Mitropolitu Čudotvorcu Cetinjskome što su ga uzeli danas u njegovu družbu i tako ćemo imati trostruki praznik da slavimo. Već su mu monasi, odnosno bogoslovi u Prizrenu, odslužili pomen i ispjevali tropar koji su mi poslali. Ako je neko vidio slike kako je izgledao na počinku u bolnici, njegov lik je već ličio na o. Justina kad je bio u kovčegu. Ličio je na njega i na Svetoga Amfilohija, i na Svetoga Savu, i Svetoga Petra, i Svetoga Vasilija Ostroškoga i Tvrdoškoga.
Neka mu je, ponavljam, blažen put kojim ide i neka mu je blažen pokoj. Radovićima, braći, sestrama, rođacima, i divnom i slavnom pokojnom Ćiri, koga je o. Justin takođe mnogo volio, neka Gospod da utjehu, naročito potomstvu. Radjumo se vaskrsenju, on je svjedok vaskrsenja!